(NE)KULTURNA POSVUDUŠA
Podolnjak krijumčari sir i vrhnje u Zagreb
Medžik Dragona nema više nigdje za kupiti u Varaždinu. Zato sam nazvala kolegu Pavla Svirca koji studira u Zagrebu. On je tamo već faca, piše za Nacional i radi u saborskom kafiću. Jednom je tamo oživljavao ministra Matića usta na usta dok je Glogoški od gađenja pokrivao oči šalom sa uzorkom šahovnice.
– Pavle, aj mi pliz pošalji Medžika poštom. Želim se uništiti za vikend u sinagogi kao što se djevojke koje žive u POS-ovim stanovima u Hrašćici uništavaju na cajkama – pijukala sam na mobitelu.
- Ne znam baš, sad sam uspio u životu, možda ako ćeš mi dat torbat.
- Aj nešto drugo? Ne želim da pokvarimo prijateljstvo.
- Tako su me u i u Đakovu odjebavale kćeri visokorangiranih komunističkih generala. Sir i vrhnje bih volio. Rado bih proveo neke blagdane kod tebe u Varaždinu. Ovdje u Zagrebu ne osjeća se duh blagdana. Sigurno imate i dosta te domaće blagdanske hrane i vina.
- Poslat ću ti sir i vrhnje u paketu sa zaštitnim mjehurićima.
- Ja ti neću slat poštom. Poštar čita Bukowskog i govori mi da sam mamin sin.
- Radiš li još u saborskom bircu?
- Radim, evo baš je Podolnjak naručio mineralnu.
- Pavle, mogli bismo ti i ja koristiti Podoljnjaka na ruti Zagreb - Varaždin kao kurira kao što Duh Pas koristi goluba da komunicira s mafiješem Luijem u filmu Džima Džarmuša Put samuraja.
- Misliš da će htjet?
- Odjurit ću u Smičiklasovu u sjedište Mosta pa ćemo vidjet.
Pavle me nazvao taman kad sam razmišljala kakav bi bio osjećaj gurnuti glavu u vruću pećnicu kao pjesnikinja Sylvia Plath.
- Uspio sam na hodniku nekako zaustavit Podolnjaka, pitat ga je li treba šta pomoć. Na to je kao ćuran istegnuo tanki vrat. Vidjelo se da mu se u mozgu kao na ekranu kompjutora izlistavaju svi mogući zadaci, obaveze. Potom je zažmirkao i pomalo robotski izgovorio neka pomognem toj jadnoj djevojci i pošaljem joj te osvježivače zrake.
- Jesi mu rekao da treba i tebi ponijet sir i vrhnje?
- Hvala bogu da jesam, pa neću besplatno sređivat štelu provincijalki koja neda torbat.
- Pa i ti si provincijalac, iz Đakova.
- Odakle?
- Đakova.
- Kako se zove grad?
- Đakovo.
- U usta ti ga spakovo.
Dan kasnije u saborskom kafiću u Zagrebu visoka i mršava figura u dugačkom kaputu odložila je torbu na pohabani pult. Pogledao je prema satu na zidu.
- Je li Pavle Svirac došao? – promrmljao je gladeći trodnevnu bradu.
Konobarica mu je bila okrenuta leđima. Prala je čaše i pjevušila „Zvali su... Je... Krvava Meri... Nikom nije dala olako...“
- Khm, khm, je li Pavle Svirac došao? – ponovio je glasnije lik u kaputu i stavio prste na okvir poravnavajući naočale s velikim staklima.
Pljas-tres – pala je čaša i nastade tišina.
Konobarica se valjda preplašila.
– Pa gdje si Pavle? – rekao je više za sebe.
- Pssst. It is aj, Pavle – približila mu se konobarica skidajući periku.
Pred čovjekom koji je nosio naočale stvorilo se duguljasto blijedo lice mladića, s geliranom crnom kokoticom i debljim usnama.
- Robi, zidovi imaju uši – reče Pavle.
- A živi zidovi još veće – tiho se nadovezao ispod oka promatrajući Vilibora Sinčića, koji je naručio smuti od međimurskih batata.
- Nisam te prepoznal – rekao je Svircu i polako otvorio kovčeg koji je bio na pultu i izvadio paketić iznutra obložen zaštitnim mjehurićima.
- Jel to sir i vrhnje?
- Jeste.
Svirac je uzeo paket i pružio Podoljnjaku svoju knjigu Strovaljivanje.
- Unutra je zmaj.
- Izrezbario si rupu u knjizi kao srednjovjekovni monasi?
- Nikad ne znaš kad ćeš trebat nešto sakrit.
- Ne treba ništa sakrivat, mediji sve doznaju.
- Tko je rekao medijima da si dobio posao na faksu preko veze i da ti je supruga dobila zemljište po povlaštenoj cijeni? Vi u Varaždinu gori ste nego Đakovo.
- Što si reko?
- Đakovo.
- Čehok mi je spakovo.
Najnovije
-
Predavanje o dijabetesu održala je medicinska sestra Mirjana Liber...
-
Imajte na umu...
-
Ni hladno, ni vruće...
-
Bio je u Sjemenišnoj ulici u Varaždinu, današnjoj Habdelićevoj...
-
Stručnjakinja za čišćenje pokazala je trik za koji tvrdi da olakšava čišćenje glave tuša od kamenca.
Reci što misliš!