Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Zašto mladunčad iz obitelji Drk nepropisno parkira pred policijom? Zato jer može

Zašto mladunčad iz obitelji Drk nepropisno parkira pred policijom? Zato jer može

Ovo je priča o nepropisnom parkiranju. Ali ovo je isto tako i priča o već zaboravljenim pretvorbeno-privatizacijskim 'nepodopštinama'.

- Vindija nije moje vlasništvo. Ona je ponajprije tvrtka svih ljudi koji su je stvarali, koji su u njoj zaposleni. Pa kako bih ja mogao pogledati u oči ljudima s kojima sam radio deset, dvadeset i više godina i reći im da je Vindija moja, a ne i njihova. Vindija je naša, tvrtka onih koji u njoj rade, kooperanata, ali i stanovnika cijeloga ovoga kraja.

Tako je - u maniri koja dobrim dijelom odiše duhom nekih starih, danas nepoželjnih vremena mrskoga socijalizma, kada je, koje li grozote, sve bilo 'naše' - govorio u jednom intervjuu prije desetak godina Dragutin Drk, generalni direktor Vindije.

'Naša' Vindija - puka demagogija

Sasvim je moguće da se u međuvremenu nešto promijenilo - podjednako i u činjenicama i u njegovom razmišljanju - pa se danas, 2016. godine, takvi pogledi ne bi mogli pročitati u izjavama samozatajnog i pojavljivanju u javnosti nesklonog 78-godišnjeg poduzetnika.

Naime, godine 2016. postotak Vindijinih dionica u vlasništvu Dragutina Drka gravitira prema brojci sto, pa je tako zapravo činjenica da je Vindija pa isključivo njegova, a ne 'naša', dok je sve ostalo puka demagogija.

Jednako tako i upravo zbog toga, svi ostali mikro-dioničari ni približno nisu (bili) u poziciji da si mogu priuštiti ono što si može vlasnik, jer to je sama bit ekonomskog uređenja koje smo odrabrali. Pa nabrojimo ovdje usput tek manji dio Drkove imovine koju je gomilao proteklih godina - dok se istovremeno, i to sve donedavno, sjetit ćete se, vozio u starom Renaultu 5 - gradeći imidž skromnog, marljivog radoholičara: dvorac u Jalkovcu, prvi Bentley u Hrvata, vila u centru grada...

Vila u centru grada, na korak-dva od policije

I upravo su neki prilično benigni detalji koji su se proteklog tjedna zbili pored spomenute vile u centru grada uzburkali dio javnosti, ali i neke članove obitelji Dragutina Drka.

A dogodilo se tek to da je obiteljska mladunčad, taj jedan dio varaždinske 'zlatne mladeži', odlučio svoje automobile, tri u nizu, parkirati na samome kolniku, dok istovremeno cjelokupni ešalon policajaca iz policijske postaje koja se nalazi u neposrednom susjedstvu nije uspio uočiti taj prekršaj.

Jedan od građanina fotografijom je zabilježio taj prizor pa poslao medijima, a Varazdinski.hr objavio tu vijest. (Jedini od svih medija, neću prešutjeti ni tu činjenicu.)

Ah, taj jal prema voznom parku nedodirljive i bahate 'zlatne mladeži'

I dok je dio javnosti bio ogorčen što 'zakoni ne vrijede za sve jednako', našli su se tu i, sasvim očekivano, na strateškim mjestima postavljeni mutanti koji su tu foto-bilješku nonšalantno iščitali kao 'poznati hrvatski jal' ili 'ljubomoru na vozni park'.

Ljubomora je pokretač, eto, svake kritike ako je ona usmjerena prema bogatima i moćnima; jer što bi drugo moglo biti posrijedi? Tako razmišlja mutant. No kako onda objasniti da takve reakcije nije bilo kada je Varazdinski.hr objavljivao i druge fotografije čitatelja na kojima su bili do bezobraštine nepropisno parkirani automobili 'običnih' građanina.

Ti isti mutanti će vjerojatno i onaj površni popis imovine koji smo nabrojali par redaka iznad ocijeniti kao simptom ljubomore.

Dragutin Drk je itekako morao 'mrdati prstima'

No stvari su ponešto drugačije. Parkiranje 'zlatne mladeži' iz obitelji Drk na takav način i na tome mjestu simptom je osjećaja nedodirljivosti i bahatluka koji proizlazi iz objektivne ekononske i društvene moći koju ta mladunčad baštini od djeda, a da za sve to ni prstom nije morala mrdnuti.

S druge strane, Dragutin Drk je, da bi došao do pozicije na kojoj je trenutno i da bi stekao status koji sada uživa, itekako morao 'mrdati prstima'. A status koji uživa je - status božanstva.

Za veliku većinu građana Varaždina i Varaždinske županije Dragutin Drk uspješan je poduzetnik koji je malu mljekaru lansirao u najdalje orbite mljekarske industrije i koji time 'hrani' mnoga usta, koja bi inače, jadna, bila 'gladna kruha' i osuđena na to da 'jedu kolače'.

Jednako takav status Dragutin Drk uživa i u krugovima unutar političke elite. Njegovo ime izgovara se sa strahopoštovanjem, dok on, odnosno njegova tvrtka, istovremeno lukavo i umješno donira i onima slijeva i onima zdesna, već prema potrebi i prema okolnostima.

U obitelji Drk samo šest padeža, genitiv zabranjen

Status Dragutina Drka u Varaždinu je takav da se o njemu u medijima ne smiju pisati ni pohvale ako ih on osobno ne autorizira, a kamoli bilo što što bi moglo naštetiti savršeno njegovanom ugledu smirenog poslovnjaka s vizijom i ciljem. (Pri dekliniranju njegova prezimena, dakako, hrvatski jezik spada na šest padeža - genitiv netragom nestaje.)

U takvim okolnostima naravno da se olako prelazi i preko nekih činjenica vezanih uz pretvorbu i privatizaciju Vindije s početka 90-ih, a o kojima se u varaždinskoj javnosti gotovo uopće nije pisalo. No o svemu tome postoji službeni dokument iz 2003. godine, koji se zove 'Izvješće o obavljenoj reviziji u Vindiji'.

Ustvrdila je tako revizija - nabacimo ovdje tek ono osnovno - da je poduzeću vrijednost prije pretvorbe, u suprotnosti sa zakonskim propisima, umanjena za milijune njemačkih maraka. Bila je to, naravno, uobičajena praksa u vrijeme hrvatske tajkunske privatizacije, koja se provodila s ciljem da bi do vrijednih poduzeća njihovi dotadašnji direktori ili neki drugi 'ljudi od povjerenja' mogli doći po što povoljnijim uvjetima.

Savjet čitateljima: kako kupiti Google bez novaca i bez rizika

Ništa manje sporan nije bio ni proces privatizacije. On je, naravno, proveden uzimanjem kredita za kupnju dionica koji su bili osigurani upravo imovinom tvrtke koja se kreditom kupuje. Također je riječ o jednom uhodanom hrvatskom izumu, kojim bi autor ovih redaka i bilo tko od vas, mogao kupiti i Google, a jedini rizik koji bi pri tome preuzeo je da Google propadne, banke naplate što mogu, a vi ostanete bez Googlea, kojeg niste imali ni na početku vaše avanture.

Ima tu i drugih zanimljivih detalja, za čije nabrajanje bi nam trebao cijeli feljton, pa ovdje podvucimo crtu. Međutim, ono što pretvorbeno-privatizacijskoj priči o Vindiji daje drugačiji ton je to što je ona u konačnici završila bitno drugačije od mnogih drugih kojima smo svjedočili širom Hrvatske.

Tvrka je rasla, širila proizvodnju, zapošljavala, osvajala vanjska tržišta... Za razliku od nekih drugih tajkuna i tajkunčića, Dragutin Drk je manirom dobrog gospodara od Vindije stvarao ponos Varaždina pa i Hrvatske.

Oproštene mu sve pretvorbeno-privatizacijske 'nepodopoštine'

I to je bilo sasvim dovoljno da mu javnost oprosti te sitne pretvorbeno-privatizacijske 'nepodopštine'.

No, javnost se, naravno, ne mora 'držati zakona k'o pijan plota', ali Državno odvjetništvo mora. Ipak, do dana današnjeg ništa se nije pomaklo s mrtve točke, a čini se kako nikada i neće.

Možda je tako i bolje. Naime, sasvim je precizno u svojoj knjizi 'Hrvatska između Europe i Balkana' William Bartlett, britanski znanstvenik, ustvrdio da je 'pravosuđe u Hrvatskoj preopterećeno, da ne kažem korumpirano, do tog stupnja da bi gospodarski protagonisti koji su nezakonito profitirali na privatizaciji lako našli način da izbjegnu svaku kaznu'.

Bankovni saldo i društveni status neke stvari ipak ne mijenjaju

Stoga danas imamo situaciju u kojoj je Dragutin Drk zasjeo na tron apsolutnog vladara društveno-političkog prostora ovoga kraja. Sjena te moći pada i na članove njegove obitelji. No oni kao da joj nisu dorasli.

Naime, ako su već toliko bahati i ako se već osjećaju toliko nedodirljivi da bez ikakve bojazni svoje automobilčiće parkiraju na kolniku ispred same policijske postaje, onda bi bilo logično da na cijelu 'medijsku harangu' koja je proizašla iz toga njihova benignog čina reagiraju jednim velikim 'zijev, zijev' ili, pojednostavljeno rečeno, 'jebe nam se'.

No s obzirom da to nisu učinili, očigledno je da, bez obzira na klasne i mnoge druge razlike među nama, plivamo u sasvim istim govnima i hrvamo se sa sasvim istim strahovima. Bankovni saldo i društveni status to, čini se, kod nekih ljudi ne može promijeniti.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 4.2.2016.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.