Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Evo kako sam se ulizivanjem Goranu Habušu uhljebio u Čudesnim vrtovima

Evo kako sam se ulizivanjem Goranu Habušu uhljebio u Čudesnim vrtovima

Svakog novinara danas možeš kupiti za stotinu kuna! Izgalamio je to prije koji dan na radiju neki od slušatelja, jedan iz grupe onih koji, uletjevši u takozvani 'kontaktni' dio emisije, obraćanje javnosti započinju već poslovičnim 'jesam li u eteru?', što je, vjerojatno ste uočili tu pravilnost, prvi pokazatelj patologije koja će se manifestirati u sekundama koje slijede.

Izbacio je spomenuti slušatelj potom još cijeli niz rečenica, kojima sam trenutno, čisto radi mentalne higijene, zaboravio i sadržaj i smisao, ako prihvatimo mogućnost da ga je uopće bilo. Ali spomenuta tvrdnja iz uvoda nešto je preko čega nisam mogao tako olako prijeći. Ne, nikako, svatko ima svoje granice preko kojih ne da!

Moja tarifa daleko je viša

Sasvim je jasno da su novinari, čisto po prirodi svoga posla, spremni, ili bi barem trebali biti spremni, otrpjeti najraznolikije uvrede i poniženja. Ali izjava da se svakog novinara danas može kupiti za stotinu kuna bezočna je laž, gnjusna i zlonamjerna. Stoga sam osjetio snažnu potrebu reagirati i sprati ljagu koja je time bačena na novinarsko zvanje.

Istina je, zapravo, da ne znam sasvim precizno kakav je slučaj s kolegama iz drugih medija i redakcija, ali moja tarifa daleko je viša od spomenutih stotinu kuna. Za tih pišljivih stotinu kuna nisam voljan čak ni pritisnuti onu zelenu tipku na mobitelu kada taj nesretni uređaj počne zvrndati, a kamoli da pristajem napisati nešto što bi netko volio da napišem.

Nije lako biti postojan u vjeri

Razmišljao sam jednako tako i naizgled davne 2011. godine, kada je svoj politički uspon (prema provaliji, kao što sada možemo nedvojbeno posvjedočiti) započeo Goran Habuš.

- Gospodine Habuš, sada kada ste strpali dosadašnjeg gradonačelnika u bajbok, vrijeme je za jedan novi, bolji i pošteniji Varaždin. Vjerujem u Vas, jasno vidim da nam slijedi svjetla budućnost, ali, znate, u današnja vremena nije lako biti postojan u vjeri kada u novčaniku čovjek nosi tek vozačku dozvolu i iskaznicu gradske knjižnice.

Maniri vrsnog pregovarača

Započeo sam tako, manirom vrsnog pregovarača, razgovor s budućim varaždinskim gradonačelnikom. Goran Habuš sjedio je nasuprot meni, šutke otpuhujući dim cigarete, dajući mi znak neka nastavim.

- Bit ću posve otvoren. Svojim ulizivačkim medijskim napisima, kao i neupitnim utjecajem kojeg imam na urednika, pobrinut ću se za stvaranje uvjeta za Vašu pobjedu na predstojećim izborima za gradonačelnika - rekao sam i dramatski zastao pa nastavio: - Ali to ima svoju cijenu.

Dvoje pametnih brzo se dogovore

Habuš je otpuhnuo još jedan dim pa napokon izustio ono što je trebao izustiti: - Koliko?

- Pa, ovako, khm... - opet sam uzeo kratku stanku, hineći da taj tren razmišljam o cijeni, iako sam već danima imao u tančine razrađen pakleni plan. - Dakle, bit će dovoljno desetak kila paradajza, jedna gredica krastavaca, par sadnica paprike, pokoja glavica kelja, nešto raštike, pa onda, jasno, mrkva, celer, peršin, nešto od začinskog bilja, jagode... E, da, i šparoge! Zapravo, gotovo sve osim graha i ostalih mahunarki. Znate, one me napuhavaju - odgovorio sam.

Budući gradonačelnik ponovno je otpuhnuo dim i potom pružio ruku pa dodao: - Dogovoreno.

Prljavi posao uspješno obavljen

Tako je, eto, ne znaju to ni moji najbliskiji prijatelji, nastala Udruga Gredica i Čudesni vrtovi, društveni vrt u Biškupcu koji na stotinjak parcela okuplja otprilike jednako toliko gradskih obitelji koji za svoje potrebe uzgajaju vlastito povrće i istovremeno se druže i opuštaju, gotovo se može reći - iscjeljuju.

Ja sam svoj prljavi novinarski posao obavio najbolje što sam mogao, a novi gradonačelnik nakon izbora dokazao je da drži do svoje riječi.

U svibnju 2012. godine livada u Biškupcu je izorana, vrtovi su parcelirani, a građani nahrupili u broju iznad svih očekivanja. Ostalo je povijest. Varaždin će se dovijeka moći hvaliti činjenicom da je bio prvi grad u Hrvatskoj u kojem je osnovan društveni vrt. Nakon toga isti primjer počeli su slijediti i mnogi drugi gradovi u zemlji.

Moral je za one slabašnog karaktera

Jesam li ikad požalio zbog tog nemoralnog dogovora? Nikad. Do morala ionako drže tek osobe slabašnog karaktera, vrijednih prezira zbog djetinjasta uvjerenja u vlastitu samopravednost. A za ono što sam dobio zauzvrat, s druge strane, itekako je vrijedilo prodati ono malo ugleda što sam, uvjeravao sam sam sebe, uživao.

I ne samo da sam zauzvrat dobio sve ono što sam tražio. Dobio sam i daleko, daleko više - stotine i stotine sati predanog volonterskog rada. Nešto što je nemjerljivo naspram onih deset kilograma crvenog paradajza sorte volovsko srce i velikih tamnozelenih mesnatih listova raštike iznikle iz imotskog sjemenja.

Dodatak za one kojima treba sve nacrtati

Je li se sve to zaista točno tako dogodilo? Ne, nije. Ali to u ovome trenutku zapravo nije ni bitno, jer se moglo dogoditi.

Bitno je nešto drugo. Bitno je odaslati poruku kao svojevrsni odgovor onom galamdžiji iz radijskog etera, kao i mnoštvu drugih koji razmišljaju na sličan način, a ta je da kriminal, korupcija i kršenje svih profesionalnih normi u novinarstvu, naravno, postoje, kao, uostalom, i u cijelom nizu drugih zanimanja, ali da se kriza u medijima ne može riješiti površnim generalizacijama i simplifikacijama.

Naše društvo u neprestanoj je potrazi za općim krivcima za opće nezadovoljavajuće stanje. A najglasniji u toj potrazi, nažalost, prečesto su kukavni sitničavci koji u javni prostor nisu spremni istupiti svojim imenom, prezimenom i likom. Za razliku od njih, novinari, kakvi god bili i kako god obavljali svoj posao, to rade pod imenom, prezimenom i likom dostupnima javnosti. To čini veliku i važnu razliku.

Poruka za kraj

I, na kraju, da bude posve jasno zašto su u ovoj priči svoje mjesto našli i varaždinski Čudesni vrtovi: svima onima koji su me proteklih godina tendenciozno ispitivali kako smo tako jednostavno uspjeli realizirati projekt Čudesnih vrtova, svima onima koji su me uvjeravali kako je to samo zato jer sam si, znaju oni pouzdano, 'dobar s Habušom', a posebno onima koji su bili uvjereni da je upravljanje jednim običnim društvenim vrtovima lukrativna funkcija s koje se novac obilno slijeva u moj do jučer prazan novčanik, poručujem isto ono što je jučer jedan od onih državnih ministara, sasvim neprilično i u afektu, poručio tamo nekim osobama u Vrlici.

U kontekstu ove moje osobne 'ispovijedi' ta poruka možda jest neprilična, ali nikako nije u afektu.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 22.10.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.