Publika je nakon projekcije ostala još više od pola sata na razgovoru s autoricom koja je svojim debitantskim dugometražnim filmom izazvala veliku pozornost javnosti zbog teške teme kojom se film bavi.
Film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ jedan je od
onih hrvatskih filmova koji se mora pogledati.
U fokus je došao nakon svjetske premijere 18. srpnja na
ovogodišnjem Pula Film Festivalu, kada je ‘zaradio’ ovacije i
aplauze te na kraju uzeo Veliku zlatnu Arenu za najbolji film,
nagradu publike Zlatna vrata Pule te još tri Zlatne Arene za
režiju, glazbu i montažu.
Prije tjedan dana počelo je prikazivanje filma diljem Hrvatske, a
jučer je u varaždinskom gradskom kinu Gaj održana premijera uz
gostovanje redateljice Dane Budisavljević.
Publika je nakon projekcije ostala još više od pola sata na
razgovoru s autoricom koja je svojim debitantskim dugometražnim
filmom izazvala veliku pozornost javnosti zbog teške teme kojom
se film bavi.
Drugi svjetski rat još uvijek je tema koja u našoj državi dijeli
društvo. Dana je kroz deset godina istraživanja, a zatim i
snimanja filma o svojoj prezimenjakinji došla do konačne
povijesne istine – Diana je od smrti spasil preko deset tisuća
djece iz ustaškog logora te kroz arhivske snimke, igrani i
dokumentaristički pristup pružila gledateljima djelo koje se
gleda bez daha.
Film je u pulskoj Areni gledalo pet tisuća ljudi. Nakon
toga krenuo je put po festivalima, a vi ste bili na svakoj
projekciji i iznova proživljavali film zajedno s publikom. Kakve
su bile reakcije?
– Jako sam zahvalna publici zato što je ona digla i prepoznala
taj film. Svjetska premijera bila je u Puli i bili smo jako
uzbuđeni, pogotovo svjedoci koji su po prvi puta gledali taj
film. Kada je završio, počeo je pljesak koji je trajao osam
minuta, a mi smo izašli na scenu. To je bilo toliko dirljivo i za
filmsku ekipu i mene jer je to bila nagrada za deset godina rada.
Na taj smo način spasili Dianu od zaborava.
Gotovo deset godina čitali ste, istraživali, razgovarali
sa svjedocima. Kada je došao trenutak u kojem se ‘prelomilo’ i
kada ste zaključili da krećete u snimanje igranog filma?
Knjigu ‘Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945.’ pročitala sam
2010. godine. Iako je ona objavljena 2003. godine, nije pobudila
veće zanimanje javnosti. Imala sam veliku podršku producentice
Miljenke Čogelje i gledali smo što možemo
napraviti. Za ovako epsku i povijesnu priču problem su bile
financije, jer bi za igranu rekonstrukciju događaja nadmašile sve
što se u regiji može skupiti. Trebali smo pronaći način da se
napravi unutar budžeta koji su nama dostupni.
Foto: Facebook ‘Dnevnik Diane Budisavljević’
Prve tri godine utrošili smo na istraživanje jer nam je bilo
jasno kako se radi o politički osjetljivoj temi. Znamo u kojem
vremenu živimo i htjeli smo biti povijesno sigurni u cijelu
priču. Mislili smo da ćemo raditi dokumentarni film, međutim
pokazalo se da to neće biti moguće. Ponajprije zbog toga što su
Dianini suvremenici koji su bili uključeni u akciju već odavno
bili pokojni, a Diana je preminula 1978. godine.
Nitko nije mogao autentično govoriti o tom vremenu, a od Diane
ostao je samo taj dnevnik. Pronašli smo i puno preživjele djece,
ali oni se nje nisu sjećali jer su bili premali i traumatizirani
zbog proživljenih događaja, tako da smo odlučili njihove dijelove
snimiti dokumentarno, a Dianin zapis rekonstruirati kroz igrani
film. Posebnu vrijednost imaju i arhivske snimke koje smo našli
te one svjedoče da se to zaista i dogodilo. U filmu nema osjećaja
manipulacije baš zbog toga što se priča njihova priča.
Ovim filmom završili ste svojevrsnu trilogiju.
Završila sam filmsku montažu, a ne režiju te nisam znala da ću se
time baviti. Godine 2004. napravila sam svoj prvi dokumentarni
film ‘Sve pet’ i tada sam prvi put potpisana kao redateljica. Čak
ni tada nisam znala da će režija biti moj poziv. Voljela sam film
i nije mi bilo teško raditi na filmu. Nakon toga osnovala sam
svoju producentsku kuću s Olinkom Višticom.
Našli su se tu serijal ‘Betonski spavači’, producirala sam i tuđe
filmove, a 2012. završila svoj drugi autorski ‘Nije ti život
pjesma Havaja’ o mojoj obitelji i comingoutu te je taj
film imao lijepi festivalski život i uspjeh kod publike.
Dosta sam spora što se tiče snimanja (smijeh), tako da sada imam
prvi dugometražni film koji je kombinacija igranog i
dokumentarnog. Nazivam ih trilogijom zato što su žene u fokusu
svih mojih filmova. U prvom se radilo o Lidiji
Šunjergi, koja je kao mlada djevojka trafikirana u
Amsterdam te je tamo, umjesto da bude konobarica, bila prisiljena
na prostituciju. U drugom se koncentriram na svoju obitelj, ali
lik majke je dominantan. Sada je na red došla Diana.
Alma Prica odigrala je glavnu ulogu. Kako je došlo do
njenog angažmana?
Kako su se s vremenom počeli uvlačiti igrani elementi, netko je
morao glumiti Dianu. Alma je za mene bila prvi izbor.
Kontaktirali smo je još 2014. godine i ona je čitala razne
verzije scenarija, upoznali smo je s unukom i proučavali građu.
Fizički ona nije slična Diani, ali je glumom postigla tu sličnost
i danas čujem dosta komentara kako joj Alma doista liči.
Ona je fascinantna glumica ogromne snage, može se transformirati
u lik i uz pomoć minimalističke glume, baš kako i treba
izgledati. Bez obzira na potresnost priče, Diana u svom dnevniku
nije iskazivala velike emocije i Alma je to točno prenijela. Kada
si pred tako velikim zadatkom u svom životu, onda nemate vremena
za tu vrstu refleksija i emocija. Zanimljivo je da je većina
Dianinih suradnika udomila neko dijete iz te humanitarne akcije,
a Diana je rekla da kada bi udomila jedno dijete, onda se ne bi
mogla brinuti za sve.
Najave filma podsjetili su na Spielbergovu ‘Schindlerovu
listu’. Kasnije ste rekli da ste uzore našli u oskarovskom filmu
‘Ida’ Pawela Pawlikowskog i redatelju Terrenceu Malicku. Kako to
da ste se odlučili za crno-bijelu tehniku?
Uzor je bio Malick zbog svoje duhovnosti i metafizike koja je
prisutna u njegovom ‘Drvu života’, a to mi je bilo bitno i za
ovaj film jer se radi o poetičnom djelu. Trebala nam je pomoć
metafizike da bismo to ispričali. ‘Ida’ mi je bio izuzetno
dojmljiv film u kojem prevladavaju kadrovi zime i snijega. Mi smo
to pokušavali dobiti maglom, ‘čistoćom’ kadrova i kompozicijom.
Spomenula bih i hrvatski ‘H-8’, kod kojeg je zanimljiva
dramaturgija. Bez obzira na to što je Dianina priča nepoznata,
kroz intervjue i najave znala sam da će dosta ljudi znati o čemu
se radi. Međutim, trebao ih je iznenaditi način na koji će ta
priča biti ispričana. Čovjek kad dođe u kino i pogleda film
dobiva potpuno drugačiji doživljaj.
Iako smo snimali u boji, znali smo da će biti potrebna jaka
stilizacija i da će završiti u crno-bijeloj tehnici. Za film je
bilo bitno da se tri razna materijala spoje u jedan, a kako je
arhivska građa bila crno-bijela, tu smo zadatost trebali
prilagoditi ostalim dijelovima da se kroz film ne osjeti ta
razlika.
Ovo je priča o jednoj zaboravljenoj osobi i zaboravljenom
događaju. Mislite li da postoji još takvih situacija i jeste li
možda naišli tijekom istraživanja na povijesne izvore koji bi
doveli do otkrivanja nekih novih priča iz razdoblja Drugog
svjetskog rata?
Otkrili smo priču s naših prostora i to je izuzetno važno. Svi mi
gledamo filmove na temu ratova i raznih aspekata rata, ali jako
je malo domaćih filmova koji se bave ratom, a da nisu borbeni.
Većina takvih snimana je u Jugoslaviji, a sada više ni nemamo
novaca za to. Bilo je divno otkriti veliku humanu priču i akciju
koja je možda najveća akcija spašavanja civila u Drugom svjetskom
ratu koja je ostala nepoznata. To je snaga filma da takvi ljudi
žive među nama.
Vjerujem da su i u Domovinskom ratu postojali takvi ljudi čija
imena sada još ne znamo, ali jednog dana ćemo znati. Mislim da bi
svijet odavno nestao da nema ljudi poput Diane, jer je
destrukcija oko nas ogromna. Čovječanstvo bi, da nema ljudi poput
nje, nestalo.
Istaknula si u prošlim medijskim istupima da je za tebe
antifašizam nulta pozicija razgovora. Brojem i reakcijom publike,
čini se da za današnju Hrvatsku ima nade.
Antifašizam je nulta pozicija razgovora zato što mislim da je
‘antifašizam jednako humanizam’ i tome svi trebamo težiti. Ako
krećemo iz te pozicije trebamo i možemo priznati da i
antifašizam ima svojih grešaka sistema te da ništa u povijesti
nije crno-bijelo, a film upravo pokušava otkriti sive tonove.
Uostalom, to je moja reakcija na povijesni revizionizam kojem
svjedočimo i prisutan je kod nas. Pokušava se dokazati da
su NDH i ustaški pokret bilo nešto pozitivno u društvu. To
nikako ne stoji. Prema tome, mora se priznati da je
antifašistička i Narodnooslobodilačka borba vrijedna za ovu
zemlju i da smo na tome sazdani.
Kada polazimo iz te pozicije možemo i trebamo govoriti o greškama
tog sistema. Nema treba pozitivno ozračje dogovora – zemlja je
okrugla i onda možemo govoriti da je u nekim ekvatorima i
meridijanima ona malo ravnija. Ako mi raspravljamo oko toga je li
zemlja okrugla ili ravna, onda se ne možemo nigdje naći ni
dogovoriti, a tako danas izgleda naša medijska slika. Povijest je
okamenjena i mi se moramo opredijeliti za jednu stranu. Ono za
što se ovaj film bori je to da je u ovoj usporedbi zemlja okrugla
i da tek onda možemo govoriti o raznim razlikama.