Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Poludjela lezbijka napala dožupana Kišića

Poludjela lezbijka napala dožupana Kišića

Čitala sam pod svjetlom ajfona poeziju Lidije Deduš, cure iz Banjaluke koja živi u Varaždinu, i kad sam došla do pjesme 'Ne zove se Alisa', otvorila sam usta u nevjerici.

...kosu boji narančasto, piše neke pjesme, psuje k'o kočijaš, puši, a nerijetko i popije koju.

– Sto mu Badelovih Ribara! – opsovala sam kao alkoholičarska ženska verzija Zagora, a jeka –bara... –ara... –ra... odjekivala je unutar zidova sinagoge.

Pa ta pjesma kao da je napisana o meni. Ušuškana u novu plahtu koju sam kupila u subotu ujutro od šanera ispod mosta na Banfici, uzbudila sam se kao šesnaestogodišnjakinja koja je prvi put shvatila da je lezbijka.

... prgava je, tvrdoglava, tjera inat. kad hoda, noge joj se spotiču jedna o drugu. gura nos tamo gdje mu nije mjesto i to onda zove znatiželjom.

Nastavila sam čitati i ponovo me svaki stih u potpunosti opisao. Osjetila sam kako me plima zapljusnula ispod pojasa kao Emily Dickinson u onoj pjesmi u kojoj šeće psa.

Poželjela sam Lidiji napisati homoerotično pismo kakva je Emily slala svojoj frendici Susan Gilbert.

Voljela bih upoznati Lidiju, pozvati ju na čašu Ribara u sinagogu, otkriti joj kreativne obzore skrivene u submisivnom dimu medžik dragona... Već nas vidim kako se probijamo pjesničkom scenom kao jedine neo-bitničke pjesnikinje u regiji, sviramo jeftine električne gitare i sastajemo se na kultnim umjetničkim mjestima, Rogozu, Grozdu, parkovima, jebodromu iza HNK-a, Otoku u Ludbregu i željezničkom kolodvoru te melankoličnim pogledima iz kojih se zrcali sva težina svijeta preziremo, poput Patti Smith i Amy Winehouse, svu memljivu radost i veselje kojom nas kontaminiraju sretni ljudi kao što su tlačili i kolegu Bodlera.

Ajfon je počeo zvoniti. Zvao me kolega Zvonko iz redakcije da bismo trebali ići na proslavu Prešernova dana u županijsku vijećnicu.

– Otkad mi Varaždinci domovine sinovi slavimo slovenske pjesnike? – odmah su mi se javili domoljubni osjećaji koje mi je usadila Kolinda.

– Ma to slovenska manjina organizira, ovi iz županije samo budu se poslikali.

- Hoće nam uzet more, a sad bacaju papke i na barokni biser! – pomućenog uma derala sam se na Zvonka, ali sam se brzo ispričala.

- Nema veze, opraštam ti – tješio me – znam da si u bedu, sve to s Kolindom, Mamićem, Podolnjakom... Slomili bi se i jači – tješio me i mogla sam ga zamisliti kako frajerski poravnava svoj broukbek mauntin slamnati šešir.

- Ajd, nek' im bude, Prešeren je bio dobar pjesnik, zaslužuje da ga slavimo, vidimo se tamo – stisnula sam znakić crvene poklopljene slušalice na ajfonu.

Prešeren nikako nije uspio otvoriti svoj odvjetnički ured u Ljubljani zato što je bio buntovan kao student, zalagao se za gay brakove između iliraca i slobodu pobačaja prostitutkama koje su poslovale u narodnom preporodu. On je bio romantični umjetnik, a romantični umjetnik nikad ne govori u ime društva, već kao buntovnik. Bio je otuđen, poput mene. Njegovi 'Sonetje nesreče' koje je posvetio Todoriću govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca.

Sjeli smo pred predstavljače u županijskoj zgradi. Barbara Antolić Vupora govorila je koliki su trag Slovenci ostavili u Hrvatskoj i Varaždinu. Ja sam jedan trenutak mislila kako je cool ta multikulturalnost i otvorenost, a drugi trenutak ta bi osoba nestala i pojavili bi mi se u glavi Kolinda i ministar Hasanbegović i tada sam razmišljala o Slovencima kao o prljavim dotepencima koji žele uništiti našu kulturu i katoličku crkvu. Doktor Džekil i Mister Hajd.

- Bravo, Barbara! – zapljeskala sam brzo pokušavajući odagnati Kolindu i Hasanbegovića iz glave.

- Kad će počet predstavljanje Prešernovih pjesama? – pitala sam Zvonka jer sam znala da će mi Francova poezija pomoći da zadržim senzualnu Rahelu.

- Nema Prešernovih pjesama, ti si nekaj krivo skužila, sad bude ti promocija knjige o slovenskoj nacionalnoj manjini u Varaždinu.

- Fak faketi fak fak fak! – osjetila sam kako se dvije polovice moje osobnosti sudaraju kao na filmu Klub boraca i tren prevladava jedna, a tren druga.

Tad je za govornicu stupio dožupan Alen Kišić.

- Mnogi naši učenici već su boravili u Sloveniji na razmjenama i studijskim putovanjima, cilj nam je tolerancija i promicanje suživota – rekao je Kišić, ali mi je glas ministra Ivana Tepeša u glavi govorio da je sve to što Kišić govori izdaja Hrvatske.

- U boj, u boj, za narod svoj! – počela sam vikati – Gorjet će Gorenje, gorjet će Lesnina! – palila sam upaljač kako bih potencirala svoje prijetnje, a antifašistički nastrojeni Slovenci iz publike gađali su me bocama Laškog piva i čepovima Radenske.

- Čifuri, raus! – derala sam se - Mi Varaždinci domovine sinovi ne slavimo slovenske praznike!

– Ti nisi Varaždinka! – ubacio se dožupan – Ti si neka kamenjarska dotopenka!

Tad sam mu skočila na leđa kako bih ga oborila na pod i osvetila mu se, ali se stara Rahela počela vraćati jer me Barbara Antolić opraštajuće gledala, kao osobu kojoj je potrebna skrb.

Ponovo sam se poćela prisjećati svoje senzualne strane i čitanja poezije Lidije Deduš. Kišić je prestao pokušavati zbaciti me sa sebe i pincalonca me odnio do Barbare. Pomaknula sam joj plave šiškice s lica i poljubila ju.

Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 10.2.2016.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!