Bili smo negdje blizu Varaždinbrega kad su droge počele djelovati. Sjećam se da sam nešto rekla, možda „malo mi se vrti u glavi, možda da ti uzmeš volan...“

Odjednom je svuda oko nas grozno grmjelo, a nebo je bilo puno ogromnih šišmiša koji su jedrili zrakom i kričali i sunovraćali se na bubu, koja je spuštenog krova jurila oko 120 kilometara na sat prema Novom Marofu.

Onda se sve opet stišalo. Moj prijatelj Mile svukao je odjeću i polijevao se Vindijinim jogurtom po prsima kako bi ublažio opeklinu od žara cigarete koja mu je pala u košulju. Već je prošlo 9.30 sati i znali smo da nećemo stići na vrijeme na svetu misu u župnu crkvu svetoga Antuna Padovanskog.

Obilježavala se 20. obljetnica vojne operacije Bljesak i Oluja i Mile je potvrdio dolazak. Njega zovu na sve takve manifestacije.

On je još uvijek tražio Hrvatski san.

- Tražio sam ga '91., tražim ga još i danas.

- Kako to da si došao po mene?

- Da se malo opustiš. Pročitao sam te tvoje dvije kolumne. Djeluješ kao da prolaziš lošu fazu – rekao je pružajući mi mojito s dodatkom meskala.

Mile je stariji od mene, ima četrdesetak godina. Ne znam koliko se dugo znamo, ali čini mi se kao oduvijek. On je kao 20-godišnjak otišao u rat i borio se posvuda. Njegove su ratne priče zanimljive, nije totalni smor kao ostali. Za njega kažu da je na koncertu u Zagrebu 1998. Jimmyju Pageu popravio kvar na pojačalu pa je dobio nadimak Mile Hašišar, po pjesmi Zabranjenog pušenja, jer i u toj pjesmi lik Pageu popravi pojačalo.

- Kad ti život postane zamršen, a štakori te počnu opkoljavati, jedini istinski lijek je da se nakrcaš ogavnim kemikalijama, kao u Oluji, a onda se odvezeš poput bjesomučnika iz Zagreba u Novi Marof – dometnuo je.

Odlučili smo preskočiti svetu misu i direktno otići u Kulturni centar Ivan Rabuzin na svečanost. Tamo smo najprije vidjeli neku djecu, valjda su ih učiteljice dovukle da slušaju ratne priče. Ulazili su ispred nas u veliku dvoranu.

Mile je počeo škripati zubima, znoj mu se cijedio s lica, plave vene nabrekle su mu na vratu i sljepoočnici.

- UPOMOĆ! – viknuo je, a gradonačelnik Siniša Jenkač, pukovnici i generali u prvom redu okrenuli su se prema njemu.

Miletove oči trznule su prema džepu košulje. Izvadila sam pljosku iz džepa i izlila mu tekućinu niz grlo.
Piće je omekšalo LSD.

Novi Marof nije vrsta gradića u kojem smijete bez razloga galamiti.

- Jesi li i ti vidjela ove gmazove kako gmižu i pužu prema sjedalima?

- Jesam, Mile. I šišmiše isto – umirivala sam ga vodeći ga kroz hodnik. On je u međuvremenu progutao dvije pilule.

Zastali smo pred zidom na kojem su bile fotografije poginulih pripadnika 104. brigade.

- To su junaci – rekao je – ali polovica ovih ljudi koji tuguju za njima, nisu junaci. Ali ne zamjeram im. Hrvatski san za svakoga je bio i jest drugačiji. Dok su si oni sami pucali u ruke i noge da bi dobili otpremninu i vojnu mirovinu, ja sam si pucao u venu. Hrvatski san za mene je najbliže ostvarenju bio devedesetih, kad je Vlada Republike Hrvatske na ulice puštala tone opijata kako bi pacificirala narod i odvratila mu pogled od privatizacije.

- A zašto tebe ne zovu da držiš govore?

- Zato što nitko ne želi „džanera“ prihvatiti kao junaka.

- Kako to?

- Nas narkofile slali su na prve crte jer nismo imali djece, perspektive ni obitelji, nitko ne bi tugovao za nama. Ako nitko zbog tebe ne bi tugovao, kako možeš biti junak?

- Pa zašto im onda dolaziš na ove skupove?

Nekakvi pukovnici i generali počeli su se nizati za govornicom.

- Ako smo željeli pobijediti, nismo smjeli izgubiti – rekao je jedan od generala, a Mile i ja počeli smo se smijati.

- Ra-ta-ta-ta, ra-ta-ta-ta! – Mile je „pucao“ ustima praveći se da drži strojnicu – Zato dolazim na skupove! – smijao se.

Njegovo zezanje nije se baš svidjelo onima u prvim redovima. Netko je pozvao policiju.

- Zdimimo odavde do WC-a, a tamo ćemo zdimiti ovu vutru koju su mi donijeli frendovi iz HRVCON-a s misije u Afganistanu – pokazao mi je vrećicu.

Potrčali smo prema WC-u, a policajci za nama. Zaključali smo vrata, a policajci su lupkali po njima.

- Otključaj! – vikali su.

- Pusti, pusti, ovo je nesporazum – odnekud se stvorio general koji je do malo prije bio za govornicom.

- Sumnjamo da su počinili krivično djelo posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga.

- Hajde da odjebemo iz ovoga gradića glavom bez obzira. Ove vreće za smeće hoće nas ubiti – šapnuo je Mile.

- Ma to je Mile, naš junak iz Oluje! – proderao se general.

Mi smo već skakali kroz prozor i trčali prema bubi. Dosta nam je bilo lažnjaka u uniformama. Osjećali smo se poput Jacka Trbosjeka u bijegu pred Scotland Yardom. Kad smo napokon dovoljno odmaknuli od njih, osjetili smo se duševno mnogo zdravijima.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 5.5.2015.