– Shvatil sam da neš’ nije u redu sa mnom kad se u
podrumu zgrade igral turnir u PES-u. Dugo sam čekal na red za
plejku, bilo mi je dosadno, a v navijačkoj gajbi imali smo samo
dve knjige: “Tajne navijačkog huliganizma” i “Stranca”. Počel sam
bezveze čitat “Stranca” i, jebote, ušel mi je direktno u venu,
jače nego hors od Cvrleta z Banfice. Taj pisac Kamus isto je bil
navijač i golman, kak’ i ja. Sigurno je i njemu bil pun kurac kaj
je non-stop moral biti na golu, pa je postal umjetnik –
ispovijedao mi se u subotu Kljova, bivši nogometaš i donedavno
navijač Varteksa, a danas veliki obožavatelj izvedbenih
umjetnosti.
Bili smo na otvorenju Dana suvremenog plesa u Čakovcu i gledali
predstavu “Ples u 2044.” Kljova je bio oduševljen predstavom jer
ga je fasciniralo koliko plesači promišljaju budućnost svoje
profesije, za razliku od nogometne struke.
– Kužiš kak’ se oni pitaju kak’ bu ples zgledal 2044. godine, pa
to je za 30 let, jebote. V Varteksu nikome nije pucala kapa kaj
bu se dogodilo za 30 sekundi. Isto kak’ ni sad. Mislim da je ples
budućnost čovječanstva, da bumo evoluirali u izvedbena bića. Više
nebumo hodali, nego plesali. Svaka naša kretnja postala bu ples,
a svaki naš dijalog književnost. Čak bu se i nogomet plesal.
Zamisli, sve ovo kaj Mamić sere da baletani i pederi nemreju bit
nogometaši, pokazalo bu se potpuno pogrešnim – vizionarski je
gledao čas u nebo, čas u Sonju Pregrad i Willyja Pragera, plesače
na podiju.
Što Vas privlači in modernen Tanz?
Plesači su nakon točke razgovarali s publikom, a Kljovu je to
podsjetilo na nogometaše koji nakon utakmice pozdravljaju
navijače i razmjenjuju dresove. Skinuo je svoju spitku i pružio
ju je Willyju Prageru.
– Vaš ples, brutalan, ironičan, sarkastičan, ja sam oduševljen.
Bili ste jači nego kad smo mi usred Vinkovaca palili transparent
Ultrasa – stisnuo je usne.
– Puno hvala, Sir Stoßzähne – naklonio se Willy i darovao Kljovi
periku koju je nosio kad je plesao.
– Što Vas privlači in modernen Tanz? – zainteresirano će Willy.
– Volim kak’ se u suvremenom plesu razvija tijelo plesača, ali i
kak’ pokretima izražavaju svoje osjećaje. Dok sam bil u White
Stonesima, jedini pokret tijela kojim smo izražavali osjećaje,
bil je podignuti srednji prst – žalio se Kljova isprobavajući
periku.
Napravio je piruetu, skočio nekoliko puta plješćući u zraku, a
zatim skakutao držeći nevidljivu baklju. Izgledao je kao
performori koji trče gradskom jezgrom prije Baroknih večeri.
– Vaša izvedba, u kostimima u kojima padate, urlate i pokušavate
neuspješno artikulirati neki suvisli zvuk, za mene predstavlja
ono iskonsko kaj čovek skriva u sebi. Tak sam ja zvučal kad nam
je Mallorca zabila tri komada u Španjolskoj pa sam si razbil bocu
Kaja na glavi – priznao je Kljova.
Bol i poniženje
– I mi smo samodestruktivni, ali također i vrlo krhki. Radimo s
bolom i s poniženjem. Naš proces rada na materijalima često se
temelji na donošenju ne-inteligentne odluke – ubacila se u
razgovor Sonja Pregrad.
– Nemrem verovati kolko zajedničkih stvari dijelimo. I naše su
sve odluke bile ne-inteligentne. Buba se jemput bokserom zaletel
na tri policajca kornjače jer je mislil da je jači, ali završil
je na hitnoj. Bol i poniženje, baš kak velite – primijetio je
lucidno.
Kljova se nedavno upisao na radionicu suvremenog plesa, a velika
mu je želja da postane dio kolektiva VRUM. Rekao je da mu se taj
kolektiv sviđa jer u svojim izvedbama i koprodukcijama koriste
lokalne motive, poput dravskih bazena. Pričao mi je da bi volio
da se u napuštenim nekretninama, poput Varteksova stadiona,
organiziraju festivali suvremenog plesa.
– Ak’ plesač bude kak Willy, vrlo izravan i istovremeno poetičan,
ponekad arogantan, ponekad krhak, ponekad starinski koketan,
samoironičan i nimalo politički korektan, čak i agresivan,
zajamčene su pune tribine – tvrdio je Kljova.
Willy i Sonja vratili su se na svoje mjesto jer je publika imala
pitanja o turnejama i koreografijama.
Navijačke koreografije bile su previše statične
– Koreografiju čine i muzika i igra, sporo i brzo, nježno i
snažno, vijugavo i oštro… – objašnjavali su plesači, a Kljova
se osjećao kao da mu se otvaraju vidici.
– Pa tu smo grešili. Naše navijačke koreografije bile su previše
statične. Sve kaj smo delali je bilo to da je pol tribine držalo
plave plahte, a pol tribine bijele plahte, a jemput smo čak imali
veliko srce u sredini – razmišljao je na glas.
– Plesači često putuju po cijeloj državi i inozemstvu. Mi živimo
na relaciji Berlin – Zagreb – Sofija… – odgovarali su nadalje
plesači na pitanja.
– Jebem ti mater. Najdalje kam smo mi White Stonesi v zadnje
vreme putovali z Varteksom bilo je na Donje Ladanje na noge
Rudaru 47. I još su nam zabili dva komada. Pa mi ti sad reci kaj
je bolje – suvremeni ples il’ nogomet? – upotrijebio je Kljova
retoričko pitanje, stavio ruku na srce i svečano prisegnuo da će
2044. godine na stadionu Varteksa pune tribine gledati Dane
suvremenog plesa i skandirati: Kljova! Kljova!
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
24.6.2015.
