Patriotizam u erekciji

‘Mani mi se svog idealizma, što ne živiš od patriotizma?’

Fakat, teško da bi išta drugo moglo tako precizno opisati ovaj predizborni cirkus kojemu smo svjedoci kao stari, spomenuti Matošev epigram.

Došlo, eto, neko takvo vrijeme da je domoljublje opet na visokoj cijeni. Čak i da niste nešto pozorno pratili, mogli ste veoma lako primijetiti da ne postoji baš nitko tko se natječe u ovome predizbornom ludilu, a tko se nije očešao o patriotizam i tko na spomen domovine nije oćutio slatko nabreknuće u gaćicama.

Karusel izvrnutih vrijednosti

U tom karuselu izvrnutih vrijednosti moguće je, eto, da se čak i Zoran Milanović poziva na Tuđmana i domoljublje, da se ministar Maras poziva na generala Gotovinu, a Tomislav Karamarko na navike Pavelićevih crnokošuljaša pišajući, valjda u strahu od ljute konkurencije, po glavi Branimira Glavaša. Njemu je domovina ionako odvajkada u srcu.

Biglišu tako stranački korifeji svoje budnice i davorije, stado bleji, budi se nacionalna svijest – rat je, braćo, rat junaci, pušku hvataj, sablju paši – sve, čovječe, pršti od rodne grude i srca, sve vrvi od ilirskoga poštenja i horvatske sloge i zjedinjenja – još Hrvatska ni propala! Bit će da je riječ o prilično žilavom biću, jebemtiživot, nakon dvadeset pet godina HDZ-a i SDP-a i pakao bi davno propao.

‘Mi smo stranka domoljuba i patriota, ima li ovdje domoljuba? Da vas čujem!’ ‘Domovinu su mi u srce usadili ćaća i dida, ja ne moram vikati – Hrvatska, Hrvatska!’ ‘Vi ste instant domoljubi, dvolični i licemjerni.’ ‘Mi smo domoljubi i kršćani, papa Franju glasao bi za nas.’

Nastavak politike istim sredstvima

Riječ je, kako vidite, o nastavku politike istim sredstvima. Trasu je, davno bješe, utabao notorni Dominik Ilijašević Como – ‘Ja sam za hrvatstvo spreman umrijeti, i tko god želi, ja ću mu dati napunjen pištolj, a nek mi on dadne svoj, i za hrvatstvo pucat ćemo sebi u glavu.’ – a njegov krvni trag iz Stupnoga Dola slijedio je nešto kasnije i najpoznatiji abonent zatvorske kuhinje u Remetincu Ivo Sanader – ‘Nitko ne može reći da voli Hrvatsku više od mene.’

Predizborno divljanje pomahnitalih hrvatoljubaca stoga ne treba čuditi. Baš u svemu ostalome oni se, naime, fantastično slažu. Svi oni slijede otprilike iste principe neoliberalne ekonomije, svi se zalažu za privatizaciju javnoga dobra i baš svi manifestiraju istu mjeru prostracije pred međunarodnim centrima moći. Nevažno je li riječ o Bruxellesu, Washingtonu ili Berlinu. Preostaje, znači, tek jedno jedino pitanje – u čijim će se prsima naći više mjesta za domovinu.

Svjedočimo, dakle, svojevrsnom paradoksu: gotovo nikada u zadnjih dvadeset i pet godina hrvatsko društvo nije bilo tako podijeljeno, gotovo nikada nije bila veća razlika između bogatih i siromašnih, zaposlenih i nezaposlenih, sitih i gladnih, i gotovo nikada nije bilo više gorućih pitanja, a tako malo pametnih odgovora i rješenja. Sve, eto, jadna joj mater, pade na pleća pauperizirane domovine.

Deficit važnih političkih figura

Nikada, naposljetku, nije postojao takav deficit važnih političkih figura; ako malo pogledate, sve sami kompromitirani i dokazano nesposobni kadrovi, i pokoji mladac što kao forte ističe vlastito, imaginarno poštenje koje će se već sutra – samo ako bude prilike, u to budite uvjereni – pokazati lažnim i manjkavim.

Od svega toga, vi biste, dakle, trebali izabrati kome ćete ove nedjelje dati svoj glas. Trijezno, odgovorno i demokratski. Ne bi možda ni zvučalo tako defetistički da ne znamo jedno: sav demokratski potencijal u nas se iscrpljuje u odluci kome ćete pružiti mogućnost da vas u naredne četiri godine beskrupulozno guli do kosti i ševi u zdrav mozak.

Izbor stoga možda i nije tako težak kako se čini. Jer, pošast i zlo možete nazivati ovako ili onako, jednim, drugim ili trećim imenom, ali na kraju, to će uvijek biti samo pošast i zlo.

Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 3.11.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije