Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Ovogodišnja brucošijada nikad uspjelija! Jao si ga nama...

Ovogodišnja brucošijada nikad uspjelija! Jao si ga nama...

Ovogodišnja 'trostruka mega brucošijada', ili kako li su je već nazivali, triju varaždinskih fakulteta oborila je sve rekorde posjećenosti, dok su istovremeno mjerni instrumenti koji određuju razinu zabave otkazali poslušnost jer nisu baždareni do tih visina. Više od tisuću i dvjesto ljudi u TTS-u! Tko nije bio, neka mu bude žao!

Odlično, čini se na prvi pogled, i mnogi će se s time složiti i reći da tu priča završava. Sve one sitne duše i vječiti nezadovoljnici koji su, eto, proteklih dana negodovali i oko izbora Maje Šuput za glavnu izvođačicu na brucošijadi (kao da je to, kažu drugi, najveći varaždinski problem!) mogu se sada pokriti ušima i zašutjeti. Rezultati su ih demantirali.

Ipak, ja ću, jer svrbi me jezik, dodati još pokoju rečenicu. Jer ovo meni više izgleda slično onoj kao da je operacija uspjela, a pacijent umro.

Zabava, a ne kultura

Slabašno me u ovoj priči zanima indoletnost studentskih zborova, koji su, svjesni ograničenosti financijskih resursa kojima raspolažu, kao i vlastitih organizacijskih pa i voljnih kapaciteta, krenuli linijom manjeg otpora pa su stoga odabrali 'dati mladima ono što mladi traže', dok je, zapravo, pravi, prvi i osnovni, organizator brucošijade bio privatni ugostitelj.

Manje me zanima i to što bi brucošijada, kako su to rekli studentski predstavnici, trebala biti zabavna, a ne neka vrsta kulturne manifestacije, iako to zvuči kao da su svi oni soulfingersi, tibiefovi, elementali, psihomodopopovi, vatre, belfastfoodovi i ostali koji su sviruckali na dosadašnjim brucošijadama notorni dosadnjakovići koji su studente svojim nastupima samo smarali.

Zabrane, nametanja i tolerancija

Nije suština priče ni u tome, kako neki vole tumačiti, da određeni krugovi žele pojedini glazbeni ukus 'zabranjivati', a neki drugi 'nametati'. Ali kad se već spominje ta famozna tolerancija, onda bismo se najprije trebali dogovoriti oko toga što ona znači. Tolerancija, naime, ne podrazumijeva to da se određene društvene pojave ne bi smjele na određeni način okarakterizirati.

Zato, evo, vrlo izravno: glazba Maje Šuput je plitko, petparačko, infantilno, nekreativno, industrijsko smeće. Maja Šuput je zasigurno draga osoba; vjerojatno nije ratni zločinac, nije poznato da bi pozivala na klanje osoba drugih nacionalnosti, boje kože ili vjeroispovijesti, naprotiv, priča koju prodaje je priča slobodne i nesputane zabave, ljubavi i seksa, kako je to i izjavila jednom lokalnom mediju uoči koncerta.

Ali, ipak, bez obzira na sve to, opus Maje Šuput je bezvrijedni skup balkanoidnih cajkolikih pjesmuljaka koje je teško propustiti kroz čovjekov neurološki sustav, a da oni u njemu ne ostave nepopravljivu štetu. I ona to zna. I ono što radi i prodaje, savršeno radi i prodaje.

Ukus i znanje, neukus i neznanje

Da stvari budu posve jasne, svatko, naravno, ima 'neotuđivo' pravo slušati i zabavljati se uz Maju Šuput, Mejaše, Lidiju Bačić, Učiteljice i Severinu, ali neka se ne čudi i ne vrijeđa ako mu potom netko kaže da je njegov ukus - neukus. Jednako tako, svatko ima 'neotuđivo' pravo znati da je očuh od Kim Kardashian promijenio spol i istovremeno misliti da je Remarque nova modna linija obuće i da se zapravo piše Re:marque, ali neka se potom ne čudi i ne vrijeđa ako mu netko kaže da je njegovo znanje - neznanje.

Ono jedino što je meni osobno važno u ovoj priči oko 'trostruke mega brucošijade' je to da je ovo po prvi puta da je nešto što je dosad bilo rezervirano za privatne noćne klubove ili šatorske zabave u povodu obilježavanja raznih dana općina postalo standard i na zabavi kojom se legitimira nova generacija studenata. Kao što se to voli reći, oni su 'naša budućnost'. Jao si ga nama ako je tako.

Paradoksi poticanja kreativnosti i kritičkog mišljenja

Pritom je posebno neobično da je riječ upravo o generaciji studenata koja je do ove dobi odrastala u društvenom okruženju općeg preispitivanja odgojnih i obrazovnih metoda i postupaka, kao i sveprisutnog forsiranja razvoja kreativnih potencijala kod mladih, koji su u nekim starim, 'rigidnim' obrazovnim sustavima bili, tako se govorilo, zatomljeni, ne dozvoljavajući tadašnjim generacijama da bljesnu u svojoj punini i raskoši.

Paradoks je to da generacija odgajana na vrijednostima poticanja kreativnosti i njegovanja kritičkog promišljanja na kraju odabere neukus kao način zabave, jednako kao što je paradaksalno da virtualni svemir s neograničenim pristupom informacijama stvara generacije niže razine opće kulture od onih sadašnjih starkelja koji su odrastali tek uz knjigu, dvije.

Fenomen postavljen na razinu standarda

Neki kažu - sve počinje od kuće. To je, nažalost, vrijedilo u nekim prošlim vremenima. U današnje doba 'vlasnici' naše djece su država, društvo i mediji. Moja šestogodišnja kći nije kod kuće naučila stihove 'ma nasmij se sestro i parfem nabaci, jer nisu svi muški kreteni, luđaci', niti je kod kuće naučila da je 'Bog najveći čovjek koji je sve stvorio i sve može'.

Sklon načelu koje se protivi zabranama, budući da time objekt zabrane postaje još intrigantniji, bio sam uvjeren da je njezin glazbeni ukus tek prolazna faza. Nakon ove brucošijade posve je jasno da nije. Jer ono što je dosad spadalo u domenu društvene pojave, fenomena, sada je postavljeno na razinu standarda.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 22.11.2015.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.