Vijesti / Kolumne

PIŠE: MARINKO PRGA

Zabava u malom kulturstadtu: Što imaju zajedničko Radetzky marš i Užičko kolo?

Zabava u malom kulturstadtu: Što imaju zajedničko Radetzky marš i Užičko kolo?

Što imaju zajedničko Radetzky marš i Užičko kolo?

Ništa, pomislit ćete u prvi mah. Međutim, ono što Straussa i srpski folklor, ova dva potpuno različita glazbena žanra, povezuje upravo je efekt koji izazivaju kod publike tijekom izvođenja. A usput evo nam i još jedne podudarnosti između bečke i varaždinske poslovične kulture. Pritom je sasvim sporedna stvar što je u ovom slučaju Užičko kolo srpsko. Moglo je biti i tursko, kinesko, vrličko...

Bečki novogodišnji koncert završava uz Radetzky marš i publika aplaudira za vrijeme trajanja izvedbe. Jedna pučka predstava u varaždinskom kazalištu završava Užičkim kolom, a publika(poput onih austrijskih vojnika kad su prvi put čuli Radetzky marš) cupka, tapše i aplaudira svi kao jedan u orgazmičkom zanosu, također za vrijeme trajanja izvedbe.

Upravo to prepoznavanje melosa, to jest identificiranje publike sa glazbeno-folklornim kuriozitetom poput Užičkog kola, prilično je simptomatično za Varaždin kao kulturnu sredinu par exellence.

Užičko kolo probudilo je usnule duhove, izvuklo primordijalno te poput lakmus papira u kemijskom procesu detektiralo stanje duha malog Beča i velike dvorane u tom trenutku.

Da budemo odmah na čistu! Ovaj tekst nije kritika pučkog teatra, ni Užičkog kola, koje, kao što vidite, rezonira u narodu, a dramaturški se savršeno uklapa u realizirani narativ populističko-satiričkog žanra ciljajući na publiku umjerenog umjetničkog senzibiliteta.

Ovo je diskurs o svevremenskoj ljudskoj potrebi i i detificiranjem sa zabavnim sadržajima. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je namjerna.

Ispunjena dvorana Kina Gaj

Voditelji kina Gaj su prije nekoliko dana objavom na svojoj Facebook stranici ponosno zahvalili varaždinskoj publici na odazivu. Bilo je puna dvorana, kažu (vjerujem da je), i baš kad pomislih da nam se vratila kultura (film) u kino na mala vrata, kad ono evo nam stand-up zabave i smijeha na velika vrata.

Iluzorno bi bilo očekivati tako veliki odaziv publike na neka od remek-djela sedme umjetnosti, međutim već Tri kralja zabave ili neki vjetar s Dinare otpuhat će publiku u dvorane i veće od kina Gaj ili kazališta i tražit će se karta više.

Kad klapa pjeva, publika ne pjeva!

Prostore Arene pune čak i dalmatinske klape, koje najviše u tranzicijskom periodu poprimaju estradne oblike i postaju komercijala te gube onu ljepota komornih nastupa i starih pučkih melosa. Izvorne, stare napjeve sve više zamjenjuju novokomponirani pjesmuljci, a pojedine klape u svom sastavu danas broje više članova nego što su onomad imali publike dok bi 'soto voce' pjevali ispod nekog, recimo, volta.

Danas klape pune dvorane s geslom 'Ne damo te pismo naša' (kao da će im je netko oteti?!). Publika pjeva s klapom na komandu 'ajmo ruke gore, svi'. Staro pravilo nalagalo je: kad klapa pjeva, publika ne pjeva.

To je bila neka vrsta nepisanog pravila, koje se podrazumijevalo samo po sebi. Kao što kazališni bonton podrazumijeva da se na glazbu, koja je sastavni dio predstave, ne plješće u ritmu (to se naravno ne odnosi na aplauz na otvorenoj sceni) i ne telefonira u toku predstave.

Ali pokušat ćemo razumijeti oduševljenje Varaždinaca kad je u pitanju Užičko kolo ili iznenadni telefonski poziv u toku predstave, jer zovu kola i zvonu mobitela teško je odoljeti čak i u jednoj 'iberburgerskoj' zajednici poput Varaždina.

Iznenađen viđenim, na trenutak pomislih da se nalazim na snimanju 'Grandova narodnog veselja' ili 'Lijepom našom'.

Potreba za kulturom - iluzija?

Koliko je potreba za istinskom kulturno-duhovnom djelatnošću unutar 'duhovne metropole' stvarnost, a koliko iluzija?

Legitimno je pitati se, a pri tom ne treba zanemariti riječi francuskog glumca i redatelja Antonina Artauda, koji umjetnost smatra 'privilegiranom ljudskom djelatnošću, što ima za posljedicu uvjerenje da se njome ne može baviti svatko, baš kao što ni ona ne može biti namijenjena svima'.

Dakle, realno je za očekivati da će se Varaždin, u većini, lakše identificirati sa Užičkim kolom nego s drugom vrstom estetike, poput recimo predstave 'Gozba'?

Zar nije tako svugdje? Je, ali nismo li mi nekakva malograđanska sredina? Doduše, istina je da smo očito zbog loše kulturne strategije izgubili titulu Europske prijestolnice kulture, ali na ulazu u grad stoji oznaka kulturstadta kojom se ponosimo. I smeće, koje nas truje i smrdi. Naročito za toplijih vremena.

'Gozba' kao 'debakl' umjetnosti

Vizualno (omnibus) predstava 'Gozba' HNK-a u Varaždinu podsjeća na estetiku Roya Andersona, švedskog filmskog redatelja i njegove trilogije 'Golub sjedi na grani', 'Pjesme s drugog kata' i 'Vi živući', u kojoj nam na sebi svojstven crnohumoran način daje sliku švedskog društva.

'Gozba' se bavi također problemima zajednice, tolerancijom, odnosom prema manjinama, marginaliziranim društvenim skupinama, predrasudama, ukratko općim stanjem u kojem se društvo nalazi danas.

Takva vrsta aktualnog, angažiranog teatra u Varaždinu doživi tek blijedih 14 izvedbi i, vrijedno je spomenuti, nešto gostovanja, a dva jako uspješna (Zagreb, Novi Sad) ujedno su bila i potvrda kvalitete predstave.

Međutim u egzemplar kulturnoj sredini poput Varaždina interes publike za tu vrstu problematike brzo ishlapi. 'Gozba' je recentniji slučaj 'debakla' umjetnosti pa je uzimam kao ogledni primjer suprotstavljajući je kazališnim afinitetima sredine, međutim nije i jedina predstava koja je trebala još uvijek biti na programu.

'Ne gledam baš hrvatski film'

Međutim, kako kaže ona pjesma 'Ibro Dirka' sarajevske grupe Zabranjeno pušenje: 'Raja traži veselo, ko će slušat tuđu muku'. I eto nas već kod poslovičnog bosanskog humora koji je kod nas alfa i omega, ali ne i u Bosni.

U društvu koje se davi u kreditima i ovrhama, društvu koje sve više tone u depresiju, poput onog iz Andersonove trilogije, često ćete čuti: 'Ma daj ti meni Izeta Fazlinovića i Lud, zbunjen, normalan, jer mi to treba kad dođem s posla razjeban'. Otprilike.

Još pregršt sličnih varijacija na temu (s rimom ili bez) će izustiti konzumenti zabavnih sadržaja i zaspati pred televizorom, ukoliko se ne izvedu u neki trgovački centar. U šetnju. Nakon humorističke serije.

Najviše me zabavlja, a to godinama slušam, jedno te isto: 'Ma ja ti baš ne gledam hrvatski film'. Obavezno pitanje koje postavim sugovorniku je: 'Kinematografiju koje zemlje pratite?'

Uglavnom razgovor brzo završi na tome kako je sugovornik 90-ih pogledao 'Rane', 'Lepa sela lepo gore' i slično (što nisu loši filmovi) i to mu je jedini kriterij po kojem sudi hrvatsku kinematografiju, istinabog ne baš sjajnu u spomenutom periodu 90-tih.

Brand zvan 'bosanska šega'

To da bosancima u Sarajevu nisu smiješni sadržaji koji im služe kao izvozni brand nije ništa novo. Otrcani su to 'fazoni', složili bi se oni, a humor je odavno izgubio auru nekadašnje 'Top liste nadrealista' iz vremena kad nastaje pokret New primitives.

Bila je to špica sarajevskog urbanog duha prve polovice 80-ih godina. U jednom interviewu, dvadesetak i kusur godina poslije, bivši frontman Zabranjenog pušenja Nenad Janković alias dr. Nele Karajlić kaže (otprilike) da je 'sarajevski humor bio jedan od načina da tri entiteta opstanu u miru unutar prostora koji dijele'.

Uzmemo li to kao vjerodostojnu premisu te napravimo elipsu do konačne komercijalizacije bosanskog humora kao izvoznog brenda, vrlo je jasno zašto se, u većini, tome smijemo mi, ali ne i Bosanci.

Ukratko, i zvijezdama se divimo, inspiracija su nam i nadahnuće, iako su one tamo gdje jesu iz sasvim drugih razloga. Kao i brand zvan 'bosanska šega'.

Orwellova i Huxleyjeva sadašnjost

Konstantnu ljudsku potrebu za zabavnim i trivijalnim sadržajima, raspadanje javnog diskursa i njegovo pretvaranje u umjetnost show businessa analizira Neil Postman u knjizi 'Zabavljajmo se do smrti'.

Već u samom uvodu pod naslovom 'Ubojita zabava' radi distinkciju između dvije u literarnom smislu najpoznatije vizije distopije budućnosti, a to su Orwellova '1984' i Huxleyjev 'Vrli novi svijet'.

Navest ću samo neke. Recimo kod Orwella se istina krije, informacije uskraćuju, dok se kod Huxleyja informacije daju u tolikim količinama da društvo postaje pasivno i egoistično, a istina se utapa u masi bezveznih i nevažnih podataka.

Zanimljivo, naročito danas u doba pojave društvenih mreža, oblika nove medijske konverzacije.

Nadalje, kod Orwella je sredstvo kontrole nanošenje boli, dok su kod Huxleyja sredstvo kontrole ugoda i zabava.

Kad se sve skupa uzme u obzir, Huxleyjeva vizija budućnosti nam je puno bliža i izvjesnija od Orwellove.

Svemir, ljudska glupost i Facebook

'Medij komunikacije dostupan kulturi najviše utječe na oblikovanje intelektualnih i društvenih zaokupljenosti te kulture', reći će nam Postman između ostalog. Društvene mreže, ma koliko ih svrstavali u virtualne kategorije, i te kako su ogledalo društva danas. Einsteinovoj teoriji o dvije beskonačne stvari (svemir i ljudska glupost) dodajmo i treću, a to je Facebook.

Možete danima skrolati, u beskonačno, i nema kraja, a linija imeđu javnog i privatnog toliko je postala tanka da je skoro nevidljiva. Sjetimo se slučaja objava na privatnim profilima koji završe u drugim medijima. Pritom je fascinantno kako ponekad benigne i banalne objave mogu u komentarima poprimiti oblike oštrog političkog diskursa i mržnje.

Inače ljudska glupost u simbiozi sa Facebookom za neutralnog promatrača može biti i te kako zabavna.

Populistički humor

I tako, dok će se puk na društvenim mrežama poklati i oči vaditi uglavnom oko već otrcanih tema ustaša i četnika, crvenih i plavih, istovremeno će hrliti u kina i uživati u 'vic populističkom' filmskom uratku zvanom 'Parada' i sličnima.

Film koji 'kao' tematizira probleme LGBT zajednice, a usput (vjerojatno slučajno) socijalizira ex-yu koljače. Umjesto gay parade imamo dakle paradu ustaša, četnika, balija i iredentista, koji braneći gay zajednicu u filmu zapravo rehabilitiraju sami sebe na neki način.

'Parada' ulazi na velika vrata u kina, a publika, željna zabave, identificira se sa stereotipima svojih nacionalnih predstavnika u likovima ekstremista i umjesto da se kolje, kao na društvenim mrežama, gle čuda, veselo se smije.

Treba li još napomenuti kako filmovi, koji žanrovski i kvalitetom daleko odskaču od navedene komedije, prođu neprimjećeni?

Kinematografiju ne dijelim po nacionalnoj osnovi. 'Parada' je zanimljiva utoliko što populističkim humorom relativizira i umanjuje ono što je na društvenim mrežama (ne)ozbiljan povod za mržnju, a uz to je tipičan komercijalni, izvozni proizvod (poput nekadašnjih hitova 'Tesna koža' i 'Žikina dinastija') namijenjen zabavi za široke narodne mase, pun lošeg humora i afektirane glume, ali dočekan aplaudiranjem, opet.

I anđeli se umorili

U Varaždinu su se i anđeli u međuvremenu izgleda umorili od težine grada koji se širi, gradi i takav sve teži spava na njihovim onemoćalim krilima. Zaspali su i digli ruke od svega.    

Briga ih za dvorane koje zjape prazne, za odjel kulture kojeg nema, za 'Nepostojeću filmoteku' koja već nekoliko godina zbilja ne postoji, za kino, za alternativne scenske prostore, za predstave koje nemaju publiku, za dane suvremenog plesa i performancea koje odgleda tek nekolicina ljubitelja alternativne umjetnosti, za Trash film festival, za kazalište i njegovu repertoarnu politiku, za iberburgerske snove i iluzije o operetama u kojima se Varaždin spominje tek usput.

Stančić o Varaždinu

Nije sve tako crno. Uostalom, dojmove o Varaždinu i njegovu odnosu prema umjetniku i umjetnosti je davne 1973. s gorčinom izrekao slikar Miljenko Stančić, kojem je rodna kuća u Varaždinu - srušena! Evo cijelog citata:

'Vjerujem da ste shvatili koliko volim i kolike me stvari i dalje vežu uz Varaždin. No taj moj rodni grad ili, bolje rečeno, pojedini njegovi ljudi, učinili su mi velike nevolje... Jednoga dana, tko zna, možda ću u Varaždinu dobiti i svoju ulicu, iako mi nisu dali tu ni izlagati... Varaždin ima mnogo talentiranih slikara, ali nema volje ni želje da im pomogne. Tko želi uspjeti mora napustiti ovaj grad'.

Stančić, nažalost, nije jedini umjetnik koji se oprostio od baroknog grada, života i hipokrizije koje su odavno sastavni dio folklora kulturstadta.

Napustiti grad iz kojeg umjetnici odlaze ili postaju suicidalni, napustiti ga i tako prokockati šansu da budete jednoga dana pokopani na najljepšem groblju sjeverozapadne Hrvatske. I šire.

Da vas posthumno dižu u nebesa, kao Stančića danas?!

Gradska himna sladunjavih stihova

A varaždinska su groblja, osim po svojoj ljepoti, specifična po tome što je uz svako izgrađen po jedan trgovački centar koji mrtvima ne smeta, a živima dobro služi. 'Kišićek' pored Židovskog groblja, 'KTC' pored biškupečkog i nekadašnji 'Mercator', danas 'Konzum', pored glavnog gradskog groblja u Hallerevoj aleji.

Unatoč peticijama, lokalni šerif i poeta, non laureatus sladunjavih stihova, himne čak, o uspavanom gradu na anđeoskim krilima (stihova koji bi sigurno prošli na općinskom ili županijskom Lidranu, dok bi eventualni plasman na državno već bio upitan), dozvolio je gradnju spomenika konzumerizmu pored najljepšeg groblja sjeverozapadne Hrvatske. I šire.

Poeta više nije šerif. Ostat će zapamćen po karizmi neokaljanoj etikom. Jer da samo karizma nije dovoljna za suvislo obnašanje dužnosti uvjerili smo se i na primjeru vlč. Sudca.

Trgovački centar pored glavnog groblja još dugo će nas podsjećati na urbanističku (ne)kulturu i to da smo za razliku od njegova 'Gazde' tajkuna tek smrtne duše koje će jednoga dana, kad već za života nisu živjele u dvorcima ili imale svoj otok s helikopterom, završiti na najljepše uređenom groblju sjeverozapadne Hrvatske. I šire. Utješno, zar ne?

Puštajte vodu nakon nužde

Sjećam se riječi mojeg zastavnika i nadređenog u JNA, tamo negdje 1990-e. Rekao je: 'Kad dođeš u neko mjesto, grad, selo, otiđi prvo na groblje. Kakvo je groblje takvi su i ljudi koji tu žive', misleći pritom na koji se način odnose prema svojim mrtvima.

Ne znam koliko je istine u toj teoriji i nakon nekog vremena počeo sam o njoj razmišljati u prenesenom značenju. Jer i najljepše groblje unutar sebe skriva trulež i raspadanje.

Danas pak mislim da zahodi gradskih kavana daju jaču sliku društva i kulture jedne sredine jer, nota bene, nisu to neke seoske krčme već 'Grofice Marice' i slično.

Dakle, 'komm mit nach Varaždin' i puštajte vodu nakon obavljene nužde u gradskoj kavani. To je također dio kulture. Ili folklora. Poput Radetzky marša i Užičkog kola.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.