Vijesti / Kolumne

(NE)KULTURNA POSVUDUŠA

Kako smo Fićo i ja Davoru Bobiću preko mobitela izdiktirali 'Ludbreški requiem'

Kako smo Fićo i ja Davoru Bobiću preko mobitela izdiktirali 'Ludbreški requiem'

- Hoćeš dim? - upitala sam ga i zadržavajući dah pružila mu joint spravljen od osvježivača zraka Magic Dragon.

- Si luda? Pa maloljetni sam - odgovorio je Fićo.

- Imaš pravo. Od ove mješavine suhog lišća damiane, prave srčenice, proljetnog podbjela i ginka mogao bi se navući na prave droge. Ne želim te nosit' na duši.

Šutjeli smo. Još jedan protraćen dan bio je iza nas. Dan bez političkih afera, seks-skandala, punokrvnih kulturnih manifestacija... A i ono malo kulture što je u Varaždinu preostalo došlo je pod znak pitanja nakon neprihvaćanja gradskog proračuna.

- Znaš li da ove godine vjerojatno neće biti Varaždinskih baroknih večeri? - upitala sam ga.

- Da, čul sam. Ne znam kak si popuniti tu prazninu - očajavao je 17-godišnji Fićo.

- Mene brine kako se sa svime time nosi Davor Bobić. Ovo bi ga moglo dotući više nego kritički osvrti na praizvedbu njegovog 'Vukovarskog requiema'.

- Je, zmislim se. Al, znaš kaj, meni je bilo skroz ok.

- Što ti je bilo ok? Pa kad si ti to gledao, crni sine? Imao si četiri godine!

- Četri i pol. Al zbilja sam gledal, ne lažem. Išli smo u Lisinski svi skupa.

- Tko to 'svi skupa'?

- Pa mi iz Foruma mladih.

***

Situacija je bila više nego ozbiljna. Varaždin bez 47. Varaždinskih baroknih večeri bio bi kao Dubrovnik bez 68. Dubrovačkih ljetnih igara! Trebalo je oko toga nešto poduzeti.

- Kad bi Dado donirao festivalu jedno svoje djelo, to bi spasilo cijelu stvar! - dosjetila sam se rješenja i osjetila uzbuđenje kao superheroj iz crtića kada pronađe način kako spasiti svijet.

- Nebre. Jer bu im ZAMP poslal fakturu tak kaj bu im se zmešalo - odmah me prizemljio Fićo.

Nažalost, bio je u pravu. Trebalo je osmisliti novo djelo, rađeno samo za Barokne, tako da Josipović ta svoja 'prava' može početi naplaćivati tek kasnije od Trećeg programa Hrvatskog radija.

- Imam ideju! Idemo nazvati Bobića i izdiktirati mu simfoniju! - poskočila sam s hladnog betona, lagano ošamućena od Magic Dragona, opet oduševljena svojom idejom.

- Ti se kužiš v mužiku? - čudio se Fićo.

- Kaj pa! - odgovorila sam mu lošom verzijom njegovog ludbreškog - Imala sam bend u srednjoj.

- Je? Kak se zval?

- Mladi ministranti.

***

- Dobra večer, jesam li dobila gospodina Davora Bobića?

- Jeste, izvolite, tko zove?

Predstavila sam se kao Ludberga Horvath, vanbračna praunuka Beethovenove ujne, i zamolila ga za uslugu.

- Gospodine Bobić, biste li bili toliko ljubazni da u ruku uzmete olovku i papir za partiture pa da zabilježite nekoliko stvari? Htjela bih Vam izdiktirati simfoniju.

- Simfoniju?

- Da, simfoniju. Kao 'Vukovarski requiem', ali s manje nota.

- Vi se sigurno šalite, gospođo Horvath! Pa 'Vukovarski requiem' pisao sam deset godina!

- Gospodine Bobić, da je dragi Ludwig svaku svoju simfoniju pisao deset godina, a istovremeno i cijeli niz djela od kojih nitko tko nije ludvigolog teško da bi znao nabrojati više od tek dva-tri, osim možda sonate 'Quasi una fantasia', poznatiju pod nazivom 'Mondscheinsonate', a i nju samo zato što ju je široj javnosti približio nenadmašni glumac, redatelj, Hrvat i katolik te, u slobodno vrijeme, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, odnosno, budimo precizniji, učinila je to zapravo u njegovu sasvim solidnom filmskom ostvarenju zanosna i nikad prežaljena Ena Begović, koja je svojim sviranjem 'Mondscheinsonate', a još više savršenim punim grudima u onoj legendarnoj sceni jugoslavenske kinematografije kojom je u drugi plan gurnula i Miru Furlan, i Nedu Arnerić, i Milenu Dravić, šarmirala mladoga Leonea Glembaya utjelovljenog u, istinabog tada već proćelavom, Mustafi Nadareviću, konzumentima kulturnih sadržaja poznatijeg možda iz humorističkog be-ha serijala 'Lud, zbunjen, normalan', koji domaća živalj već nekoliko sezona prati putem svojih malih ekrana, koliko bi, dakle, Ludwig morao poživjeti kako bi sve to, da je radio Vašim tempom, stavio na papir? Ne brinite, gotovi smo za deset minuta. Dvije i pol minute po stavku.

Otpuhnuo je nezadovoljno, ali naposljetku i pristao. Znala sam da će ga bujica riječi zbuniti i satjerati u kut.

- Ovako, dakle, stavi onaj sfrkani znak na početku reda i onda onaj jedan hashtag gore na vrhu - prešli smo, kao pravi kolege, odmah na 'ti'.

- Što?

- Hashtag! Ono kao malo izduženi i nagnuti poligon za križić-kružić.

- Aha. Znači, u g-duru smo.

- Ne. U e-molu. I sad ovako, slušaj... Na-na, na-na, na, na-na-na-na... - pjevušila sam mu - Pišeš?

- Pišem, pišem. A za koji je to instrument?

- Kako koji? Pa za gitaru.

- Ali rekli ste da je to simfonija.

- Dado, vidi se da si se školovao u Sovjetskom savezu i da nisi u tijeku sa suvremenim glazbenim trendovima. Ova simfonija predstavlja spoj tradicionalnog i suvremenog. Uvodi nove elemente u klasičnu formu. Multidisciplinarno povezuje ono najbolje od glazbene ostavštine Ivana Padovca, nenadmašnih freski Ivana Rangera i političkog diskursa Ivana Čehoka.

- Ivana?

- Da. Piši dalje. Ta-na-na-na, ta-na-na-na, ta-na-na-na, ta-na-na-na, ta-na-na-na, ta-na-na-na-na-na...

- Ovo malo vuče na intro od 'Stairway to Heaven' - pokušao mi se Dado geekovski dodvoriti pokazujući da poznaje najopćenitija mjesta rock-kulture.

Ignorirala sam ga i nastavila diktirati. Brzo smo završili, za deset minuta. Dvije i pol minute po stavku.

- To je to. A tekst će ti izdiktirati Čehok - rekla sam mu.

- Tko?

- Čehok. Majstor etike, poetike, politike, a u zadnje vrijeme i prava.

- Hm.

- Imaš problem s tim? Želiš li radije Ernesta Fišera?

- Ne, ne, može Čehok!

***

Prekinula sam poziv i obratila se svome maloljetnom političkom podmlatku.

- Fićo, nemamo puno vremena! Koliko ja poznajem Bobića, on će sad desetak minuta onako smušenjački polupogrbljen hodati po sobi gore-dolje gladeći si bradu, a onda će odmah nestrpljivo nazvati Čehoka neka mu izdiktira tekst. Ne znam zašto sam mu to uopće govorila, koji će nam kurac tekst u simfoniji? To je valjda zbog toga jer me još uvijek noćima proganjaju flashevi od 'Vukovarskog requiema'...

- I kaj ve? - širom otvorenih očiju pitao me Fićo, paleći sada i sebi jedan Magic Dragon. Osjetio je da sudjeluje u nečemu velikom i važnom, o čemu će mediji brujati još mjesecima.

- Što 'kaj ve'? Zovi Bobića, predstavi se kao Čehok i izdiktiraj mu par stihova.

- Zakaj ja? - uplašeno me gledao.

- Pa zato jer ja ne mogu odglumiti taj naglasak tako dobro kao ti. A Bobić ionako ne razlikuje seljaka iz Ludbrega od seljaka iz Korenjaka. Nema sluha.

***

- Halo, Dado, majstore, pa di si! - počeo je Ivan Fićo Čehok kad se Bobić javio na telefon.

- E, bok - odgovorio je ovaj pobožno.

- Veli mi ova moja Ludberga da ti se javim, da ste sve dogovorili. Tak' treba!

- Da, tako je i meni rekla. Reci, Ivo.

- Ajde, molim te, uzmi si papir i olovku ili kam' već pišeš te svoje note pa reci kad može.

- Evo, evo... Može.

- Ovako, slušaj: Ludbreški bregi, snježni i magleni canjki i vrh školskoga dvora u dnu klanjca... - počeo je Fićo nemušto natucati neku jalovu liriku.

I dok su oni tako skladali novo remek-djelo varaždinske, ali i ludbreške kulture, koje bi moglo nadmašiti čak i Čehokov udžbenik za srednje škole pod nazivom 'Etika', ja sam samozadovoljno zapalila još jedan Magic Dragon...

Nakon nekog vremena, ne znam ni sama koliko je prošlo, približio mi se Fićo, sav unezvjeren.

- Jesam. Napravil sam to!

- Dobro, Fićo, sve je u redu - pokušala sam ga smiriti onako cijelog drhturećeg od uzbuđenja - Evo ti malo Magic Dragona, on je prijatelj i jedan je od nas. Bit će ti bolje. Pa onda idemo polako doma...

Bila je već prošla ponoć kada smo stigli do njegove kuće. Tamo je, na trijemu, već stajala njegova majka mu jedina.

- Di si ti do ve, mulec jen?!? Celu noč te nema doma! S kim si bil, kaj si delal!? Priznaj! - vikala je zabrinuta majka na maloljetnu osobu na pragu kuće i punoljetnosti.

- Mama, ma ništ loše nisam delal, ne lažem. Bil sam z Rahelom, drogirali smo se do ve.

Pogledala ga je sumnjičavo i tako ga par trenutaka odmjeravala. Potom je pogledala prema mome autu.

- Hmmm. Dobro onda, oprosti kaj sam vikala. Već sam mislila da se opet družiš s onim Kišićima, Bilićima, Habekima i takšnima...

Rahela Fulir-Kiš (1.2.2017.)

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video


Vezani članci