Dobila sam novinarski zadatak da pratim profesore u štrajku u varaždinskim školama.

Bila je to dobra prilika da šefici Kolindi podnesem izvješće o raspoloženju profesora u zbornici prema aktualnoj vlasti.

U srednjoj školi, na čijem zidu stoji grafit 'Škole su novi HEP', razgovarala sam s ravnateljicom. Podsjećala me na Pomonu Sprout, zdepastu i veselu vješticu iz Harryja Pottera, samo što nije nosila otrcanu pelerinu prekrivenu zemljom i pohabani šešir kao Pomona, nego šarenu Desigualovu haljinu.

– Zašto štrajkate? – pitala sam ju vadeći blokić iz apšisane smeđe torbe koju sam kupila u New Yorkeru.

– Zato što naši profesori ne žele raditi za crkavicu od 6.000 kuna – pogledala je s gađenjem moju torbu – ali ja ne štrajkam – dodala je – moja je budućnost osigurana – kucnula je jagodicom kažiprsta po sljepoočnici.

Očito je bilo da je ravnateljica daleko iznad moje lige. Voljela bih i ja poput nje nositi Desigualove haljine, s tako drskim kombinacijama različitih boja i uzoraka, koje hipnotiziraju sugovornika. Imala bih čvrst stav, baš kao i ova ravnateljica, poput kakvoga ponositog načelnika općine. Važno je, ako radiš u školi, odisati mladenačkim duhom, originalnošću i poletnošću.

Inače, Desigualov dućan jedini je dućan u kojem se dugo zadržim u Areni Zagreb, odmah poslije Ornamenta, gdje kupujem osvježivače zraka koje kasnije pušim. Već sam se navukla na osvježivače i ne mogu prestati iako od njih padam u depresiju. Ali tako mora biti ako želim jednog dana postati slavna umjetnica poput Sylvije Plath ili Janis Joplin.

– Za 6.000 kuna? – pitala sam.

– Da, buahahaha, možete li vjerovati? Ljudi pristaju na svašta. Ja za taj sitniš ne bih nikad radila – gordo će.

– Da, jadni profesori – složila sam se s njom iako toliko novaca, 6.000 kuna, nisam nikad vidjela na jednom mjestu.

– Vi u novinarstvu sigurno bolje zarađujete kad nikad ne štrajkate – pogledala me znatiželjno.

– Ja radim za tri lajka na fejsu i dva varaždinska pohanca tjedno, to je 12 lajkova i osam pohanci mjesečno – priznala sam joj iako mi je bilo neugodno.

Osjećala sam se manje vrijednom, kao kad su mi se djevojčice koje su bile kćeri ratnih profitera smijale u školi jer sam nosila ASICS patike s crvenom crtom, koje mi je mama komunistica kupila za 99 kuna od šanera, a one su nosile originalne starke iz Amerike, što su im poslali stričevi iz Pennsylvanije nakon što su prodali tri tenka Hrvatske vojske Crnoj Gori.

– Ne trebate se crvenjeti – potapšala me po ramenu i iz torbice izvukla čokoladu, na čijem su omotu bile francuske riječi.

Prelomila je čokoladu, koja je proizvela jak zvuk.

– Čuješ li to? Kako se lomi. To je sve zbog kristala u kakao maslacu. Zvuk lomljenja pokazuje kvalitetu. Bitter čokolade proizvode jak zvuk kada se lome. Takvi su i ljudi. Ako su bitter, onda su snažniji – govorila je odgrizajući po tri kockice od jednom.

Progutala sam slinu, dijelom zato što me preplašila, a dijelom zato što sam dobila apetit za tom svilenkastom francuskom čokoladom. Posljednji sam put jela čokoladu kad mi je urednik kupio Životinjsko carstvo da me utješi jer nisam stigla na zajedničko fotografiranje svih medijskih radnika u redakciji. Bila je na akciji u Konzumu.

– Mogu li popričati s vašim profesorima o štrajku? – pitala sam ju.

– Pođite sa mnom – rekla mi je pružajući mi posljednju kockicu čokolade, koju sam pojela halapljivo kao što moja kolegica koja piše vjerske kolumne tamani hostiju u katedrali.

Usred zbornice pred stolom prepunim staklenkama meda stajala je profesorica iz informatike. Bagrem, cvjetni, livadni – pisalo je na papirićima – sve po 60 kuna. Pored nje bio je profesor iz matematike. Rezao je pršut, a lanci kobasica visjeli su iza njega na vješalici.

Ravnateljica ga je ukorila jer koristi vješalicu. Pobacala mu je kobasice po pametnoj ploči i ponudila mi da odložim jaknu.

Profesorica iz etike baš je svima potočila kavu i ravnateljica je odmah naručila novu rundu.

– Ovdje je uvijek radno, ima posla, ovo je već osma runda koju kuham – rekla je ponosno.

Pedagoginja je hodala zbornicom pružajući svima košaricu s kolačima.

– Friško pečeni, domaći, po pet kuna komad – smješkala se.

Profesorica iz njemačkog bila je ljuta na profesoricu iz etike jer nije ostalo ništa kave za nju.

– E sad neću ni kobasice ni med! – povikala je ljutito – odsad štrajkam zbog štrajka! Ako djelatnici u zdravstvu mogu dobiti kavu kad god požele, onda i ja imam pravo na to! – derala se.

Sva ova situacija u zbornici prilično mi se svidjela. Volim kad su ljudi ovako prirodni. Samo pametan i obrazovan čovjek može biti toliko svjestan i živjeti u skladu sa svojim iskonskim pobudama i za to biti primjereno plaćen, ali kako proći sve one silne natječaje i zadiviti sve one školske odbore koji odlučuju tko će biti zaposlen u školi?

– Kako Vi uopće birate svoje djelatnike? – pitala sam ravnateljicu.

– Vrlo pozorno. Treba osluškivati. Recimo, ponekad zazvoni telefon i neki glas kaže ime i prezime. To je nešto kao kad se Gospa obraća vjernicima. Tada znam da je osoba s tim imenom sigurno ona prava. Ali uglavnom i ne raspišemo natječaj jer nam Gospa kaže da će kći profesora iz geografije uskoro završiti fakultet i da će ona biti super knjižničarka. Ponekad Gospa kaže da je sin gospođe iz Gradskog vijeća najbolji izbor za profesora tjelesnog, a nekad poslušamo srdačne preporuke političara koji su trenutačno na vlasti – objasnila mi je.

– A što je s natječajima i silnim odborima i povjerenstvima koji bi trebali odlučivati u izboru? – pitala sam ju, a ona je napravila ozbiljnu facu kao proročica Oracle.

– To je Matrix, svijet koji ti je prevučen preko očiju. Umjesto da pokušavaš shvatiti natječaje i pokušati se prijaviti, moraš shvatiti da natječaji zapravo ne postoje – sugerirala mi je da je sve zapravo iluzija.

Nazvala sam Kolindu i objasnila joj sve o glasovima, Matrixu i obraćanjima Gospe. Uskoro je ravnateljici zazvonio telefon, koja se nakon minute osluškivanja, na peti okrenula prema meni.

– Weeeeeeeee, kolegice, od sljedećeg polugodišta Vi ćete biti dio našeg stručnog kolektiva – radosno će.

– Želim da mi do tada pripremite štand odmah pored meda profesorice iz informatike. U ovaj kurikulum uvest ćemo novosti - osvježivače zraka! – zaključila sam dok su me svi u zbornici gledali s gađenjem, kao da gledaju sebe u ogledalu.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 30.9.2015.