Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Na balkon kina Galerije sjela sam i plakala

Na balkon kina Galerije sjela sam i plakala

Što je šmrkao Paolo Coelho kad je pisao svoja djela i koja su to tri tipa s kojima je vodio ljubav? Ja ne znam, ali navodno zna Hrvoje Šalković – Shale.

Ostali pisci koji su se „kao“ probili, za Coelhea govore da piše literaturu po istim šablonama i prodaje zapadnjacima ispraznu „self-help“, „new age“ ideologiju koju je pokupio od istočnjačkih mudraca.

Ne vole ga ni hrvatski desničarski portali.

- Paolo Coelho ima sotonske rogove i knjige piše uz pomoć demona – navode Zrinka K. i njezini sektaši.

Paola Coelhoa ne volim ni ja, ali nekad sam voljela njegovu knjigu „Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala“. I danas kad mi je teško, sjetim se rečenica i metafora, zbog kojih se kasnije osjećam bolje.

Sjetim se legende prema kojoj se sve što padne u rijeku Piedre – lišće, kukci, ptičja pera – pretvori u kamenje njenog korita i sjetim se žene koja bi najradije iščupala svoje srce iz grudiju i bacila ga u bujicu, pa ne bi bilo više boli, ni čežnje, ni uspomena.

Neki ljudi puštaju krila, drugi puštaju korijenje. Oni koji puštaju krila, gledaju iz drugačije perspektive. Razmišljala sam o tome na Korzu gledajući kroz staklenu kocku koju su nasred trga postavili studenti Sveučilišta Sjever kao umjetničku instalaciju.

Kako se pomičete gledajući, tako mijenjate perspektive i pozornije gledate gradske vedute nego inače. Kroz kocku sam pogledala kino Galeriju i činilo mi se, zbog staklene prizme, kao da zgradu kina gledam u rijeci, čijim koritom šeću mame Azijatkinje vukući kovčege, a iza njih lijeno ih prate njihova djeca, koja preko usta nose medicinske maske „paris green“ nijanse zelene boje.

Iz kina je izlazio Tom Vujnović, majstor za filmske specijalne efekte. Uputio se prema Varaždinskom placu, prema prostorima Vanime, gdje će održati radionicu specijalnih efekata u sklopu međunarodnog festivala animiranog filma.

- Zašto niste otišli u Hollywood? – upitah.

- Uh. Imao sam prilike. Tamo ranih devedesetih. A sad? Ne znam. Ima puno razloga. Jedan od njih je da je lijepo biti “velika” riba u maloj bari. U oceanu si samo girica.

- Ja volim manja kina i volim hrvatske filmove.

- To je dobro, znaš, po hrvatskoj kinematografiji najviše pljuju ljudi koji su zadnji domaći film pogledali sredinom devedesetih i koji sa smiješkom izlaze s projekcije „Sex & the City 2“.

- Mogu li i ja na radionicu?

Tom je samo mahnuo rukom u pozdrav.

Lijepo je biti “velika” riba u maloj bari. U oceanu si samo girica, odzvanjale su njegove riječi mojom glavom. Ja sam u Zagrebu bila samo girica, mogu li u Varaždinu postati „veća“ riba? – pitala sam se gledajući u izlog kina.

„Harvie Krumpet“, pisalo je na plakatu.

- Tko je Harvie? – pitao me mališa koji je nosio masku preko usta, na lošem engleskom, vukući me za rukav.

- Glineni tip s Touretteovim sindromom koji jede znatiželjnu djecu – odgovorila sam na još lošijem engleskom.

Zvuk kotrljanja kotačića iza mene postajao je sve glasniji kako se približavala njegova mama, nakratko je nastala tišina, a zatim se tik iza mene prolomilo:

- 横柄な少し鼻水!なぜあなたはこの女性を悩ませている? !

- Ne znam što ste rekli, ali ovo je film Adama Elliota, ako ste to pitali.

Ruke su mi se ledile, noge trnule od položaja u kojem sam stajala, a mislima pruhujali stihovi nekoga drugog Eliota, Thomasa Stearnsa:

Idite, idite, idite, reče ptica: ljudska vrsta

Ne može podnijeti vrlo mnogo stvarnosti.

Ljudi stvaraju umjetnost jer ne mogu podnijeti stvarnost. Ja sam pustila krila i ostavila sve svoje u Zagrebu. Cijena koju plaćam je osamljenost. Cijena je to koju svi plaćamo za suvremeni život, a moderna nam civilizacija ostavlja pustoš u duši. Živimo Eliotovu „Pustu zemlju“.

U 18.30 kino je bilo prepuno, nije više bilo mjesta za mene.Prošvercala sam se na balkon. Srećom, programska direktorica Sandra Malenica nije me primijetila. Ne znam, možda bi me pozvala dolje i našla mi mjesto, a možda bi me otjerala ili zvala policiju.

Djeca su se smijala, toliko različitih fizionomija, drugačijih kultura, šareni poput balona koji su se vinuli u zrak, pa se pitaš kako je moguće da se trgom desetak metara odavde šeću „teški“ optuženici, stotinjak metara odavde mladići staricama i djevojčicama otimaju torbe i mobitele, a u selu nekoliko kilometara dalje majke podvode svoje maloljetne kćeri.

Pogled s lože bio je kao pogled u rijeku ljudi. Rijeku Piedre. Poželjela sam iščupati svoje srce i baciti ga dolje da ne bude više boli, ni čežnje, ni uspomena. Na balkon kina Galerije sjela sam i plakala.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 28.4.2015.

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video


Vezani članci