Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Majka hrabrost i premijeri kukavice

Majka hrabrost i premijeri kukavice

Država je najhladnija od svih hladnih nemani. I hladno laže; i ova laž gmiže iz njenih usta: 'Ja, država, ja sam narod'.

Tako je, kažu, govorila Država, a govori i dalje, nikako da zašuti, tijekom svih ovih proteklih godina, desetljeća, stoljeća i tisućljeća, još otkako je iz arhaičnog i anarhičnog društvenog reda prerasla u naizgled uređeni društveni poredak.

Od Države se ne može pobjeći

Eho tih riječi, u cijelom nizu najrazličitijih oblika, odjekuje danas iz gotovo svake situacije u kojoj se možemo zateći; svejednako u kafkijanski obojenoj čekaonici nekog ureda Državne uprave kao i na adrenalinom nabijenoj sportskoj utakmici izabrane Državne vrste, jednako za staklom zaštićenim šalterom nekog Državnog zavoda putem kojeg pokušavamo ostvariti svoja prava kao i za prljavim trošnim stolom naguranim u kut zadimljene krčme u predgrađu, gdje Država - da, čak i tu - ima svoje prste, ubirući proviziju iz svakog gutljaja ispijenog piva, iz svakog kilovatsata struje potrošene na onu žmirkavu žarulju što slabašno svijetli iznad glava gostiju, iz svake minute rada konobarice koja proračunato koketno tješi usamljena srca od života umornih muškaraca nesigurno oslonjenih o pohabani šank... Ne, od Države se, sasvim je bjelodano, ne može pobjeći, nikad i nikamo.

Naposljetku, a u tome je fokus naše današnje priče, odjekuje taj zlokobni eho lažljive Države podjednako kabinetima središnje Države kao i hodnicima naših obrazovnih institucija, tek jednima od brojnih produženih pipaka te nemani.

Maska uljuđenosti, humanosti i empatije

Pomoćnici u nastavi - kako to lijepo zvuči. Kako to lijepo zvuči kad središnja nacionalna Država sredstva europske Države raspodijeli regionalnoj i lokalnoj Državi. Taj čin gotovo da se može shvatiti kao istinski iskaz brige za onu najranjiviju skupinu 'naše' djece, za djecu s teškoćama u razvoju.

Kako to lijepo zvuči kad se potom regionalna i lokalna Država mogu pohvaliti da su i ove godine osigurale spomenuta sredstva za 'našu' djecu. Naposljetku, kako je lijepo i kada obrazovne Državne institucije mogu istaknuti kako su, zaposlivši pomoćnike u nastavi za 'našu' djecu, dale svoj doprinos toj sveprisutno deklariranoj 'integraciji' i 'inkluziji'.

Nažalost, iza te maske uljuđenosti, humanosti i empatije kao 'civilizacijskih dosega' kriju se posvemašnja nebriga, bezosjećajnost i hladnoća - onakva već kako hladna ta neman može biti.

Birokratska hladnoća poznaje samo članke zakona

U svojoj bešćutnoj nonšalanciji središnja će Država tako nekoliko mjeseci prekasno raspodijeliti sredstva regionalnoj i lokalnoj Državi. Regionalna i lokalna Država potom će pokušati zakrpati nastale rupe, ali pritom, jednako kao i u provedbi projekta, učinivši cijeli niz 'grešaka u koracima'. Jer birokratska hladnoća drugačije ne uspijeva.

A na kraju te priče nalazi se dijete. Učenik. Stvarna, prava osoba, koja zaista postoji i čiji identitet nije ni 'ime i prezime s popisa', ni 'dijete s teškoćama u razvoju'. Jedan od tih učenika zove se Antonio Rameša.

> Učeniku s autizmom zamijenjen pomoćnik u nastavi. Je li učinjeno ono najbolje?

Antonio je hrabar mladić, koji ima tu sreću što je sin najmanje jednako hrabre majke, Barbare Rameša. Jer dok mnogi među nama pred vratima Države najčešće tek nijemo stoje, ne nadajući se ičemu i ne vjerujući da imaju pravo nadati se ičemu, neki ipak na ta vrata s vremena na vrijeme plaho pokucaju, neki samouvjereno hvataju kvaku, a neki pak obijaju bravu ili provaljuju velikim teškim maljem.

Barbara i Antonio svakako se boje, kao i većina nas, iskoračiti iz te nijemosti i nevidljivosti, ali hrabrost nije odsustvo straha, nego djelovanje usprkos njemu. Upravo suprotno od konformizma koje odabire ona daleko poznatija Majka Hrabrost, Barbara i Antonio tu su stepenicu prekoračili već nekoliko puta. I ponovno tijekom posljednjih dana i tjedana...

Iza Države postoje stvarna imena i prezimena

Bez ikakve nužne potrebe djetetu s autizmom zamijeniti pomoćnika u nastavi nakon godinu dana, i to pomoćnikom koji mu, nažalost, ne može adekvatno pomoći, odraz je te bešćutnosti koja odlikuje Državu. Ona će se, hladna kakva je, pozivati na članke i zakone, odluke i pravilnike, paragrafe i stavke, no ništa od toga bit priče ne može promijeniti. Je li Država pitala Antonija koja je njegova potreba? Je li, naposljetku, Država i sama trebala znati koja je njegova potreba!?

Država, dakle, jeste hladna neman, no čine je ljudi. U ovome slučaju oni imaju svoja imena. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar, župan Predrag Štromar i zamjenik župana za društvene djelatnosti Alen Kišić, pročelnik Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu i sport Varaždinske županije Miroslav Huđek te ravnateljica škole Zdravka Grđan. Od njih se očekivalo da naprave ono što je najbolje za 'našu' djecu. I jedino oni mogu ispraviti ono što je pošlo krivo.

Priče izgubljene u nijemosti i nevidljivosti

Priča poput Antonijeve nije izoliran slučaj. Međutim, preveliki broj tih priča ostaje nam nepoznat, izgubljen u nijemosti i nevidljivosti, paraliziranosti i nemoći.

I, zaista, očekivati od Države rješavanje naših problema i prepoznavanje naših potreba čini se posve promašenim. Jer Država jeste hladna neman. No iznikla je, volimo u to vjerovati, iz potrebe da služi narodu i stoga je jedino narod može obuzdati i natjerati je da mu zaista služi.

Sasvim jednostavno - Država je tu radi naroda, a ne narod radi Države. Nije zgoreg toga se prisjetiti uoči ove nedjelje i parlamentarnih izbora. Jer ako su nam već najizgledniji kandidati za premijersku funkciju, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, besprizorne kukavice koje se skrivaju iza zastave hinjenog domoljublja, mora li narod slijediti njihov primjer? Majka i sin hrabrost pokazuju nam da se može i drugačije.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 5.11.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.