Vijesti / Kolumne

PIŠE: MARINKO PRGA

Ministarstvo ljubavi suočilo nas je sa sumrakom pameti

Ministarstvo ljubavi suočilo nas je sa sumrakom pameti

Prije nekoliko dana građanka Zorica Gregurić iz Koordinacije udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata objavila je svojevrsni manifest pozivajući na očuvanje domoljubnih vrijednosti u kojem, između ostalog, piše: 'Zahvaljujući Bogu u Hrvatskoj postoje zakoni i institucije koje će zaštititi napadnute od moralnih nakaza i njihove izopačenosti', također i 'paradoks da oni koji najviše participiraju u hrvatskoj kulturi, ne umjetnošću nego otimačinom javnog novca, čak nisu Hrvati', pa tome dodaje: 'Očekujem od pametnih osoba kako ovu konstataciju (čak nisu Hrvati) neće shvatiti nacionalnom i etničkom diskriminacijom'. Sami prosudiite što bi to moglo značiti.

Vraćajući se iznova na taj novinski članak u jednom trenutku uhvatila me lagana jeza. Ima u njemu nečeg prijetećeg, upozoravajućeg, opasnog. Naročito na kraju teksta. Citat: 'Neka to bude pouka svim budućim projektantima...'

Povod ovom manifestu protiv povrede načela i ljudskih prava novi je film Pave Marinkovića 'Ministarstvo ljubavi'.

Govoriti o povredi načela i ljudskih prava u državi koja vrši teror nad građanima ovršnim zakonom, oslobađa Horvatinčića, novcem građana finacira privatne koncerne i tako dalje i tome slično, je suvišno, da ne kažem bizarno.

Moralne nakaze i moralne vertikale

U spomenutoj atmosferi terora i kolapsa blokiranih i gurnutih na marginu najveći neprijatelji naroda i moralne nakaze društva su, eto, umjetnici i kultura, dok 'Bog i institucije koje štite ovaj narod', po mišljenju koordinatorice Zorice Gregurić, savršeno funcioniraju.

A kako institucije funkcioniraju imali smo prilike uvjeriti se na slučajevima koji, za razliku od kulturnjaka i umjetnika, moralnih nakaza društva, predstavljaju moralne vertikale: Velimir Bujanec, Zdravko Mamić, Tomislav Horvatinčić, Alojz Tomašević, Ivo Sanader, Dario Kordić, Ivica Todorić, Željka Markić... I tako unedogled.

'Ministarstvo ljubavi' bi trebala biti komedija, a naš narod, je li, komedije voli. Pokušajem zabrane te pomicanjem u kasni večernji termin, film je neočekivano dobio najbolju moguću reklamu i, pretpostavimo, dobru gledanost, iako je u startu bio diskreditiran samo zbog naslova i teme kojom se bavi. Na sličan način prolazi i 'Ustav republike Hrvatske' Rajka Grlića.

Razmišljanje dalje od naslova

Da 'branitelji moralnih normi i etičkih kodeksa' ne razmišljaju dalje od naslova dokaz je film 'Parada' Srđana Dragojevića, koji je unatoč svojim manama, uključujući i one ideološke, postigao veliki uspjeh u našim kinima.

Naglašena i loša gluma pojedinaca te pučki i prizemni humor provjeren su recept za uspjeh i veliku gledanost. A glavni junaci 'Parade' su ustaša, četnik i balija. Dakle, kriminalci i ekstremisti svedeni na razinu nacionalnih stereotipa i pajdaša koji tepaju jedan drugom 'ujo', 'čedo', 'balijo'...

Relativizira li time film rat na ovim prostorima socijalizirajući pri tom ex-koljače u snagu regije koja se bori za građanska prava?

Gledajući takve i slične populističke filmske uratke rulja se smije i uživa jer prepoznaje sebe kroz svoje nacionalne predstavnike u liku ekstremista i mafijaša, svjesna ili nesvjesna toga, dok na javnim mrežama jedni drugima kopaju oči zbog ideoloških i nacionalnih razlika.

Nikome primjerice ne smeta scena u 'Paradi' kada hrvatski gardist vrši nuždu, a srpski vojnik ga gađa toaletnim papirom jer ovaj nema čime obrisati guzicu. Ruši li gola guzica hrvatskog gardista u kadru dignitet Domovinskog rata dok ga 'čedo' gađa WC-papirom jer mu je žao da 'ujo' ode u zaklon i nastavi ratovati neobrisanog dupeta?

Neka taj zaključak donesu oni koji vole tu vrstu humora, a istovremeno se bore protiv 'moralnih nakaza hrvatske umjetnosti'.

I na kraju, koja je bitna razlika između komedije 'Parada' i komedije 'Ministarstvo ljubavi', gdje se udovica branitelja ponovno uda nakon što je određeno vrijeme tugovala i bila sama?

Politička korektnost i dobar građanski ukus

Danski redatelj Nicholas Winding Refn je jednom izjavio kako su 'politička korektnost i dobar građanski ukus najveći neprijatelji umjetnosti'.

U svom manifestu Zorica Gregurić apsolutno odbacuje mogućnost bilo kakve umjetničke slobode unutar javnog prostora te ističe iznad svega zakone, moral, Boga, domovinu, obitelj, vjeru. Te navodi kako smo narod koji poštuje mudrost svojih starih, male skupine uz vjeru i Boga spremne za borbu s izopačenim ljudskim kreaturama koje vrijeđaju svaki simbol.

Nepostojeća prošlost, obračun u sadašnjosti i prijetnja budućnošću. Hm? Da nije 2018. godina, na osnovu gore spomenutog 'retoričkog asortimana' čovjek bi pomislio da se radi o prijevodu nekakvog propagandnog njemačkog letka iz 30-ih godina prošlog stoljeća.

Pridodamo li ovakvim 'pamfletima' i govor mržnje sveprisutan u javnom prostoru i uzmemo li u obzir da dotična ulazi na Prisavlje prijekim putem mimoilazeći sve zakonske mehanizme i tijela HRT-a, da je Noć kazališta skinuta po kratkom postupku, s pravom se možemo zapitati tko ovdje zapravo vlada i tko je sljedeći na redu za 'odstrijel'.

Instrumentalizacija mitologije

U knjizi 'Razgovori sa dželatom', koja je ocijenjena kao psihološko–sociološka studija razvoja njemačkog nacizma, poljski pisac Kažimjež Močarski kroz razgovore sa Jürgenom Stroopom (nacistom koji je 1943. godine likvidirao Varšavski geto) između ostalog piše o nacističkoj fascinaciji pragermanskom mitologijom.

Povijest kojom nisu bili zadovoljni nacisti su prekrojili i mitovima dali činjenični smisao u skladu s nacionalno političkim interesima. Kad su rasističko–pangermanske teorije dostigle svoj vrhunac, narod je već debelo povjerovao.

Da je u mitove legitimno vjerovati potvrdio je i sam Franjo Tuđman onomad ispraćajući kip kralja Tomislava na njegovom putu iz Zagreba za Čapljinu. Vjerojatno nezadovoljan izgledom kipa Tuđman je izjavio kako povijest jednog naroda ne počiva isključivo na stvarnim činjenicama, već da je dio toga zasnovan na legendama i mitovima.

U 'bespućima povijesne neozbiljnosti' od stoljeća sedmog sadržan je tako cijeli mitološki korpus tvrdih stina, kraljeva, pletera, magla gustih, vila velebitskih, guja ljutih... Kvazipovijesni čušpajz lakih nota, jeftinih trash glazbenih aranžmana te, naročito u recentnijoj povijesti, ojkalica ili budnica poput one Đuke Čajića, rađenih u svrhu postizanja ujednačenog strojevog koraka.

Populistički 'historijski' košmar u sprezi s trivijalnim oblicima zabave koji pune medijske prostore u glavama populacije stvara mitove koji su realni koliko i slika Divljeg zapada unutar konteksta klasičnog vesterna Johna Forda.

Uostalom, i Krležin esej o zetskom kralju Bodinu govori o 'romantičarskoj' građanskoj, usudio o bih se reći i malograđanskoj, percepciji povijesti u kojoj se znanstvene činjenice instrumentaliziraju u skladu s nacionalno-političkim interesima. U ovom slučaju zetskog polaganja prava na prostor Stona.

Krleža ruši mit te ironizira kraljevske pojave iz maglom obavijene daleke prošlosti jer u to vrijeme, kako on tvrdi, 'svaki je bandit mogao sebi na magarećoj koži priskrbiti potvrdu da je kralj pod uvjetom da ima pedesetak ili više konja i mačeva i pri tom pobije one koji to nemaju'.

Laž ponovljena dovoljno puta...

Opće je poznata činjenica da laž izgovorena dovoljno puta vrlo lako postaje istina. Tako imamo situaciju da će se bilo kakav režimski projekt (serija, film) smatrati relevantnim, istinitim i moralno neupitnim bez obzira na povijesnu distorziju, dok satira i komedija predstavljaju opasan, subverzivan žanr, ovisno o političkom trenutku.

Recimo, primjera radi, da ste prije uspostave suvremene hrvatske države tamo negdje 70-ih ili 80-ih uzviknuli na stadionu ili izjavili u novinama da je 'za dom spremni' stari hrvatski pozdrav, da prostite, najebali bi svakako.

No je li možda 'za dom spremni' biser 'mudrosti naših starih' o kojoj piše građanka Zorica Gregurić u svom manifestu koji ne upućuje na ništa osim malograđanske ljubavi prema hrvatstvu? Ni to nećemo saznati. Mistični su i maglom obavijeni ti njeni 'stari' poput likova iz Tolkienovih djela.

U svakom slučaju danas bez straha od posljedica možete javno prodavati narodu muda pod bubrege mit da je 'za dom spremni' dio opere, a ne ustaški pozdrav, što u suštini je.

Pri tom je sasvim sporedno jeste li nazi tv-novinar ili nogometaš australsko-hrvatskog porijekla ili pak gradonačelnik grada kulture na sjeverozapadu Hrvatske. Narod će povjerovati, samo morate biti dovoljno uporni.

Uostalom, ni Njemačka u svoje pangermanske bogove nije povjerovala odmah, a nacizam nije udario kao grom iz vedra neba.

On jest bio duboko ukorijenjen u njemačkom društvu. A tada je trebalo samo biti uporan u traženju mehanizama za njegovo aktiviranje.

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.

Najgledaniji video


Vezani članci