Plavuše su glupe. Političari kradu. Škoti su škrti, Crnogorci lijeni, Nijemci organizirani, Britanci uštogljeni. Grci su dužni k'o Grčka.

Dalmatinci su lijeni k'o Crnogorci, Bračani su škrti k'o Škoti, ali su zato Zagorci, Prigorci, Međimurci i Podravci radišni i štedljivi; ako ih se malo 'stesa' mogli bi postati k'o Nijemci. Istrijanima je domoljublje zadnja rupa na svirali. Oni su ionako (k'o) Talijani.

Svi oni zajedno, kao Hrvati, su ustaše, filofašisti i kriptofašisti.

Japanci imaju male pimpeke. Sudanci imaju velike.

Varaždinci su snobovi.

Romi kradu bicikle.

Legure isparavaju na visokom temperaturama

Ljetne vrućine proteklih dana dosegnule su temperature na kojima se čak i željezo tali, ali i, sasvim neobično, isparava. Isparile su tako brojnim stanovnicima Varaždina legure oblikovane u prijevozno sredstvo koje predstavlja jedan od simbola grada i gradskog životnog stila. Bicikli nestaju, a snimke nadzornih kamera i poneki prolaznici svjedoče kako se u trenucima njihova isparavanja pored dvokotačnog prometala vrlo često nalaze i pripadnici određene nacionalne manjine, kod nas poznate i pod, navodno pogrdnim, nazivom Cigani.

Je li riječ o općoj eskalaciji krađa, ne zna se pouzdano, jer još čekamo podatke od Policijske uprave. Ali subjektivni dojam brojnih Varaždinki i Varaždinaca je da se broj ukradenih bicikala povećava. Osjećaju se nesigurno, ne usude se pred Gradskom knjižnicom ostaviti ni s tri lokota zaključanog svog limenog ljubimca, jer, kao što rekosmo, vrućine su nesnosne i legure isparavaju.

Kad ti netko ukrade biciklo, kol'ko god ga dobro vez'o lancem, sasvim je razumljiv osjećaj frustriranosti i bijesa koji te preplavi. I sasvim je razumljiva, i ne treba je u startu osuditi, sumnja usmjerena prema pripadnicima romske nacionalne manjine, jer, je li, 'Romi kradu bicikle' i 'svi su ih vidjeli kako kradu'. Iako krunski dokaz da taj stereotip drži vodu, u obliku službene statistike o broju krađa raspoređenih po tome ključu, nikada nećemo dobiti, jer to bi bilo protuustavno.

Stereotip nije tek plod fantazije bez pokrića

No, ima jedan problem kod stereotipa. Iako se taj pojam odnosi na neopravdano široko poopćavanje te pojednostavljeno mišljenje o nekome ili nečemu, on nije nastao iz čiste fantazije. On nastaje kao posljedica iskustva, a učestalošću takvih iskustava poopćavanjem se počinje primjenjivati na sve pripadnike neke skupine.

Stereotip time postaje korisno oružje za snalaženje u svijetu i štiti od moguće pogibelji. Kao što zajednici ne pada na pamet da političarima prepusti brigu o javnom novcu bez neprestanog nadzora njegove potrošnje (jer političari, uči nas iskustvo, kradu, iako sasvim sigurno postoje i oni koji ne kradu), tako bi malokome palo na pamet pripadnika romske manjine zamoliti da mu pričuva bicikl dok on skoči vratiti knjige u knjižnicu (jer Romi, uči nas iskustvo, kradu, iako sasvim sigurno postoje i oni koji ne kradu).

Medijske priče o endemskim primjerima koji dokazuju suprotno, one o poštenim političarima ili one o Romima koji su odlučili napraviti odmak od kulture iz koje su iznikli pa krenuli putem obrazovanja i pronalaska 'poštenog' posla, zapravo samo dodatno dokazuju opravdanost postojanja toga stereotipa.

Diktatura političke korektnosti ne rješava problem

Krajnje je vrijeme da napravimo otklon od diktature političke korektnosti. Ona dovodi do toga da je danas nemoguće stvari nazivati pravim imenom, temeljem iskustva, bez optužbe za diskriminaciju ili rasizam. Političkoj korektnosti potpuno je nevažno što određeni društveni problemi imaju svoje specifičnosti, a te specifičnosti mogu biti vezane uz pripadnost određenoj društvenoj skupini koja njeguje određene zajedničke vrijednosti.

Taj nužni otklon od političke korektnosti znači da moramo biti u stanju prihvatiti i razumjeti stereotip usmjeren prema nekoj grupi kojoj pripadamo, ali isto tako imati slobodu izražavati stereotipe o drugima, ali i o sebi samima.

To nije govor mržnje, iako, naravno, može biti plodno tlo za bujanje govora mržnje i s njima povezanih nakaradnih fašistoidnih ideja. Ne, Rome ne treba smjestiti u rezervate ili na Goli otok, kako se to moglo pročitati u nekim komentarima građana ispod medijskih napisa vezanih uz navedenu temu. Takve ideje treba u korijenu napasti svim raspoloživim sredstvima.

Diskriminacija koju provode policija i sudstvo

Stječe se stoga dojam da je odnos prema 'romskom pitanju' u Hrvatskoj danas razapet  između, s jedne strane, inzistiranja na rigidnoj političkoj korektnosti i, s druge strane, jednostavnih još rigidnijih fašistoidnih prijedloga rješenja. Ali to famozno 'romsko pitanje' kompleksno je i nema jednostavnih rješenja. Njegovo rješavanje nije pošlo za rukom ni civilizacijski daleko naprednijim i demokratski nemjerljivo zrelijim zemljama od Hrvatske.

No, ono što se nameće kao nužni temelj tome da se počnu razmatrati moguća rješenja je dosljedna primjena zakona. Rome ne treba mrziti. Roma se ne treba bojati. Romi samo moraju podlijegati istim zakonima kao i svi ostali građani Republike Hrvatske. Međutim, policija i pravosuđe po tom pitanju ne rade adekvatno svoj posao. Diskriminacija je prisutna i na toj razini i generator je općeg nezadovoljstva.

Jesu li Romi krivi za Fimi mediju?

No, pitanje je zašto bi se spomenute institucije uopće tako ponašale prema pripadnicima nacionalne manjine, kada nisu u stanju ili barem u dovoljnoj mjeri i na zadovoljavajući način procesuirati kriminal daleko većeg obima.

Nisu, naime, Romi krivi ni za kriminal u pretvorbi i privatizaciji, nisu Romi prevarili hrvatsku dijasporu pa lovu prebacili na račune u švicarskim bankama, nisu Romi počinili ratne zločine u Domovinskom ratu, nisu Romi krivi za milijune neplaćenih poreza i doprinosa, niti su Romi generatori nelikvidnosti u zemlji. Nisu Romi ti koji ne poštuju osnovna radnička prava i izruguju se iz Zakona o radu, niti su Romi ti koji guše i uništavaju sindikate. Nisu Romi prodali Inu pod upitnim okolnostima, kao što iza afere Fimi media i Hypo ne stoje Romi. I nisu Romi krivi za more kaznenih prijava koje su podignute u Varaždinu proteklih godina protiv većih ili manjih uglednika i javnih osoba.

Treba krasti na 'fin' i 'kulturan' način

No, nekako se čini da krađa 'nevidljivog' javnog novca koju počini karizmatična osoba u kravati ne dotiče toliko prosječnog Hrvata i Varaždinca onoliko snažno i emocionalno kao što je to slučaj kad im 'Brazilci' (još jedan kolokvijalni posprdni naziv za romsku manjinu) 'maznu' bicikl. Čini se ponekad da je to najgore što nam se može dogoditi.

Stoga se čini da će Hrvatska riješiti 'romsko pitanje' tek kada se oni u dovoljnoj mjeri uklope u društvene kanone pa tada umjesto bicikala počnu, kao i svi ostali građani Hrvatske koji drže do sebe i hrvatskih navada, krasti javni novac na 'fin' i 'kulturan' način. Sve je, u konačnici, tek pitanje stila.