'Ali nisam sigurna da pjesme izlaze iz mraka. Mislim da one uvijek izlaze iz mjesta na kojima je bio mrak, ali sada tamo postoji potencijal za pretvorbu energije u nešto drugo.'

U Varaždinu se od 26. do 28. rujna održava KaLibar bestiVal, festival književnosti i kulture. Ugostit će 11 pisaca, koji će predstaviti svoja djela, bit će prikazan jedan film, izvedena jedna predstava i održan jedan koncert. Sve se odigrava u Centru za mlade u Preradovićevoj ulici.

Vezana vijest:

OD 26. DO 28. RUJNA KALIBAR BESTIVAL U Varaždin dolazi čak 11 pisaca! A prate ih jedan glazbenik i jedna predstava

Pjesnikinja Monika Herceg, koju nazivaju majstoricom metafore, zbirkom 'Lovostaj' uvući će slušatelja u svoje lirsko grotlo. U Varaždin dolazi u subotu 28. rujna.

Riječ je o autorici koja je za prvu zbirku poezije 'Početne koordinate' dobila pet nagrada, uključujući i međunarodnu Mostovi Struge! Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis 'Početne koordinate' dobila je 2017. godine. Knjiga je nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018. godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge.

Iste godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, koje je rezultat zbirka poezije 'Lovostaj'.

Član je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca te istoimene biblioteke. Studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci. Majka je dvoje djece.

Gospođo Herceg, je li pisanje poezije zanat?

Gospođa Herceg, nakon tereta od riječi gospođa, pogleda turobno u pod misleći o svim teretima starenja od poezije, potom se vrati u prošlost dok je još poezija bila mlada i razgovarala s drvećem:

Sve je zanat, čak i odgovaranje pitanja za intervju. Hrvatski jezik ima oko pola milijuna riječi, a ako bi čovjek samo brojio do pola milijuna, tako da uzme samo jednu sekundu za svaki broj, trebalo bi mu oko 6 dana da to napravi. Naravno, od mogućnosti za slaganje pola milijuna riječi u cjeline su još više milijunski brojevi. Bezbrojne permutacije. Zanimljiva stvar s riječima jest da ih njihova okolina čini smislenima ili besmislenima i u takvom moru od pola milijuna rječitih riba, čini mi se da je dosta izazovno pokušati staviti jednu kraj druge da se napravi jasan i zanimljiv tekst, radilo se o prozi ili o poeziji. Naravno, kada pecate u takvoj velikoj vodi, s vremenom se stječe i oodređena vrsta ribičkog iskustva. Šutite kad riječi prilaze, strpljivi ste da ih uhvatite i mnogi pjesmu, kao i ribu, čekaju noćima. Tako da bismo mogli reći da se svakako radi o zanatu, koliko i o talentu. Naravno, ne znam koliko ljudi može postati dobar ribič koji će razgovarati sa šutnjom riba, ali malo ljudi može pregovarati s toliko velikim brojem riječi.

Naravno, logično pitanje je kako to pjesnik radi i je li u tom slučaju rad također sila pomnožena s putem? Je li cijepanje drva, pranje posuđa isti rad kao i pisanje pjesama? Pola milijuna riječi u ovom se trenutku, sigurna sam, pita kako ću odgovoriti na to pitanje. I što ako u glavi pišem pjesme dok cijepam drva (a bome sam ih se nacijepala)? Je li pjesnik, tj pisac neki dvostruki radnik onda? I najbitnije, tko čita ako pjesnik samo piše?

Aha, tu smo, Čitanje, kaže pola milijuna riječi i nasmije se gospođi Herceg.

Pjesnik ili bilo koji autor postaje bolji što više čita. Čitanje je najbitniji rad kod pisanja. Onda dolazimo do drugog radnog mjesta, glava. Pjesnik, ili bilo koji drugi pisac puno vremena mora biti u svojoj, ali i tuđim glavama da bi mogao ikada doći do papira. Mada se to može činiti kao nešto potpuno trivijalno, oni iskusni znaju da je čovjeku upravo najteže biti beskonačnosti svoje gluposti i pameti. Glava je za čovjeka pogubno mjesto za provoditi dulje vrijeme.

Na samo pisanje otpada najmanji dio posla, a bome se i tamo pjesnik naradi gledajući u tri riječi i pokušavajući maknuti jednu satima, ili staviti zarez na neko mjesto, ili ga ipak maknuti, ili staviti, ili možda ipak maknuti dvije riječi, a ostaviti jednu. Svi mi pjesnici smiješno ozbiljno, prva ja, shvaćamo ono što pišemo, u to ulažemo sve napore dok ne dobijemo ono što nam je bitno. I sve je to dobro dok ne shvaćamo sami sebe preozbiljno. Nekome je bitna njegova pjesma, nekome auto, ili odjeća. Meni je svakako drago da je to ipak pjesma. Tako imam osjećaj da sam u ovom mahnitom, kapitalističkom vrememu ipak na pravoj strani.

Slažete li se s vašom kolegicom Lidijom Deduš koja kaže da poeziju ne mogu pisati sretni ljudi?

Republika nesretnih pjesnika, kako bismo mogli nazvati taj beskonačno dimenzionalni prostor u kojem svi živimo u isto vrijeme i jest i nije mjesto gdje smo svi. To je nešto kao kvantno područje u kojem je moguće u isto vrijeme i biti i ne biti. Naime, kvantna fizika tvrdi da stvari u isto vrijeme mogu biti tvari i čestice i meni se čini da poeziju ne pišu samo ljudi koji nisu sretni, ali da se svakako radi o nekim istovremenostima sreće i nesreće koja nužno ima takva isprepletena kvantna stanja. Nitko nije samo sretan niti je itko samo nesretan. Upravo to nam daje sve naše mogućnosti. To nipošto ne znači da je sve u tome kako mi odlučimo. Nikad nije. Nitko nije sam kriv jer je nesretan, kao što nije ni sam u potpunosti odgovoran što je sretan. Putanje ne ovise o uvjetima koji ih okužuju.

Dakle, ako ste nekim slučajem u Republici nesretnih pjesnika, vjerojatno znate već da je to mjesto na kojem je svatko pomalo bio zbog različitih okolnosti, ali da u isto vrijeme može postojati i u potpuno drugoj dimenziji nečega kao npr. Komuna sretnih pjesnika.

Naša iskustva su ono što nas čini danas kakvi smo. Mnogi od nas doživljavali su svijet na neke intenzivnije načine nego neki drugi, mnogi su više tuge osjetili, što svoje, što tuđe i možda upravo te emocije koje su bile različite od sreće su te osobe učinile da imaju drugačiji kapacitet danas za tuđe i svoje emocije. To je možda ono što je u nekom trenutku učinilo pjesnika različitim od nepjesnika.

Čini mi se, kad razgovaram u ovom trenutku s gospođom Herceg, da je ona sretna zapravo, ima divne ljude kojima je okružena, stvari uvijek nekako idu čak i kad teže idu, uvijek vjeruje u ljubav i da, mislim da je ona u ovom trenutku poprilično sretna i zahvalna osoba. Ali da li crpi iz nekih izvora koji nisu samo sretni? To svakako. Svatko od nas bio je na različitim lošim mjestima, ničija tuga nije manja ili veća. Ponekad je rješenje pobjeći od svog mraka, ponekad je rješenje ući u njega i pokušati mu oduzeti njegovu moć nad nama. Za različite ljude funkcioniraju različiti recepti. Naravno, postoji i puno vrsta mrakova koji nas mogu zateći. Neki mrakovi su gušći, neku su samo naznake mrakova, neki su dulji, neki traju samo satima. Ali nisam sigurna da pjesme izlaze iz mraka. Mislim da one uvijek izlaze iz mjesta na kojima je bio mrak, ali sada tamo postoji potencijal za pretvorbu energije u nešto drugo. Umjetnost, primjerice. Meni je čak u periodima kada sam bila nesretna bilo najteže pisati jer u tom trenutku nisam imala kapacitet nositi se sa svim tim, a kamoli tek s riječima kojima bih mogla ulaziti u to. U trenutku kada bih to bila u mogućnosti ostaviti iza sebe, mogla sam i pisati, rasterećeno gledajući u to i kopajući svojim skalpelom po tim umrtvljenim mjestima nesreće. Je li to nešto što je isto za sve nas? Sumnjam. Dobro je i da nije, naše različitosti nas uče, one su ono najbolje što možemo ponuditi jedni drugima. Jesu li naši mrakovi učinili neki poremećaj u nama da smo postali pjesnici? Moguće.

Ali možda je bitnije pitanje u slučaju pjesnika može li on od svog privatnog mraka napraviti veliko svjetlo koje se može dijeliti.

Ima li goreg pitanja od onog 'Što je pjesnik htio reći?', kada mladoj osobi ili djetetu želite predstaviti svu ljepotu lirike?

Možda "što je taj mrtvi pjesnik htio reći"? Mislim da bi poeziji pomoglo da ponekad učenici vide i nekakav živi primjerak jednog pjesnika ili pjesnikinje, kao kad susretnu po prvi puta neke vrste egzotičnih životinja. Slon. Piton. Tigar. Živi pjesnik. Kojeg možda netko može i pitati što je on htio s tom pjesmom, a pjesnik može reći da zapravo nema pojma i da je to također sasvim u redu. Možda im čak kaže da je stvar u tome da su svačiji odgovori na to pitanje točni jer pjesnik je uvijek htio reći što god je onaj koji čita htio ili trebao čuti. Možda im pjesnik kaže da je to i najbolji dio poezije, činjenica da nešto nije konkretno određeno i da pjesma može donijeti svakome ponešto, ako shvati da je baš ono što on misli da je pjesnik htio reći točno. Svakome. U svakom trenutku. Nekome će pjesnik reći nešto drugo u drugom trenutku, zamislite, jednom vam kaže u jednoj pjesmi jedno, a za deset godina drugo. Potom im taj netko otkrije i da nije sam, da postoje čitave skrivene kolonije živih pjesnika na dalekom planetu koji još uvijek nije pronađen, ali da često posjećuju Zemlju, pjesnici, i da čak ostavljaju izvanzemaljske tragove koji nipošto nisu krugovi u žitu jer to su svi već prerasli, nego zbirke pjesama. Zbirke pjesama živih pjesnika.

Ali, za to bi trebalo, naravno, uhvatiti živog i u učionicu dovući i takav primjerak pjesnika, a premalo znamo o toj vrsti da bismo uopće mogli pretpostaviti da bi preživjeli čak i tako kratkotrajno zatočeništvo. Zamislite tu tugu da kažete učenicima da ćete dovesti živog pjesnika, a on svisne od straha zbog čitanja poezije naglas prije nego kaže prvi stih. To bi zaista bila katastrofa.

Vaša prva zbirka 'Početne koordinate' hvaljena je i nagrađivana, 'Lovostaj' je također prošao dobro, postoji li u vama strah od iduće zbirke?

Lovostaj se još lovi s čitateljima, ali čita se, a kako je tek nedavno izašao tek slijedi vidjeti kako će izgledati njegova budućnost. Strah je dobar tko ga ima. Bojim se, zbilja, žohara i svake iduće knjige. Čini mi se da je to i više nego dovoljno da čovjeka natjera da čisti i da pokuša uvijek što bolje pisati. Pišu li se pjesme lakše u čistom stanu? Ne znam ni to, ali žohari su jedna od najprilagodljivijih i najstarijih vrsta koje znamo. Pišem polako iduću zbirku, čitam puno, pokušavam dati svemu tome nešto drugačije od obje ove zbirke i to me zabavlja puno više nego opterećuje, kao što me fascinira činjenica da samo jedan posto žohara na svijetu živi kraj ljudi i da su, pripremite se sad, stariji od dinosaura. Također, žohar bez glave može preživjeti oko tjedan dana. Poezija ni izbliza nije prošla žoharovski test vremena ili izdržljivosti, ali čini mi se da je dobra poezija žoharovske materije i da će biti prisutna dok se ne izbrišemo nekim svjetskim ratom ili nas pometu klimatske promjene s ovog planeta. Žohari će, naravno, i to preživjeti.

U kojoj vas je mjeri majčinstvo promijenilo kao pjesnikinju?

Pa, djeca vam ne daju da spavate, često da jedete, zbog njih se gibate kao nikada u životu, ojačate neke mišiće za koje kao fizičarka ili pjesnikinja niste ni znali da postoje. Odjenom osim mozga, shvatite da imate i tijelo koje ne samo da je nosilo neka mala bića, onda ih čak i rodilo nego ih sad opet nosi i postaje neki mali djeconoseći stroj. Hodate, ili pokušavate spavati po sat, dva, tri, kako koju noć. Takav režim u nekoliko godina učini takve uvjete za život da mi se čini da ne može djelovati nikako osim sjajno na poeziju. Odjednom, našla sam se da pišem u glavi, našla sam se da čitam dok dojim, da čitam dok jedno dijete spava u kolicima, drugo u nosiljci, a ja u hladu držim knjigu ispod nekod drveta i šetam oko tih kolica s deset kila djeteta u nosiljci dva sata i sva sam sretna jer čitam bez obzira na bol u leđima. Hoću reći, napravilo je od mene pjesnikinju koja je pjesnikinja u svakom trenutku da bi preživjela. Neke su mi pjesme sigurno pobjegle jer bih nekad bila preumorna ne zaspati da ih zapisujem, ali mnoge sam uhvatila.

Čini mi se da premalo govorimo o svim stranama majčinstva u našem današnjem društvu, ono je veliko, predivno, ali i teško i opterećujuće. Cijeli život podređen je potrebama malenih bića, što je naravno upravo kako i treba biti, ali je jako lako izgubiti se u tom procesu. Nikad ne možete biti sami, ako i trebate samoće, a u isto vrijeme ne možete dobiti niti društvo kada bi vam možda to godilo. Majčinstvo uvelike izolira žene. U mom slučaju, ja sam od poezije napravila i rješenje za samoću, kad osjetim potrebu da udahnem, povučem se dublje u svoju glavu gdje se bavim pjesmom, kad trebam društvo, razgovaram s njom dok je pišem. Meni je pisanje pomoglo da se ne izgubim, da se ožoharim. Kao što žohari primjerice jedu valjda apsolutno sve, meni je postalo dovoljno pisati kako bih održavala neki nivo svoje stabilnosti. Još ne mogu živjeti bez glave, ali tko zna što sve poezija može u nekoj daljoj budućnosti učiniti za našu evoluciju.

---

> KaLibar bestiVal @ Facebook