Kažnjena sam jer sam se javno pobunila na Facebooku protiv
nepravde u tretiranju muških i ženskih kolumnista u
redakciji.
Urednik mi je obrisao sve lajkove na fejsu, a zatim su iz velikog
panoa izvukli pribadače i prosuli ih po hodniku između radnih
stolova i toaleta.
Sedam kora kruha novinarskog
Morala sam u donjem rublju i bosih nogu hodati tim putom kao
Cersei Lannister u Igri prijestolja, a pozvali su i časnu sestru
uršulinku da hoda iza mene i viče: ‘Sramota, sramota!’.
Časna je ujedno cijelo vrijeme zvonila zvonom kako bi što više
ljudi čulo da sam osuđena na ovakvo poniženje. Vrata i prozori
bili su širom otvoreni i kumice su dolazile s tržnice, gledale me
s prezirom i gađale krumpirima.
– Neću više otvarati svoja pogana usta – obećala sam nakon
izvršene kazne.
Bila sam umorna i povrijeđena i spremna obećati bilo što.
– Nije to poanta – rekao je urednik – ne trebaju mi novinari koji
šute.
– Ali zašto sam onda morala hodati po pribadačama? Bole me
stopala sad – cupkala sam s noge na nogu.
– Razmećeš se usporedbama i poistovjećuješ s hrabrim ženama koje
su bile žrtve, a da sama nisi doživjela tako nešto. Ovaj ‘walk of
shame’ nije ništa prema onome što se radilo ženama u povijesti
ili što im se radi u drugim poduzećima – poentirao je.
– Sad sam morala osjetiti to na svojoj koži? Novinarski kruh
fakat ima sedam kora. To je dodatna edukacija? Hoću li dobiti
kakvu nagradu?
– Reći ćemo Alanu i Zvonku da ti češće lajkaju statuse.
– Morat ću na bolovanje – sjela sam i puhala u stopala jer me sve
peklo.
Undercover
– Napisala si na fejsu da se osjećaš kao Rosa Parks, umorna
crnkinja koja je uhićena jer nije htjela ustati i ustupiti mjesto
bijelcima u autobusu?
– Da – rekla sam, svjesna da je Rosi sigurno bilo tisuću puta
gore nego meni.
– Sad ćeš dobiti priliku da se doista staviš u njezinu poziciju.
– Kako?
– Undercover. Idemo do Eme Kerekeš da te preruši u tekstilnu
radnicu i ubacit ćemo te na bus koji vodi radnice u tvornicu.
Ispitat ćeš ima li kršenja ljudskih i radničkih prava – dao mi je
zadatak urednik.
– Dobro, bradonjo – potvrdila sam.
– Nemoj me tak’ zvat’.
– Zašto?
– Tak’ zovu Čehoka.
– Dobro, smislit ću onda nešto drugo.
Idući dan u četiri ujutro čekala sam bus. Odjenula sam bijelu
majicu s malim crvenim znakićem na prsima, nabila kapu na glavu i
stavila slušalice od ajfona na uši. Slušala sam svoju omiljenu
Leru Lynn i sa busne gledala kako magla halapljivo guta drveće
kao kolega Alan točene pive na festivalu Idemo Otok u Ludbregu.
Sive majice
U busu sam se smjestila otraga jer mi se spavalo. Rosa se
izgubila iz mojeg sjećanja kao što se polunago Jakovljevo tijelo
gubilo ispred očiju bogatog studenta Artura u pripovjetci ‘U
glib’ Vjenceslava Novaka sve dok nije posve iščeznulo u zaglušnoj
buci života.
Suputnica u bijeloj majici uštipnula me. Prema nama je koračao
mladić u sivoj majici.
– Sive majice imaju visoki šefovi, recimo kao čin generala u
vojsci. Te sive majice odgovorne su za proizvodnju – plaho je
šaputala suputnica.
– Što vi mislite da radite?! – dreknuo je na mene.
Osjećala sam se kao da bih najradije zaplakala.
– Spavam – rekla sam gotovo bezglasno.
– To na ušima? Slušaš prijenos utakmice?
– Leru Lynn.
– Ne može.
– Neću više.
– I bolje, ovo je povreda radnog odnosa, sad ih skidaj.
– Jawohl, Obergruppenführer! – spustila sam mu.
Norme i pravila
Pogledao me u nevjerici, drznula sam se povrijediti njegov
autoritet. Pozvao je drugu sivu majicu, nešto su šaputali.
– Ti, ti, ti i ti, naprijed – rekao je mojim suputnicama – a ti –
pogledao me – okreni se.
Okrenula sam se i na zadnjem je staklu bila nekakva naprava ispod
koje je pisalo ‘Brnjica za jezičavke’. Bila je to željezna
naprava. Učvrstili su mi ju preko glave i lica, a veliki željezni
čep i jezičac ugurali su mi u usta kako bi me ranjavao do krvi.
Kad smo stigli, führer u sivoj majici zavezao mi je uzicu i odveo
do pogona kao da sam Hannibal. Proveo me prostorijom kako bi svi
vidjeli što se događa onima koji na radnom mjestu slušaju
utakmice, a zatim poslao zaštitara da na WC-ima provjeri da se
netko možda nije zatvorio i sluša utakmicu za vrijeme radnog
vremena.
– Mi šefovi imamo veće glave, a time i veće mozgove i više razuma
od vas radnika – govorio nam je.
– Onda vi odradite takve norme! – unijela sam mu se u facu.
To nije bilo dobro.
– Dajte mi pravilnik o radu. Da vidimo što piše. Prema
srednjovjekovnim robovlasničkim pravilima koja mi s ponosom
nasljedujemo, kaznit ćemo te jednim potapanjem – zlurado je čitao
Obergruppenführer.
Odveo me do šivaće mašine i posjeo na stolicu za potapanje, koju
je glavni direktor naručio iz kataloga srednjovjekovnih sprava za
mučenje. To je drvena stolica učvršćena na vrh duge letve, a
pored nje je bazenčić. Zgrabio je letvu i potopio mene i stolicu
u vodu.
Roneći u gumenom bazenčiću, razmišljala sam kako je super raditi
kao novinarka u odnosu na uvjete u ovom konclogoru.
