Nekoliko Božjih ljudi okupilo se ispod zlatnih lustera, pišu guščjim perom i pišaju u mramorne pisoare. Zabrinuti su za smjer kojim Hrvatska ide te su dali nekoliko osnovnih natuknica, uputa, naredbi, odredbi, savjeta ljudima, vjernicima i svima onima dobre volje. Ne znam da li se tu misli na pijance ili koga? Oni su obično dobre volje. Ali tako je pisalo.
Priznajem, i sama sam bila izgubljena u šumi političkih stranaka, u bojama krvi i Dunava. Od stabla nisam vidjela hrast, a od hrasta rast. No sve to promijenila je poslanica biskupa nakon koje znam da svakako idem glasati.
Kao i svaki puta kada umre Papa, sve političke stranke iz država u kojoj je više od 50 posto građana katoličke orijentacije, objave svoje viđenje novog vođe Crkve. Jer, iako se država ne bi trebala miješati u crkvene i duhovne stvari, eto, ona to ipak čini jer vjera u Boga i vjera u državu ista je stvar. I onda svaka politička stranka izdaje proglase, piše manifeste, organizira zajednička odlaske u lov, na tulum u vatrogasni dom i na tim skupovima govore političari u koga moramo vjerovati – u kojeg Boga i u koju zgradu, u kojeg čovjeka u haljini. Jer, ipak, taj čovjek ima jako veliku važnost i moć. Ne može, a da se država u to ne upliće. Jer Crkva i država ista su stvar.
Kako država pomaže ljudima po pitanju vjere, tako vjera pomaže ljudima po pitanju države. Očito nošeni valom ironičnih ispada premijera (i mene je zanijelo), ironičnog statusa naše predsjednice ili ironičnim propagandnim videom Josipovića na kojemu ne znaš udara li hrenovkama ili onim ogromnim štapićima punjenima sirom, tako su i biskupi poslali javnosti jedan ironično sročen tekst koji ima sedam savjeta, a zapravo se u njemu skriva sedam smrtnih grijeha. Samo biskupi nikako da i sami shvate ironiju svoje poslanice. Na što upozoravaju oni navodeći sebe kao najbolji primjer onoga na što upozoravaju?
Oholost
U prvom savjetu ‘katolički biskupi žele podijeliti svoja promišljanja s članovima Božjega naroda, ali i s ljudima dobre volje, te pozvati sve da iziđu na izbore i tako osobno preuzmu odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu.’
Zaista je oholo to da i dalje toj istoj državi i tom istom narodu ne plaćaju porez. Zaista je oholo što se miješaju u svjetovne stvari i uzimaju si za pravo govoriti o politici, a istovremeno politika ni nitko drugi ne smije govoriti o njima.
Škrtost
Nije Crkva škrta – na riječima i savjetima, ali je škrta kada treba nekome pomoći. Zatvara vrata i čuva zlato, a tolikima treba pomoć. Istina je. Sve zlato ovoga svijeta i sve halje koje nose nisu mogli ni nahraniti ni obući izbjeglice, recimo. (!) Ali je Crkva pružila utočište šatorašima. Zar su jedni šatori bolji od drugih? Zar nije to licemjerno? Škrto? Kupati se u zlatu i gledati kako drugi umiru od gladi i govoriti državi koja od te iste Crkve ne naplaćuje porez da im pomogne. Stupanj razvoja – čovječja ribica. Samo što nije endem.
‘…društvo će moći rasti i napredovati samo ako su njegovi predstojnici (političari) ‘pouzdani i nesebični’ te kao takvi svojim primjerom i druge potiču na poštenje i čestitost, radinost i iskrenost. Ništa, naime, ne može toliko nauditi državi koliko nepoštenje i dodvorništvo, te himba i licemjerje.’
Bludnost
Sve je veći broj onih koji ne rade. Onih koji samo sjede i pametuju. Oni koji skupljaju i troše naš novac, novac građana Republike Hrvatske. Oni nisu samo u penziji, oni su i u samostanima, za oltarom i u pozlaćenim dvorcima koje nazivaju crkvama. Oni blude, a mi budalimo. Kad bi barem netko imao toliko puno i toliko dobrote da se odrekne poreza, popovanja i materijalnog bogatstva. Istina je, puno se može promijeniti, samo kad bi se htjelo.
‘Zabrinjava nas i demografska slika naroda koja se očituje u velikom padu nataliteta i porastu stanovništva staračke dobi. Uz to raste i broj siromašnih građana i onih koji su u dužničkom ropstvu, kao i problemi izbjegličke krize i gospodarske migracije. Unatoč svemu tomu ne smijemo dopustiti da nas zahvati ravnodušnost i napast malodušja. A posebice dojam i uvjerenje da se ništa ne može učiniti ni promijeniti.’
Zavist
Freud je utuvio svima u glavu da su žene zavidne muškarcima na penisu. Počeci psihoanalize, te prijelomne točke u razvoju građanskog modernog i suvremenog društva, malo su zastranile. Muškarci su ljubomorni na penise, a ne žene. Zato je muškarcima i teže prihvatiti homoseksualnost i lakše pokleknu pred maloljetnicima. Uostalom i crkva (zgrada) ima falusoidni oblik, a Crkvu su stvarali potomci Sv. Petra – muškarci. A ti isti potomci Sv. Petra promiču danas samo dostojanstvo žene, jer dostojanstvo muškarca je očito neupitno.
‘Kao vjernici dat ćemo povjerenje onima koji se zauzimaju za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene, koji promiču kulturu života dugoročnom pronatalitetnom politikom, štite i promiču dostojanstvo žene, kao i zaštitu siromašnih i obespravljenih…’
Crkva je oduvijek imala senzibilitet prema drugim vjerama. Zato i jesu jedini izbor u školama i to na sredini satnice.
‘Isto tako, važno je (…) njeguju li kulturu dijaloga i pluralnosti, pravo na vjersku slobodu i slobodan izbor vjerskoga odgoja te pravo na priziv savjesti pred nepravednim građanskim zakonima koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno vlastitim uvjerenjima u savjesti i zahtjevima moralnoga reda te naučavanja evanđelja.’
Tu su biskupi vjerojatno mislili na religije, a ne regije. Jer Hrvatska ima više regija, ali i religija. ‘Nije bez značenja vidjeti kako se budući saborski zastupnici namjeravaju zauzimati za uravnotežen razvoj svih hrvatskih regija.’
Možda da ljudi glasaju i za svoje svećenike? Biskupe? Ako upravljaju tolikom količinom naših novaca i popuju nam, zašto ih ne bismo mogli izabrati?
‘Mogućnost preferencijalnoga glasa pomak je u demokratizaciji našega društva. Neposredno izabrani zastupnik ima veću odgovornost prema biračima koji su mu poklonili svoje povjerenje.’
Neumjerenost u jelu i piću
Neumjerenost u jelu i piću ili onome čime nas hrane i čime nas napajaju. A to su gluposti. Pitam se zašto ne istraže malo svoju povijest? Inkviziciju, pedofiliju, tajne Vatikana? E, to bi bilo neumjereno. Ali nije neumjereno imati ovakve zahtjeve:
‘Posebice je važno da saborski zastupnici iznose punu istinu o Domovinskom ratu te njeguju poštovanje prema hrvatskim braniteljima i njihovim opravdanim zahtjevima.’
I nikako ne smijemo biti neumjereni u posjedovanju. Imati prazne ledine, komplekse i zgrade usred centra svakog grada, a ne dati ih na korištenje za opće dobro, fakultete ili kulturne ustanove. Valjda je važnije da je usred grada sjemenište, a ne visokoobrazovna ustanova.
‘U duhu zdravoga domoljublja i nacionalnoga identiteta očekuje se da budući saborski zastupnici sprječavaju rasprodaje nacionalnoga bogatstva….’
Srditost
Srdi me da ih srde drugi. Srdi me da popuju medijima i prozivaju ih za profesionalnost, a oni – mediji, ipak samo ljudi, moraju živjeti od nečega, a žive od čitanosti. Dok neki drugi žive od milodara, poreza i molitve. Nije se svima obratio Bog i pozvao ih k sebi. Mi ostali moramo raditi za život. Kako možeš jedne pozivati na profesionalnost, a sam nisi? Možeš. Ako si pop.
‘Potičemo sredstva društvenoga priopćavanja neka svoje poslanje ispune s visokim standardima profesionalnosti te pruže dostatne i jasne informacije o izbornim programima i kandidatima za budući saziv Hrvatskoga sabora.’
Lijenost
Nemojte biti lijeni, nisu ni oni bili. Teško je bilo pod pritiskom zlatnog kaleža i krvi Isusove napisati ovih sedam vodilja kroz mrak našeg društva, ovaj ironičan autoportret s parafrazama o sedam smrtnih grijeha. I neka nijedan svećenik ne bude lijen predložiti koga zaokružiti i spriječiti bilo kakvu politizaciju crkve istovremeno. Da nije kontradiktorno, bilo bi kontradiktorno. Politika je uvijek bila evanđeoski temelj. Jednoumlje, jednoumlje, jednoumlje.
‘U duhu crkvenoga i duhovnoga poslanja pozivamo zaređene službenike Crkve da iskoriste predizborno vrijeme za stvaranje zajedništva među ljudima na evanđeoskim temeljima te skupa s vjernicima mole za našu domovinu. Neka crkvene prostore čuvaju od bilo kakve predizborne aktivnosti, neka jasno protumače svojim vjernicima da u duhu socijalnoga nauka Crkve imaju moralnu obvezu sudjelovati u političkom životu društva.’
Zato, građani i građanke, seljaci i seljanke, vjernici i nevjernici, ljudi dobre volje i dobre nevolje, glasajte za vlastiti izbor, a na izborima glasajte prema građanskoj, a ne crkvenoj savjesti.
