Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORAN ŠTIMEC

Naša je mladež loše odgojena, ruga se autoritetu i nimalo ne poštuje starije?

Naša je mladež loše odgojena, ruga se autoritetu i nimalo ne poštuje starije?

* Vandalizam mladih, redovita varaždinska tema, ponovo je aktualna, ako je suditi prema pisanju nekih lokalnih medija. Kao doprinos raspravi ponavljamo komentar sličnih zbivanja od prije oko dvije godine. Neki detalji vezani uz čistu faktografiju su, naravno, drugačiji, ali suština priče nije se nimalo promijenila. Kao što smo to i bili 'predvidjeli'...

Uskomešala se i u uzmemirila proteklih dana varaždinska javnost. Sudeći prema medijskome pristupu onome što se dogodilo, kao i prema izrečenome na nekim javnim skupovima, građani su, sasvim tipično za ovdašnje podneblje, zgroženi, šokirani i konsternirani.

Traže od nadležnih, koji god oni bili, žurno poduzimanje svih mogućih mjera. Bilo kojih. Samo da se tome, odlučno i jednom za svagda, stane na kraj.

Jer vandali haraju gradom. Razbijaju pritom i živo i neživo.

I dok su iz svojih duplji dosad u pravilu znali izmigoljiti tek kasno navečer, da bi koji sat kasnije, u gluho doba noći kada i policija i komunalni redari opušteno snivaju, višak mladenačke energije usmjerili na devastiranje svega što im se nađe na putu, sada su se nemili ekscesi počeli zbivati usred bijela dana, ispred očiju prijatelja, prolaznika, profesora...

Nova stara povijest grada

Ti takozvani vandali pritom, nažalost, uopće nisu skloni trošiti previše od dohotka koji su privredili njihovi roditelji pa da bi ih se moglo tolerirati kao značajniji kotačić u žrvnju lokalne ekonomije.

Jer opijate kojima uklanjaju inhibicije kupuju ili kod kvartovskog smušenjaka sa dna dilerskog hijerarhijskog lanca, koji djeluje sasvim izvan poreznog sustava, ili se, kao što su to radili i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi uskraćeni za blagodati narko-tržišta, jeftinim alkoholom opskrbljuju u obližnjim 'štacunima' ili 'zadrugama'.

Ne troše, dakle, ti mlađahni delinkventi, huligani i bitange mnogo, ali zato mnogo uništavaju.

Kako sada stvari stoje, svibanj 2015. godine crnim će slovima biti upisan u novo, prošireno izdanje Povijesti grada Varaždina, koje će jednoga dana pisati neki novi Rudolf Horvat.

'Te je večeri, u noći s 8. na 9. svibnja, neobuzdana horda mladih, lišena svakoga obzira prema bilo kome i bilo čemu, porazbijala prozore stanara u gradskoj jezgri, pivskim se flašicama iživljavala nad nemoćnim kandelaberom te, naposljetku, srušila masivni kraljevski tron, turistima omiljenu gradsku atrakciju, pritom ispuštajući glasne urlike te se općenito ponašajući sasvim neprimjereno okruženju u kojem se nalaze', zapisat će jednoga dana novodobni Rudolf Horvat.

Vandalizam mladih je prašnjava vijest

Da stvar bude gora, ali i daleko ozbiljnija, proteklih je dana gradskim asfaltom potekla i krv.

'Nesretnog mladića koji se u petak 8. svibnja s društvom zabavljao na sportskom igralištu uz dvoranu Srednjoškolca, starijim generacijama poznatijoj i pod nazivom Partizan, a onima još starijima pod nazivom Gombaona, brutalno je napala druga skupina vršnjaka zadavši mu pritom grube ozljede. Kao razlog napada navedena je neusklađenost glazbenih ukusa između dvije skupine vršnjaka', piše Rudolf Horvat o događanjima u Varaždinu u svibnju 2015. godine.

Da, nasilje je zlo, oko toga nema nikakve dvojbe i rasprave, i treba ga bez uvijanja osuditi.

Također, sasvim je jasno da vandalizam mladih nije nešto što je oku ugodno i društvu prihvatljivo.

Ali sve navedeno, nažalost, sasvim bi sigurno opravdano diglo grad na noge da cijela priča ne zvuči kao prašnjava vijest iz prošlosti. I jednako tako, u što smo sasvim uvjereni, kao svježi 'breaking news' iz - budućnosti.

I to je zapravo najbitniji dio onoga što je u cijeloj ovoj situaciji zabrinjavajuće.

Drugi što je teško ne zamijetiti je način na koji se nemila događanja tumače. Na površinu ponovno izlazi prapovijesna nepomirljivost starijih i mlađih generacija, ali i cijeli niz klišeja o uzrocima mladenačkog vandalizma i nasilja.

I mi smo nekada bili mladi...

'Naša je mladež loše odgojena, ruga se autoritetu i nimalo ne poštuje starije.'

'Ne gajim više nikakve nade za budućnost naše zemlje bude li današnja mladež sutra na vlasti, jer je ta mladež nesnosna, bezobzirna, jednostavno užasna.'

'Ova je mladež pokvarena do dubine svoga srca. Mladi su izopačeni i lijenčine. Nikad neće biti kao nekadašnja mladež.'

'Ovaj je svijet stigao do kritične točke razvoja. Djeca više ne slušaju roditelje. Kraj svijeta ne može biti daleko.'

'I mi smo nekada bili mladi, ali za Jamničku smo uvijek imali vremena.'

Citati su to koji se pripisuju raznim autorima koji su svoje mišljenje o ponašanju tih 'mladih' izricali tijekom proteklih - nekoliko tisuća godina! Od starih civilizacija Babilona, Egipta, Grčke, pa do jugoslavenske reklame za kiselu vodu iz 80-ih.

To je taj vječni obrazac u obliku klišeja koji se ponavlja iz generacije u generaciju; u Hrvata od stoljeća sedmog, a u svemiru vjerojatno otkako su iz one prajuhe, kako tvrde znanstvenici, nastali prvi oblici života. Uz malo mašte, zaista nije posebno teško zamisliti kako se starija generacija ameba žali na ponašanje svojih 'potomaka'.

Zazivatelji apokalipse

Jednako kao što zazivatelji apokalipse već desetljećima, stoljećima i tisućljećima drže da upravo tom sadašnjem dobu u kojem žive po malicioznosti nema premca u ljudskoj povijesti, da stvari postaju sve gore i gore i da je pitanje trenutka kada nas očekuje smak svijeta, tako i svaka generacija doživljava onu koja joj slijedi kao veliku opasnost za sve one vrijednosti koje je zajednica kroz svoju povijest gradila i njegovala.

U međuvremenu, apokalipsa i dalje lijeno odbija učestale pozive, a svijet, usprkos nebrojenim civilizacijskim izazovima, ipak postaje bolje mjesto. Mladima usprkos.

I zato je možda, kao prvi korak u rješavanju problema, vrijeme da već jednom prihvatimo to da će se epizode poput ovih kojima smo svjedočili proteklog vikenda događati i nadalje, jednako kao što su se oduvijek događale.

Razloge takvim devijacijama tražiti u (ne)odgovornosti pojedinaca, (dis)funkcionalnosti obitelji i (ne)adekvatnosti obrazovnog sustava - istovremeno je i potpuno ispravno, ali i 'promašen ceo fudbal'. Jer ni pojedinac ni obitelj ni obrazovni sustav nisu otoci unutar, sada već globalnog, društva. A niti je čovjek toliko racionalno biće kako o sebi voli misliti.

Kultura nasilja i vandalizma

Nažalost, u kulturi nasilja u kojoj živimo ono što se  dogodilo protekloga vikenda sasvim je normalna pojava.

A vandalizam mladih u civilizaciji u kojoj živimo predstavlja, koliko god to zvučalo neprihvatljivo, dio odrastanja.

Zaista, nije toliko teško suočiti se s time da živimo u kulturi nasilja i u kulturi vandalizma, na svim razinama i u svim oblicima, i da svi kuhamo u istom loncu i kušamo iz istog lonca. Pritom svoj doprinos dajemo podjednako i aktivnošću i pasivnošću, istovremeno samopravedno vjerujući da smo drugačiji.

Stoga, kada bi malo odvrtjeli film unatrag, vjerojatno bi se i mnogi među onima koji danas najglasnije zazivaju mir u središtu grada i snebivaju se nad ponašanjem mladih sjetili kako su možda i oni nekad davno prevrnuli jednu kantu za smeće, razbili pokoje staklo, glasno urlikali noću na gradskim ulicama i povraćali po nekom tadašnjem kraljevskom stolcu.

(Goran Štimec, 12.5.2015.)

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.