Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Na zboru građana u Biškupcu izvrijeđali su me povicima 'fuj, fuj, fuj'

Na zboru građana u Biškupcu izvrijeđali su me povicima 'fuj, fuj, fuj'

- Si se vratila - rekao je glavni urednik, napola konstatirajući napola pitajući, kada sam ušla u redakciju.

Nije djelovao oduševljeno, ali činilo se da mu nije bilo ni posebno mrsko. Kao i većinu vremena u vezi s bilo čime, djelovao je nezainteresirano, a sad je još dodatno bio zaokupljen ritualnim objedovanjem gableca pripravljenog od organski uzgojenih namirnica koji je u plastičnoj Tupperware posudi ponio od kuće.

Koji fejker. Već godinama isfurava imidž vrtlarskog stručnjaka, intelektualca s dlanovima uprljanim primordijalnim energijama Majke Zemlje, a zapravo se u vrtlarstvo razumije k'o Habuš u gospodarenje otpadom, Kišić u gradski proračun i Čehok u etiku.

Prešutila sam misli koje su mi prošle glavom. Ne bi baš bilo zgodno nakon nekoliko mjeseci odsustva banuti na vrata i odmah isfurati tehniku nazivanja stvari pravim imenom.

A i trebao mi je posao. Daj mi posla, znam da imaš, rekla sam, a on je tek tada podigao glavu iz svoje plastične posude, značajno me pogledao i rekao:

- Imam nekaj za tebe. Odi na zbor građana u Biškupec.

- A kaj je tam?

- Sve bu ti jasno kad dojdeš.

Nismo razgovarali ni o ugovoru, ni o plaćanju. Znala sam kako će to završiti. Kao i kod Matije Babića, dobit ću studentski ugovor i neku mizeriju od love. Nije bitno, za početak će biti dosta.

Jest da sam namjeravala pratiti kulturne događaje, ali svi veliki novinari počeli su od nule. Neki i više puta. Poput mene. Ne znam zapravo je li postojao još netko. Ali nije važno. Osim toga, zbor građana svojevrsni je kulturni događaj u nekom širem smislu, jer ipak je riječ o zboru. Bit će to zanimljiv nastup.

Razmišljala sam o takvim pizdarijama dok sam promrzla hodala prema Biškupcu, omamljena jointom kao kolega Zvonko mirisom bala u Brezju kad je glumio Supermana, kojim me počastila kolegica nakon što je dobila otkaz u konkurentskoj redakciji.

Tog utorka navečer u tamošnjem društvenom domu bazdilo je na javni gradski prijevoz. Da je došla tek nekolicina ljudi više, mora da bi bazdilo upravo na ono zbog čega su svi ovi ljudi uvalili svoje pozadine u stolce društvenog doma - na smeće.

Bilo je nečeg duboko nostalgičnog u tome prizoru. Kao da se vrijeme odvrtjelo nekoliko desetljeća unatrag, u vrijeme arkadijskog seoskog života, kad je Biškupec imao svoju vlastitu tablu na ulazu u mjesto i konjsku balegu razasutu po cestama. I dok sam ja pokušala odgonetnuti tko je među okupljenima Imbra Grabarić Presvetli, a tko Franc Ožbolt Cinober, tko Čvarkeš, a tko Gaber, već je žamorilo kao da se nešto važno sprema.

- Je, kaj je onda, bomo? - neki lik sa škrlakom pitao je predsjedavajućeg.

- Nijega još vsih pozvanih - odgovorio je ovaj.

- Što ni do ve došel, tega niti ne! - nervozan je bio ovaj.

- Je, baš tak! Se nemo do jutra načekavali - doviknuo je netko iz prvih redova.

I tako je ipak krenulo... Onaj joint dobro je ispunio svoju svrhu. Osjećala sam se lakom u tijelu i poprilično uživala u ovoj kulturnoj manifestaciji koja se odigravala pred mojim očima.

- Ve da smo se tak lepo zbrali, bi štel naglasiti zakaj smo se zbrali - počeo je predsjedavajući.

- Vun z istinom! - dobacio je netko iz zadnjeg reda.

Istina je, kažu, voda duboka, ali ova voda o kojoj su pričali okupljeni mejaši običan je lokalni potočić maleni, zovu ga Piškornica, u koji ispuštaju svoje fekalije. A sad je na pomolu velika opasnost za njihove fekalije jer bi svi, od Prevlake do Dunava, u tu Piškornicu htjeli bacati svoje smeće. Tako je govorio predsjedavajući.

- To su ne čista posla! - poentirala je dominantna plavuša, brzog i glasnog, odrješitog govora. Isključila sam ton i gledala kako joj se miču vlažne, pune, crvene usne i kako energično gestikulira. Zračila je čistom nepatvorenom esesovskom seksualnošću. Otprilike kao Herr Flickova Helga.

- Natalija praf veli! - kimao je glavom jedan od sudionika ovog zbora građana, još uvijek zakinutog za prvog tenora. A njega se, žuborilo se među okupljenima, nestrpljivo iščekivalo.

I dok sam tako maštala o Helginim halterima u polumraku moje podstanarske sobe u Đureku i istovremeno se pitajući je li moja sklonost dominantnim ženama posljedica mog nerazriješenog odnosa s majkom, spazila sam da su se ovom kulturnom događaju odazvali gotovo svi pripadnici varaždinske političke elite - bili su tu redom svi habijani, avari, podolnjaci, bunići, cepanci, radelići, karakaši, pa čak i čehoci!

I opet mi se zažarilo među nogama. Iako sam silom prilikom njegovala klošarski način odijevanja i življenja nadajući se da ga drugi percipiraju kao boemski, ovolika količina političkog testosterona na jednom mjestu razoružala bi i Babu 'z Grede. Henry Kissinger bio je u pravu kad je rekao da je moć najbolji afrodizijak. S time da je on bio ružan k'o članovi nekadašnje varaždinske kultne punk grupe Apfuken, dok su ovi u prvom redu svi redom stasiti metroseksualci. Možda odrastam, vrijeme je da promijenim estetske kriterije, pomislila sam.

Slušajući ih kako se jedan po jedan javljaju za riječ, nešto se u meni prelomilo. Neko mora to da spreči, galamio je Koja iz slušalica spojenih na moj jadni stari mobitel samsung galaksi jang.

- Neko mora to da spreči! - čula sam samu sebe kako galamim, a onda sam vidjela samu sebe i kako stojim, a glave svih okupljenih mejaša bile su okrenute prema meni.

- Ne smijete to dozvoliti! Ako se taj pakleni plan zaista provede, to bi moglo utjecati na vaše zdravlje, ali i zdravlje vaše djece! Rađat će vam se potomci koji neće znati kako stisnuti lajk na fotku Starog grada objavljenu na Facebook stranici Volim Varaždin! Nove generacije mogle bi patiti od manjka interesa za koncerte Drone Huntera, a u Elephantu bi već za koju godinu promociju albuma mogao imati Tequila Band Cover Band! Za gradonačelnike će birati kandidate HDZ-a koji hodaju u teretanu i mažu se kremama, ili, još gore, kandidate SDP-a koji idu na sve događaje gdje ima ljudi, pa i na sprovode! - urlikala sam, svjesna svoje misije da ovim ljudima otvorim oči i upozorim ih na sve posljedice ako u Piškornicu umjesto fekalija počnu bacati smeće.

Nakon moje eskapade bogobojazno mnoštvo u sekundi se pretvorilo u razularenu rulju. Počeli su glasno negodovati, potom zviždati, a na kraju su me počeli i vrijeđati, prezirno uzvikujući 'fuj, fuj, fuj'...

Upravo u tome trenutku u dvoranu je ušao i gradonačelnik Goran Habuš. Kad je vidio što se događa, najprije je prstom popravio svoje naočale pa me zgrabio objema rukama i odnio me napolje k'o drveni stolac sa Šeste osnovne, dok je razularena gomila sve više i više bjesnila. Bacio me na pod, otresao rukave, rekao 'sve najbolje u novoj godini vam želim' i vratio se u dvoranu.

Osjećala sam se jadno i poniženo. Sad znam kako bi se osjećao gradonačelnik kada bi mu cijela dvorana uzvikivala 'fuj, fuj, fuj'. Na pod društvenog doma u Biškupcu sjela sam i plakala. Maskara mi se razlila po licu. Nisam se više mogla vratiti natrag u dvoranu, a nisam imala snage ni za pješačiti natrag do kuće.

Jedna jedina osoba mi je pomogla. Moja Helga. Napustila je skup, pokazala istinsku žensku solidarnost i pitala me treba li mi pomoć i prijevoz kući.

Vozile smo se tako prema gradu, a u autu se osjećala snažna kemija. Na radiju je Mick Jagger pjevao 'Let's spend the night together, now I need you more than ever...' Kad smo stale kod moje zgrade u Đureku, odigrala sam na sve ili ništa:

- Hoćeš li svratiti do mene? Mogu nam smotati osvježivač zraka Magic Dragon...

Rahela Fulir-Kiš (4.1.2017.)

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video


Vezani članci