Vijesti / Otvoreno

RUŽNI, PRLJAVI, ZLI

Kada bi bar Plenković o dobrobiti zemlje mislio koliko o svojoj poziciji

Kada bi bar Plenković o dobrobiti zemlje mislio koliko o svojoj poziciji

Na prijedlog predsjednika stranke Andreja Plenkovića, Predsjedništvo HDZ-a razriješilo je dužnosti političkog tajnika Davora Ivu Stiera i međunarodnog tajnika Miru Kovača. Premda se vodstvo stranke svim silama trudilo uvjeriti javnost kako su disonantni tonovi između Plenkovića s jedne te Stiera i Kovača s druge strane pokazatelj stranačke demokracije i svjetonazorske širine, recentna smjena istaknutih članova partije dokaz je da demokratičnost rapidno gubi na cijeni kada joj se pretpostave sasvim konkretna pitanja političke moći i utjecaja.

Premijerovo neslaganje sa stranačkim tajnicima, dakako, nije od jučer. Osim evidentnih ideoloških razlika koje su se ispriječile među njima, Stier i Kovač zamjerali su Plenkoviću i neka druga, ajmo to tako reći, tehnička rješenja. Stier mu tako nikada nije oprostio raskid s Mostom i naknadno koaliranje s HNS-om, a Kovač činjenicu što ga nije ostavio na funkciji ministra vanjskih poslova.

Uzroke sukoba valjalo bi dakle tražiti u ne tako dalekoj prošlosti, a Stierovo i Kovačevo istupanje na zadnjem saboru stranke poslužilo je tek kao povod otvorenom ratu. Nije trebalo biti bogzna kako mudar, od samoga početka, otkako je od Karamarka preuzeo kormilo stranke, bilo je jasno da će Plenković, pored dezorijentiranog, obespamećenog SDP-a i somnambulnih opsjenara iz Živoga zida, najveću oporbu imati upravo u renegatima iz vlastitih redova.

Stier i Kovač pripadaju proklerikalnoj stranačkoj frakciji čiji je politički koncept nedavno dobro definirao Ivica Đikić: teror katoličkih vrijednosti i ideja, borbeni i besmisleni antikomunizam, smanjivanje manjinskih prava, glorifikacija slobodnog tržišta, koalicija s Mostom, Nezavisnima za Hrvatsku i Hrastom te prekidanje saveza s SDSS-om i HNS-om.

Riječ je o ljudima koji ne skrivaju svoje dobre veze s proustaškom emigracijom i ne libe se toga da u osvjedočenim filofašistima prepoznaju prosvjetitelje. Poučen nemilim iskustvom vladavine Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka, liberalniji dio javnosti čini se s pravom strahuje da će, ovisno o tome kako bude rastao utjecaj tipova poput Stiera i Kovača unutar stranke i Vlade, Hrvatska u dogledno vrijeme stati rame uz rame Orbanovoj Mađarskoj i postati bastion konzervativizma, isključivosti i nesloboda.

Takvi će zasigurno gajiti simpatije prema Plenkovićevoj odluci da dojučerašnje najbliže suradnike razriješi dužnosti. Bilo bi međutim prema vlastitoj pameti prilično neodgovorno povjerovati u to da su premijerovi zadnji potezi motivirani strahom za budućnost ove države. To što se premijer sada odriče svojih bliskih kolega prije svega je rezultat nagonskog osjećaja za golo političko preživljavanje.

Kada bi Plenkoviću zaista bilo stalo do hrvatske budućnosti, tada njegova stranka ne bi bila instrument za ostvarivanje kaptolskih interesa. Niti bi se školski kurikuli pisali u sakristijama. Ne bi tada ploča s pokličem 'Za dom spremni' godinu dana zjapila u Jasenovcu. Niti bi, na kraju krajeva, 'ZDS' bio stari hrvatski pozdrav. Ne bi Sabor bio pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu. Niti bi Hrvatska drugom suverenu, u ovome slučaju Vatikanu, plaćala apanažu u rangu ratne reparacije. Ne bi veterani slagali program nacionalne televizije i zabranjivali kazališne predstave.

Ne bi se tada Hrvatska, da skratim, pod njegovim pokroviteljstvom pretvarala u poligon za desničarsko eksperimentiranje politikom, kulturom, znanošću, odgojem i medijima, kako nekidan reče Božo Kovačević. Bilo bi zaista ohrabrujuće kada bi Plenković o dobrobiti i budućnosti ove zemlje mislio barem upola toliko koliko misli o vlastitoj budućnosti u premijerskoj fotelji.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.