Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Srce tame u Cestici – potraga za poludjelim načelnikom općine Zavrč

Srce tame u Cestici – potraga za poludjelim načelnikom općine Zavrč

Pokupili su me pred sinagogom u vatrogasnom kombiju. Skrenuli smo kod groblja i drndali se prema granici obilaznom cestom da izbjegnemo policiju.

Vozio je Predrag Štromar, a pored njega sjedio je načelnik Mirko Korotaj, prvi čovjek Cestice. Pored mene sjedili su aktivisti iz Doma željezničara. Siva cesta i sivo nebo bez šava bili su zavareni jedno za drugo.

Korotaj nam je bio kapetan i domaćin. Maznuo je općinski kombi i organizirao direktnu akciju. Mi smo mu s naklonošću promatrali leđa dok je grickao brk i gledao u daljinu. Nitko od nas nije izgledao ni u pola toliko aktivistički nastrojen poput njega. Razmišljalo nam se i nije nam bilo ni do čega osim mirnog zurenja.

Korotaj me podsjećao na pomorca Marlowa iz knjige Srce tame. Naš kombi bio je poput parobroda na kojem je plovio Marlow, a mi ostali bili smo poput neiskusnih agenata koji su mu se pridružili na parobrodu. Čak smo imali i sličnu misiju.

Marlow je morao pronaći odmetnutog i poludjelog genijalca Kurtza, a Korotaj se morao suočiti s poludjelim načelnikom slovenske općine Zavrč Miranom Vukom. Miran Vuk je potpuno izgubio živce kada je vidio na što izgleda njegovo mjesto nakon što je nekoliko tisuća izbjeglica prošlo onuda.

Čuli smo glasinu da sad svaki dan kampira pred ogradom na granici i u društvu općinskih nogometaša čiji su stadion pokakale sirijske izbjeglice čeka svoju osvetu. Netko ga je morao spriječiti.

Osjećali smo strah, ali ga nismo pokazivali. Sunce je napokon nisko potonulo i prometnulo se u mutno rumenilo, kao da će iznenada utrnuti nad mrakom koji se nadvio nad Drkove farme u Novoj Vesi.

Predrag je stavio kasetu Wagnera i kombijem se prolomio Marš Valkira kao u filmu Apokalipsa danas. Kad smo došli do Vinice, sumrak je pao na cestu, a svjetla su se počela pojavljivati duž oranica prema Cestici.

- Postavljanje žice potpuni je promašaj, to je ishitrena odluka slovenske vlade – rekao je odjednom Korotaj.

Bio je jedini među nama koji je još uvijek slijedio i slušao narod. Bio je političar, ali bio je i aktivist, dok većina političara vodi, ako se tako smije kazati, sjedilački život. Korotaj nije volio kuće, on je volio ove lokalne ceste kao što je Marlow volio more.

Kuće su u svojoj nepromjenjivosti nalik jedna na drugu, ne zastire ih osjećaj tajnovitosti, kao što je slučaj sa cestom, koja je vladarica Korotajeva postojanja, neumoljiva poput sudbine, a sad ove ceste, njegove ceste, oranice, slobodu, netko pokušava ograditi žilet-žicom.

Skrenuli smo na vinsku cestu Klampotic i zastali na seoskom imanju Roki, gdje nas je dočekao bračni par Ročkar.

- Meso iz banjice i vepra s gljivama! – naručio je načelnik i pljesnuo dva puta.

Ročkarovi su skužili znak i kimnuli glavama. Otišli su otraga i vratili se s velikim kliještima za rezanje žice.

- Miran Vuk je postavio prislušne uređaje u objekte blizu granice, zna da se sprema intervencija – objasnio nam je.

Roki nije tipična klijet kakvih u cestičkom vinogradnom kraju ima na pretek. Velika je i s nje se pruža pogled na obližnja naselja i šumom obrasla područja.

- Ono je – rekao je najednom Korotaj – jedno od mračnih mjesta na zemlji – pokazujući prema granici sa Slovenijom.

- Slovenci se ponašaju kao osvajači, a da bi postao osvajač, treba ti samo gruba sila, ništa vrijedno hvalisanja. Snaga je tek slučajnost koja proizlazi iz slabosti drugih – rekao je.

Prije nego smo krenuli dalje, Ročkarovi su nam otkrili da nogometaši Zavrča svojeg načelnika štuju kao božanstvo kao što su domoroci štovali kapetana Kurtza u knjizi Srce tame i otkrili nam da načelnik Vuk zna da dolazimo.

Tama se produbljivala. Predrag je zaustavio kombi pored oranice i duboko izdahnuo. Pješice smo se zaputili prema žilet-žici i došli blizu cilja. Zastali smo i protrnuli od straha. Sjenka mračnija od sjenke noći stajala je nasuprot žice.

- Užase, vidio sam užase... Užase kakve ste i vi vidjeli – govorila je sjena – ali nemate me pravo nazivati ksenofobom. Možete me otjerati i prerezati ogradu, ali ne možete me osuđivati. Užas. Užas ima lice. Moraš se sprijateljiti s njime. Užas i teror ti trebaju biti prijatelji, a ako nisu, onda ćeš ih se bojati. Sve je uništeno. Gdje su stajali, tu su pišali. Gdje su ležali, tu su obavljali nuždu – govorila je sjena dok su se oko nje divljačkim kretnjama i mahnitim pogledima skupljale sjene u kopačkama.

Korotaj je naredio da se vratimo u kombi, a on je ostao i čekao da načelnik Vuk ostane na samo.

- Nitko ne želi dotaknuti ovo smeće! Deke, obuću, hranu! Sve su pobacali! Skuhali smo 1200 obroka! Hranu su dobili, ali su je bacali! Ne znam što jedu! – čuli smo ga kako se dere.

Korotaja je prekrio crni zid oblaka koji je tekao tmurno pod zastrtim nebom, činilo se da vodi u srce neke pregoleme tame.

Osjećali smo divljenje prema neustrašivom načelniku, koji se sučelio preko ograde sa zastrašujućim Vukom. Korotajeve su oči zabljesnule pod mjesečinom, a brk se prkosno nadvio nad usne.

- Slušaj Vuk, čuli smo da nudiš Hrvatima 100 eura po danu za čišćenje stadiona.

- Je, tak sam rekel.

- E pa bolje ti je da imaš pare, jer mi smo došli čistit.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!