Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Marsovka

Marsovka

Neko mi je anlajko fejsbuk pejdž i sad ponovo imam točno sto lajkova. Prije sam se izvlačila da ne mogu proslavit stoti lajk i počastit kolege iz redakcije jer sam već imala stojedan lajk. Govorila sam da to više nije to, prošla baba s kolačima, prošla ekipa iz parka s Ribarom... Ali sad je kolega Alen primijetio. 'Yo, Rahela, imaš točno sto lajkova, trebaš počastit!'

- Kako? Ne seri. K'o me anlajko? Ubiću se.

- Nisam ja - rekao je povlačeći dim motane cigare s duhanom prošvercanim iz Slavonije.

- I? Gdje će bit fešta? – interesirao se i Zvonko poravnavajući obod slamnatog šešira usporeno kao što to rade slikari naive kad misle da su frajeri.

- U sinagogi – izustila sam potuljeno i osjetila kako mi neugoda struji tijelom.

Čime ću ih počastiti u svojem neuglednom domu? Pitala sam se. Ostalo mi je nešto batata koji mi je donio Vilibor Sinčić i nešto varaždinskog zelja. Mogu kupiti i pizzu u kantini pa ponuditi kao mezu prije večere.

- Što ćemo radit? – ubacio se urednik bez imalo srama.

Sjetila sam se da je u sinagogi ostalo platno i projektor od Dana performansa.

- Gledat ćemo film, na velikom platnu, u tehnikoloru.

- Tehnikolor, ta riječ je starija od moje mame – ubacila se Anja.

- A što ćemo gledat? – zanimalo je Alana.

- Imam ja Marsovca, glumi onaj papak Matt Damon, ali bit će dobro jer ga je režirao Ridley Scott, skinuo sam ga maloprije – dodao je Zvonko.

- Skidaš filmove na poslu, sad ću da ti zovem dišu – priprijetio je Goran.

- I ti skidaš na poslu, misliš da nisam vidio one poljoprivredne dokumentarce na torrentu?

- Kako znaš?! No dobro, Marsovac, it is – primirio se urednik.

Požurila sam u sinagogu. Osposobila sam projektor i platno za gledanje filma prije nego što su došli, poredala plastične stolce koje sam popalila na Starome gradu kad je bilo Vindi kino na otvorenom i začula kucanje.

Zvonko je ušao prvi noseći u ruci bocu vina.

- Boca vina, znak pažnje prema tebi, Ribar naručen direktno iz Badela, kemijske supstance i otrovi otopljeni u vodi prije pet godina, što znači da je lijepo odstajalo, da se napravio onaj gadni talog kakav ti najviše voliš.

- Hvala ti, Zvonko, baš si pažljiv.

- Hej! To je od svih nas – negodovao je Alan.

- Hvala svima.

Nakon što smo pogledali film, otišla sam pripremiti večeru, no batati su pustili klice, zelje se pokvarilo, a pizzu sam pojela prije nego što su mi došli gosti. Ispričala sam se što nemam ništa za jesti.

Vidjela sam razočaranje u očima svojih kolega, a zatim su samo otišli, bez riječi, napustili me kao što su kolege astronauti ostavili Matta Damona samoga na Crvenom planetu u filmu koji smo gledali.

Zabolio me želudac jer su na pizzi bile paprike, a ja ih ne podnosim. Sjela sam na pod i držala se za trbuh kao Matt Damon kad ga je probola ona šipka.

Nazvala sam urednika i pokušala uspostaviti kontakt kao što je pokušao i Matt sa NASA-om.

- I’m not dead – rekla sam govornoj pošti.

Osvrnula sam se oko sebe. Pustinja od prašine svuda oko mene. Matt Damon se i dalje vrtio na platnu, a i oko njega je bila samo pustinja. Nekakva skrušena melankolija prožela me cijelu. Nema šanse da ću preživjeti ovu zimu ako ne smislim dobar plan. Matt Damon je zemlju s Marsa odvezao u svoju kupolu, pognojio ju drekecima svojih kolega i napravio plastenik. Možda će tako nešto i mene spasiti.

Otišla sam po tačke koje su djelatnici Parkova ostavili u šetalištu Vatroslava Jagića, pomela svu prašinu i blato u cijelom prostoru sinagoge i odvezla ju u prostoriju u kojoj je Ivan Mesek imao performans prošle godine.

Od smjese blata i prašine napravila sam gredice, u redakciji sam iz koša za smeće i sa stolova kolega uzela organske otpatke i predmete: ostatke urednikove salate od kiselica, Alanove opuške i duhan, Zvonkov slamnati šešir, Anjinu organsku kremu za ruke i Breljakove vunene rukavice. Sve sam to bacila u Ribar, čija je moćna kemija sve to otopila u smjesu koja je nalikovala na onu kojom je Matt Damon gnojio svoj vrt.

Napravila sam rupe na gredici, ubacila gnoja i unutra stavila batate koji su pustili klicu. Još sam samo trebala skužiti kako ću to navodnjavati. Mattu je bilo lako. On je imao hidrazin, koji je rastvorio na hidrogen, a zatim na vodu, koja se kondenzirala unutar plastenika.

Moj susjed ima Termoplinov priključak. Spojila sam na njegov priključak crijevo za zalijavanje koje sam kupila na 50% popusta u Kauflandu i provela ga do svojeg plastenika napravljenog od Konzumovih vrećica za voće i povrće, jer su besplatne.

Plin je isparavao u plastenik i voda se kondenzirala na Konzumove vrećice. Uspjelo je. Zemlja se počela vlažiti. Batati će izrasti na 100% organski način. Ako racionaliziram obroke, mogla bih preživjeti zimu. Nadam se da Vilibor i Vladimira neće biti ljubomorni zbog mojih sto posto prirodnih batata.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 13.2.2016.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!