Dobila sam bolovanje jer sam prošli tjedan bila
ozlijeđena na pravom prašinarskom ‘undercover’ zadatku u
tekstilnom poduzeću. Trebala sam provjeriti ima li kršenja
ljudskih i radničkih prava, ali otkrili su me i mučili ljudi
odjeveni u sive majice. Čak su doveli i jednu radnicu iz Mađarske
da me zastrašuje gurajući mi prema očima komad bodljikave
žice.
Šepala sam prema Općoj bolnici, boljela su me leđa i ramena, jer
me radnica iz Mađarske tukla po njima čvrstom kožom, i to onom
pravom, koja se koristi za Porscheove i Ferrarije
zapadnoeuropskih i ruskih oligarha, koji si mogu priušiti da
svojoj djeci za rođendane na kućni party dovode Red Hot Chilli
Pepperse, a ne onom jeftinom i niskokvalitetnom, od koje se
izrađuje roba za prodaju na placu i u New Yorkeru, koju ja
kupujem.
Pred očima su mi prolazile slike iz nedavne prošlosti polako kao
kadrovi u filmovima Jima Jarmuscha. Zgužvano lice žene iz
Mađarske, njezino zamahivanje rukom, smijeh sivih majica, padanje
u nesvjest na povratku, kolege Alan i Zvonko nose me u
redakciju… Urednik dolazi, otvara usta i viče, a ja ga najprije
ne čujem i zatim počinjem kužiti što govori:
– Preživi! Lajkat ćemo ti statuse na fejsu!
Ja ga hvatam za majicu.
– Smotaj mi… Osvježivač… Magic Dragon… Pliz… – govorim i
puzim po hodniku redakcije. Kašljem, bole me trbuh i grudi.
– Nemam to smeće, ali gutni malo nektara – natočio mi je u
plastičnu čašu vino Ribar koje dva tjedna stoji otvoreno u
frižideru.
– Božanstveno – izustila sam – sad je dobro. Kako to da je ostalo
još Ribara?
– Samo ga ti piješ – nasmiješio se.
Gutljaj Ribara na mene je djelovao kao kolačić madlen na Marsela
Prusta. Odmah sam se sjetila svoje majke komunistice kako
devedeset i nekoje vrišti na televizor i psuje Tuđmana, ja se
bojim da ju netko ne čuje, ne upadne nam u stan i ozlijedi nas, a
na stolu stoji litra Ribara, spremna da me odvede u zaborav ili
smrt kao ljubavnike vampire u posljednjem filmu Jima Jarmuscha
‘Samo ljubavnici preživljavaju’.
Na šalteru u bolnici pitala sam sestru gdje je fizikalna
terapija. Poslala me prema hodniku koji me podsjećao na hodnik u
našoj redakciji i odmah sam se sjetila kako sam bosim nogama
morala hodati po pribadačama u prošloj kolumni.
Čekala sam pred vratima s još nekoliko pacijenata. Moje je ime
pisalo na planeru na ploči. Pored njega broj 8. Znači osam sati,
a sad je pola devet. Trebala sam biti na redu u osam, ali ništa.
U devet smijem ući u prostoriju, ali i dalje čekam na red.
Uskoro dolazi sestra i upućuje me da sjednem, namataju mi nešto
na ruku i puštaju struju. Sestra me gleda poput onih likova u
sivim majicama. Meni se počinje mutiti pred očima jer je Magic
Dragon počeo djelovati. Sestra naređuje nešto ostalim sestrama.
– Jeste li vi direkotorica svemira?
– Sjedni ovdje – posjela me na neuglednu školsku stolicu – Da
vidim, leđa i ramena, vi mladi uopće se ne krećete, samo sjedite
i normalno je da se ozljeđujete – promatrala je moje rame kao da
se kuži u medicinu.
– Marta!!! – zaderala se nepristojno, dozivajući kolegicu.
– Što ti je to na ramenu? – pitale su me.
– Rezala sam se krhotinama boce Ribara. To je A u kružnici, to
znači anarhija – objasnila sam.
– Porko dio isuse – zgražale su se.
– Kolko još tog terapijskog sranja, moram na na promociju
književnog časopisa u Long Play, doći će mi frendica iz Beča –
pitala sam.
Pogledale su se uigrano. Više mi nisu ništa rekle, ali mi je
uskoro postalo jasno u čemu je problem s cijelim ovim sustavom.
One ljude koji su im simpatični primaju preko reda, a one koje
nisu simpatični, šikaniraju šutnjom i ignoriranjem. Prije mene je
došao na red djedica koji je primijetio da sestra ima novu
frizuru, prije mene je došao na red dječak koji je rekao da ima
sve petice u školi, prije mene je na red došla žena koja je pred
svima rekla da je protiv abortusa, a čak je dobila i pljesak.
Ovo će trajati predugo, shvatila sam. Čekalo me još nekoliko
strujnih udara u ovoj prostoriji, zatim vježbe u dvorani pa opet
strujni udari u nekoj maloj prostoriji i na kraju bazen. I svaki
put ista priča, taman trebam doći na red, ali sestra primi nekoga
drugoga.
– Ali kako?! – puknula sam u jednom trenu u onoj posebnoj elektro
prostoriji – Vidjeli ste i sami da je ova žena koju ste pustili
prije mene tek sad došla, a ja čekam sat vremena!
– Niš sem ja nej vidla – rekla je kučkasto.
U hodniku sam ostala sama. Nasuprot mene otvorila su se vrata i
izašao je čovjek omotan ručnikom. Tamo je bio bazen za fizikalnu
terapiju. Ispustila sam toplu vodu iz bazena i pustila hladnu,
jer osveta je najbolja poslužena hladna, kaže Tarantino.
Otišla sam u sobu u kojoj sam dobila prve strujne udare i uzela
uređaj. Nad bazen sam montirala stolicu i povezala ju drvenom
letvom kao u tekstilnom pogonu. Kad su sestra i direktorica
svemira ušle u sobu, onesvijestila sam ih elektrošokovima i
zavezala za stolicu. Potopila sam ih onako kako je mene ona
radnica iz Mađarske. Probudile su se. Sestra je vikala:
– Ne više! Vidjela si da si baš trebala doći na red!
– Niš sem ja nej vidla – rekla sam kučkasto.
