Neko mi je anlajko fejsbuk pejdž i sad ponovo imam točno
sto lajkova. Prije sam se izvlačila da ne mogu proslavit stoti
lajk i počastit kolege iz redakcije jer sam već imala stojedan
lajk. Govorila sam da to više nije to, prošla baba s kolačima,
prošla ekipa iz parka s Ribarom… Ali sad je kolega Alen
primijetio. ‘Yo, Rahela, imaš točno sto lajkova, trebaš
počastit!’
– Kako? Ne seri. K’o me anlajko? Ubiću se.
– Nisam ja – rekao je povlačeći dim motane cigare s duhanom
prošvercanim iz Slavonije.
– I? Gdje će bit fešta? – interesirao se i Zvonko poravnavajući
obod slamnatog šešira usporeno kao što to rade slikari naive kad
misle da su frajeri.
– U sinagogi – izustila sam potuljeno i osjetila kako mi neugoda
struji tijelom.
Čime ću ih počastiti u svojem neuglednom domu? Pitala sam se.
Ostalo mi je nešto batata koji mi je donio Vilibor Sinčić i nešto
varaždinskog zelja. Mogu kupiti i pizzu u kantini pa ponuditi kao
mezu prije večere.
– Što ćemo radit? – ubacio se urednik bez imalo srama.
Sjetila sam se da je u sinagogi ostalo platno i projektor od Dana
performansa.
– Gledat ćemo film, na velikom platnu, u tehnikoloru.
– Tehnikolor, ta riječ je starija od moje mame – ubacila se Anja.
– A što ćemo gledat? – zanimalo je Alana.
– Imam ja Marsovca, glumi onaj papak Matt Damon, ali bit će dobro
jer ga je režirao Ridley Scott, skinuo sam ga maloprije – dodao
je Zvonko.
– Skidaš filmove na poslu, sad ću da ti zovem dišu – priprijetio
je Goran.
– I ti skidaš na poslu, misliš da nisam vidio one poljoprivredne
dokumentarce na torrentu?
– Kako znaš?! No dobro, Marsovac, it is – primirio se urednik.
Požurila sam u sinagogu. Osposobila sam projektor i platno za
gledanje filma prije nego što su došli, poredala plastične stolce
koje sam popalila na Starome gradu kad je bilo Vindi kino na
otvorenom i začula kucanje.
Zvonko je ušao prvi noseći u ruci bocu vina.
– Boca vina, znak pažnje prema tebi, Ribar naručen direktno iz
Badela, kemijske supstance i otrovi otopljeni u vodi prije pet
godina, što znači da je lijepo odstajalo, da se napravio onaj
gadni talog kakav ti najviše voliš.
– Hvala ti, Zvonko, baš si pažljiv.
– Hej! To je od svih nas – negodovao je Alan.
– Hvala svima.
Nakon što smo pogledali film, otišla sam pripremiti večeru, no
batati su pustili klice, zelje se pokvarilo, a pizzu sam pojela
prije nego što su mi došli gosti. Ispričala sam se što nemam
ništa za jesti.
Vidjela sam razočaranje u očima svojih kolega, a zatim su samo
otišli, bez riječi, napustili me kao što su kolege astronauti
ostavili Matta Damona samoga na Crvenom planetu u filmu koji smo
gledali.
Zabolio me želudac jer su na pizzi bile paprike, a ja ih ne
podnosim. Sjela sam na pod i držala se za trbuh kao Matt Damon
kad ga je probola ona šipka.
Nazvala sam urednika i pokušala uspostaviti kontakt kao što je
pokušao i Matt sa NASA-om.
– I’m not dead – rekla sam govornoj pošti.
Osvrnula sam se oko sebe. Pustinja od prašine svuda oko mene.
Matt Damon se i dalje vrtio na platnu, a i oko njega je bila samo
pustinja. Nekakva skrušena melankolija prožela me cijelu. Nema
šanse da ću preživjeti ovu zimu ako ne smislim dobar plan. Matt
Damon je zemlju s Marsa odvezao u svoju kupolu, pognojio ju
drekecima svojih kolega i napravio plastenik. Možda će tako nešto
i mene spasiti.
Otišla sam po tačke koje su djelatnici Parkova ostavili u
šetalištu Vatroslava Jagića, pomela svu prašinu i blato u cijelom
prostoru sinagoge i odvezla ju u prostoriju u kojoj je Ivan Mesek
imao performans prošle godine.
Od smjese blata i prašine napravila sam gredice, u redakciji sam
iz koša za smeće i sa stolova kolega uzela organske otpatke i
predmete: ostatke urednikove salate od kiselica, Alanove opuške i
duhan, Zvonkov slamnati šešir, Anjinu organsku kremu za ruke i
Breljakove vunene rukavice. Sve sam to bacila u Ribar, čija je
moćna kemija sve to otopila u smjesu koja je nalikovala na onu
kojom je Matt Damon gnojio svoj vrt.
Napravila sam rupe na gredici, ubacila gnoja i unutra stavila
batate koji su pustili klicu. Još sam samo trebala skužiti kako
ću to navodnjavati. Mattu je bilo lako. On je imao hidrazin, koji
je rastvorio na hidrogen, a zatim na vodu, koja se kondenzirala
unutar plastenika.
Moj susjed ima Termoplinov priključak. Spojila sam na njegov
priključak crijevo za zalijavanje koje sam kupila na 50% popusta
u Kauflandu i provela ga do svojeg plastenika napravljenog od
Konzumovih vrećica za voće i povrće, jer su besplatne.
Plin je isparavao u plastenik i voda se kondenzirala na Konzumove
vrećice. Uspjelo je. Zemlja se počela vlažiti. Batati će izrasti
na 100% organski način. Ako racionaliziram obroke, mogla bih
preživjeti zimu. Nadam se da Vilibor i Vladimira neće biti
ljubomorni zbog mojih sto posto prirodnih batata.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
13.2.2016.
