Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Što je novinarstvo bez zločestoće i novinar bez krčme

Što je novinarstvo bez zločestoće i novinar bez krčme

Jučer pokopalo Vrbu. Tako bi to nekako rekao moj splitski rođo, dok bi se Vrba od muke okrenuo u grobu kad bi pročitao ovu prvu rečenicu.

Da je živ - a mogu si ga sasvim jasno zamisliti u karakterističnoj pozi; s rukama iza leđa, blago pognutog prema naprijed, po glavi premeče svoje huncutarije i, dok s njega visi dugački baloner, uz bok mu se klati smeđa kožna torba - okrenuo bi se na peti, frknuo bi onim svojim nosom i, široko me gledajući kroz debela stakla demodiranih naočala, rekao: 'Mali, ne znam di si ovo čul, al tak ti se pri nas ne govori'.

O mrtvima sve najbolje, kaže se. Naravno, riječ je o najobičnijoj malograđanskoj glupariji, izmišljenoj i općeprihvaćenoj možda tek iz razloga kako bismo bili sigurni da susjedi i sugrađani ne bi i po nama kipali jednoga dana kad 'otegnemo papke'.

Jedna druga popularna floskula, koju također volimo ponavljati kad umre neki uglednik ili autoritet, je ona koja halucinira o tome kako nas je netko svojim životom i radom 'zadužio'.

Što je novinar bez ironije, sarkazma i cinizma

Ukratko rečeno, Ivan Vrbanić, ugledni varaždinski novinar, koji je 8. studenoga preminuo u 81. godini života, a upravo na današnji dan proslavio bi taj rođendan, nije nikoga ničime 'zadužio', a za života je bio zajebani i zločesti deda. Prije toga, također, bio je zajebani i zločesti mladić.

Tako se, dakle, govorilo o Vrbi za njegova života. Kad je umro, njegova 'zločestoća' promijenila je oblik pa je svedena tek na 'ironiju, sarkazam i cinizam' kao središnje osobine koje mu se pripisuju.

No njegovi bliski kolege - vjerojatno svi koji su se jučer zatekli na komemoraciji - i Zlatko Mehun, i Krunoslav Kruljac, i Ernest Fišer, i Nevenka Suhić, i ostali - ipak dobro znaju da je Vrba, takav kakav je bio, a pritom je sasvim svejedno kako to nazvali, jednim od najvažnijih i najuglednijih varaždinskih novinara postao - upravo zahvaljujući tim osobinama.

Zločestoća je nužan uvjet za bavljenje novinarstvom

Zanimljiv je fenomen ta famozna novinarska 'zločestoća'. Gotovo pa bi se moglo reći da predstavlja nužan (no nikako ne i dovoljan!) uvjet za bavljenje ovim poslom. Pritom je možemo zamotati u uljudnost, ali i ne moramo. Suština je ista.

'Zločestoća' je to koja će presicu predviđenu u trajanju od deset minuta produžiti na jedan sat zbog cijelog niza 'neugodnih' pitanja. 'Zločestoća' je to koja će sugovornika u intervjuu ispreskakati nizom upadica i jahati po nekoj temi koliko god će biti potrebno. 'Zločestoća' je to koja će kritički odnositi se prema svim onim društvenim pojavama, više ili manje važnima, koje 'to obično piskaralo' ocijeni neprimjerenima, promašenima ili lošima. Mnogo je primjera tih novinarskih 'zločestoća'...

No možda ono što je najvažnije: kada svi odaberu 'biti dobri', novinar bi morao imati snagu odabrati 'biti zločest'. Cijela se priča, stoga, na kraju ne svodi na pitanje 'dobrote' i 'zločestoće', nego na - pitanje istine.

Je li Vrba uvijek bio u pravu? Sasvim sigurno da nije, jer to bi bilo nemoguće. Ali zašto je to uopće bitno?

Sjećanja na izgubljeni novinarski raj

Danas, u vrijeme kada se novinarstvo svodi na kopiranje i objavljivanje priopćenja najraznolikih službi za odnose s javnošću u službi politike ili kapitala, na surfanje internetom u potrazi za nekom 'klikabilnom' banalnošću kako bi je novinar 'prenio', ili na stavljanje kruške pod njušku bilo kojem besprizornom liku koji je 'sazvao presicu', te u vrijeme dok istovremeno cijeli niz važnih novinarskih formi gotovo nepovratno izumire, ovaj posao doživljen prema sjećanjima starijih kolega izgleda poput izgubljenog raja.

Danas, u vrijeme kada 'vritneš v grm pa z njega zlete tri novinara', kako su to voljeli reći neki direktori i urednici (a i oni koji to nisu izgovorili, slično su rezonirali), kao gnjusna i bezočna laž zvuče priče o tome da se u neka stara vremena od novinara tražilo ne samo da zna sva slova abecede i pokoji interpunkcijski znak, već da istovremeno posjeduje i duh i strast, podjednako i prema poslu, i prema životu - jer u novinarstvu tu nema razlike.

Naposljetku, danas, kada najčešće i gotovo svakodnevno pitanje urednika i direktora glasi 'zašto nijednog novinara nema u redakciji', gotovo nestvarno zvuči iskustvo koje mi je ispričao nedavno umirovljeni kolega Ivan Njegovec, kako je nekadašnji urednik i direktor Varaždinskih vijesti Boris Kožar špotao novinare ako bi ih zatekao na radnome mjestu, u redakciji. Marš van! U grad, u krčmu!

Nakon zatvaranja Ludve, glavna štacija postala Ritz

Da, bilo je to vrijeme kada se novinarstvo radilo u krčmi, među ljudima i s ljudima. 'Jadranska turneja' od Šibenika (današnjeg Vergleca) do Jadrana (današnji Felix ili Zebra ili kako se već zove) bila je česta ruta gradskih novinara, putem kojim su saznali sve važno što se tih dana zbivalo u gradu.

Vrba je pak u svojem Klopotecu, kolumni Varaždinskih vijesti koju je tijekom 17 godina napisao nešto više od 880 puta, spominjao omiljenu Ludvu, krčmu u Trakošćanskoj ulici koja je u to vrijeme bila novinarska baza.

Godinama kasnije, otprilike početkom 2000-ih, u vrijeme kada sam i osobno imao priliku upoznati 'zločestog i zajebanog' Vrbu, glavna štacija postao mu je Ritz u samome središtu grada, mjesto koje su pohodili i brojni drugi varaždinski novinari i fotoreporteri raznih redakcija, neki među njima gotovo poprimajući ulogu inventara - Kristijan Skočibušić, Darko Gorenak, Željko Hajdinjak...

Pod stare dane Vrba je s 'pravih' piva prešao na 'bezalkoholni' Gren. Mnogo je tog svog Grena popio kada smo s vremena na vrijeme zajedno sjeli i raspravljali o stanju u gradu i o novinarstvu.

I, zanimljivo, iako nas je dijelilo 40 godina životnog i još gotovo desetak godina više profesionalnog iskustva, Vrbu ne pamtim ni kao patronizirajućeg samoproglašenog doajena novinarstva, ni kao 'zajebanog i zločestog dedu'. A to nije čest slučaj u usporedbi s iskustvima doživljenima s nekim drugim starijim kolegicama i kolegama.

Bio je rođeni novinar, a biti novinar životni je stil

'Daj još jedno pa onda idem', znao je dobaciti konobaru ako bi se za stolom razvila zanimljiva tema, a ovaj bi se u najkraćem roku pojavio s Grenom u rukama. Danas Grena više nema, ne proizvodi se već neko vrijeme. A od 8. studenoga 2015. godine nema više ni Vrbe, 'zajebanog i zločestog dede', a zapravo - rođenog novinara.

Vrba nas, uzevši sve u obzir, nije, dakle, baš ničime 'zadužio' i nitko mu ne treba, ni njemu ni bilo kome drugome, nikakav dug 'vraćati'. Ali zato nas je mnogočemu naučio, a jednoj važnoj, možda i najvažnijoj, stvari podučio svojim vlastitim primjerom: novinarstvo nije posao, nego život. Ili, kak' bi se to danas, onak modérno, reklo - novinarstvo je lifestyle.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 12.11.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.