Pariz je zadesilo zlo. Stravično, krvavo i punoglasno. Jedanaest mjeseci nakon jezivog pokolja u redakciji satiričkog tjednika Charlie Hebdo, u nekoliko sinkroniziranih napada ubijeno je najmanje stotinu pedeset ljudi. Suštinski, riječ je o istome. Razlika je tek u oku promatrača. U percepciji zločina.

Početkom siječnja barbarski je pobijeno dvanaest hrabrih umjetnika koji su, po tumačenju dežurnih mudrosera, svojim radom, odnosno objavljivanjem satiričkih crteža proroka Muhameda, sami prizvali 'kosca' na sebe. Nitko im drugi nije bio kriv.

Sadržaj se nastavlja...

Ovoga puta, pred nekoliko dana, ubijeno je stotinu i pedeset potpuno nedužnih civila. Samim time, tragedija je, kažu, dobila novu dimenziju. Ne gine se ove godine u Parizu od tramvaja, da parafraziramo velikog Marinkovića, smrt je kamuflirana u nekom posve drugačijem obličju. Naravno, nitko od tih stotinu i pedesetak pobijenih nije mogao slutiti da će mu odlazak na koncert ili uobičajeni izlazak u grad biti zadnje što će učiniti u životu.

Život koji stane u nekoliko izlizanih klišeja

Sav život, naposljetku, mogao bi stati u nekoliko izlizanih klišeja koji nas u danima juvenilne ludosti i bezbrižja neopisivo nerviraju, da bi onda, negdje poslije tridesete, dobili težinu filozofskog zaključka. Danas jesi, sutra nisi. Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija.

Ogleda se, dakako, kao i u svakoj, tako i u pariškoj tragediji onaj zastrašujući paroksizam banalnosti ljudskoga života sveden na poznati Beethovenov motiv 'Muss es sein? Es muss sein!' Vječito dekintirani kompozitor, u želji da od dužnika dobije zadovoljštinu, na te je riječi komponirao malu skladbu za četiri glasa i upravo taj motiv postao je godinu dana kasnije osnova četvrte fraze njegova posljednjeg kvarteta. Mora li to biti? To mora biti!

Riječi Es muss sein! odjednom su, kako nas uči Kundera, zazvučale kao da ih izgovara sama Sudbina. Tanka je, kada smo već kod klišeja, nit između života i smrti. Baš kao, uostalom, i između simpatične pošalice i metafizičke teze. Šaljive inspiracije i neizbježnog imperativa. Es muss sein! od vica je tako postalo der schwer gefasste Entschluss. Mora li biti? Da ga jebeš, mora!

Plava, bijela, crvena, okomito

A što su nama danas mrtvi po pariškim ulicama i koncertnim dvoranama? Još se eho mitraljeskog rafala u Parizu nije stišao, društvene mreže i portale preplavile su boje francuske zastave. Plava, bijela, crvena, okomito. Vidim na svome profilu. Ima među tim ljudima profesora i novinara, ima doktora i pijanaca, ima kretena i notornih fašista. Ima čak i onih što su glasali za Most.

Sve njih ujedinilo je zlo u Parizu. Kao da su se odjednom prebrisale sve razlike među njima. Baš kao što su u siječnju svi bili Charlie Hebdo, tako su im i sada bez iznimke srca tronuto položena u podnožju Eiffelova tornja.

Jučer u podne oglasile su se sirene po hrvatskim gradovima. Molite za poginule, poručuju tako popularni stickeri. Kome? Baalu, Alahu, Onome Koji Jeste? Molitva je, kako god uzmeš, energija usmjerena u pogrešnom pravcu. Čak i kada bi postojao bog, sasvim je sigurno da bi imao pametnijeg posla od masakra u Gradu Svjetlosti. Vjerojatno bi ševio negdje na Maldivima.

Ima li među žrtvama koji crnac, peder ili Srbin?

Suprotno od toga, valjalo bi više misliti. Da se više mislilo, ne možemo znati, možda do pokolja ne bi ni došlo. Ali pustimo sad to. Najpopularnije pitanje ovih dana jest zašto su nam pariške žrtve bliže i draže, recimo, od onih u Bejrutu.

Je li riječ o neznanju? Gdje je uopće taj fakin Libanon? Je li riječ o strahu? O tome da nam je Pariz, kako kažu, geografski ipak nešto bliže? U iznenadnoj spoznaji da se takve stvari ne događaju drugima, nego bi se već sutra mogle dogoditi i nama?

Bilo bi stoga vrlo zanimljivo vidjeti ima li među žrtvama pokoji crnac, peder ili nedajbože Srbin. Kako to da im sada palimo svijeće, a mrzimo ih kada se usele u stan pored nas?

Sve naše pizdunstvo pohranjeno s onu strana Alpa

Bit će ipak, sva je prilika, prvi dojam rijetko kada vara, da je riječ o jeftinom pomodarstvu, liniji manjeg otpora i poplavi posvemašnje hipokrizije. Paradoksalno, čovjek se uvijek identificira s nečim što je daleko od njega i što ga se, ruku na srce, uopće ne tiče. Na taj način skriva svoj kukavičluk od pogleda bližnjih.

Sve naše pizdunstvo ovih je dana tako pohranjeno s onu stranu Alpa, u dalekoj Luteciji. Upravo zato su danas svi tako glasni u osudi zla, empatični prema žrtvama i upravo zato, na kraju krajeva, svima njima danas s usana kaplju riječi Marseljeze.

Živjela stoga velika i slavna Francuska u kojoj, eto, i maleni Hrvat može biti hrabar i pravedan. Kada bi već sutra taj isti zločin bio počinjen u njegovo ime, posve je sigurno, šutio bi kao pička u šaci.

Branko Detelj - Ružni, prljavi, zli - 17.11.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.