Ne bi se štel mešati! Jedna je to od onih poznatih stereotipnih izjava koja se veže uz Zagorce, Podravce, općenito žitelje ovih naših kajkavskih prostora, pa se tako, više nego opravdano, može pridijeliti i stanovnicima Varaždina.

Uz onu pripitu 'Najte kaj zameriti', koju na odlasku redovito izgovara, što je postalo već gotovo dio lokalnog 'bontona', nepozvani gost, nakon što je propisno u svojoj samozadovoljnoj duhovitosti izvrijeđao svoje uslužne domaćine, ova 'Ne bi se štel mešati' nalazi se na samom vrhu ljestvice popularnosti izjava koje oslikavaju mentalitet mnogih među nama koji nemilice trošimo đonove gazeći varaždinskim ulicama i trgovima ili krivudajući između blatnjavih lokvi županijskih makadama.

Sukob dvaju vražičaka

Koja bezočna laž! Naime, ako je nešto istina, onda je ona upravo suprotna. Mnogi Varaždinac bi se, naime, itekako 'štel mešati' u sve, ali je vječito u konfliktu s onim drugim vražičkom u sebi, koji mu na uho šapuće kako to nije baš previše korisno jer bi se mogao - 'zameriti'.

Nedostaje tom našem 'mnogom Varaždincu' jedan sićušan preduvjet kako bi realizirao taj poriv za 'mešanjem', a taj preduvjet zove se - hrabrost. Prevedeno na nešto plastičniji jezik, taj 'mnogi Varaždinac' odlikuje se gonadama veličine bobica smještenih unutar mahune graška šećerca; sklon je izricanju mišljenja tek za šankom u lokalnoj birtiji gdje mu pajdaši po gemištu kimajući glavom daju 'za praf', dok oni koji zaziru od takvih 'neprimjerenih' okupljališta organiziraju vlastite kvaziaktivističke kružoke na kojima raspravljaju, u opskurnom i, samime time, sigurnom ambijentu, o tome kako 'nitko ne radi svoj posao'.

Samo bez mene!

Zvat će vas tako mnogi Varaždinac u bilo koje doba dana ili noći da se požali na neki problem, pisat će vam podugačke mailove ili bujicom poruka testirati izdržljivost društvenih mreža, zaustavljat će vas u gradu vukući za rukav, entuzijastično predlažući 'o čemu bi trebalo pisati'. On, taj sveprisutni 'mnogi Varaždinac', zna jako dobro što ne valja, poneki među njima znaju i što bi trebalo napraviti, treći ne znaju ništa, ali 'i o tome bi trebalo pisati'.

No onoga trenutka kada 'mnogog Varaždinca' zamolite za aktivno sudjelovanje u priči koja mu je, barem se tako čini, iznimno bitna, on trenutno podvija rep i kroza zube prostenje: 'Ne, ne, bez mene, nemoj mene'. I spremno obrazlaže. 'Pa znaš di delam'. 'Budu mi se prijatelji smijali'. 'Ne idem ja v novine'.

Sveprisutna patologija

I nije to odlika samo 'običnog, malog' građanina. Patologija je to koju ćete primijetiti kod mnogih predstavnika organizacija civilnog društva, djelatnika raznih javnih institucija, vodećih ljudi u više ili manje renomiranim tvrtkama...

Svi oni imaju svoje mišljenje o bilo kojoj od društveno relevantnih tema i prilično često kompetentni su o njoj zboriti. Dok oni pričaju vi mahnito bilježite njihove izljeve lucidnosti u novinarski blokić, da bi naposljetku sve završilo onom poznatom - 'ali nemoj to pisati'.

Građansko društvo?

U takvim okolnostima zaista nije neobično da je Varaždin od donekle razvijenog građanskog društva udaljeniji više nego Oslo od Damaska. Pojam aktivnog građanstva na ovim prostorima samo je pojam; posve akademski, ni blizu oživotvorenja. Jer svaka aktivnost građanstva u društveno-političkom životu potencijalno je opasna. Tako smatra mnogi Varaždinac i, što je najgore, za te strahove postoje i ne malobrojne nemile štorije koje ih potkrepljuju. No to nije opravdanje. Jer kukavičluk se može razumjeti, ali za njega nema opravdanja.

I zato nema abolicije građanstva za to što bale smeća i dalje stoje na ulazu u Varaždin. Nema njegove abolicije ni za to što Varaždin gospodarski nazaduje i propada, što poslovni prostori zjape prazni, a političke stranke svoje članove regrutiraju tako da 'stružu s dna kace'. Nema abolicije za nepostojanje sindikata u prevelikom broju poduzeća ili za njihovo postojanje, ali u nijansi žute boje. Nema abolicije građanstva za to što gradska uprava ne radi svoj posao ili ga ne radi kako treba. Nema abolicije čak ni za one koji nisu glasali sa aktualnu garnituru koja upravlja gradom, kao ni za one koji su u vrijeme izbora ostali kod kuće.

U potrazi za gonadama

Nema abolicije za njih zato jer se nisu maknuli, niti imaju namjeru, od kvartovskog šanka, od svog malog kvaziaktivističkog kružoka, od mekanog kauča, od televizora...

Dok je kulture nemiješanja i kulture nezamjeranja, dotle u Varaždinu neće biti aktivnog građanstva. Neovisno o broju udruga i 'udruga', formalnih i neformalnih. Do tada i ono famozno 'načelo subsidijarnosti', koje proklamira europska politika, nije ništa drugo nego mrtvo slovo na papiru. Za to su ipak potrebni ne samo primjereno funkcionalan mozak i srce koje snažno pumpa, nego i ponešto od gonada. Barem normalne veličine.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 24.9.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.