Vijesti / Kultura

PIŠE: NIKOLA LESKOVAR

'ILUZIJE' U HNK O porazima i neostvarenosti, ali i o pristanku na bol egzistencije

'ILUZIJE' U HNK O porazima i neostvarenosti, ali i o pristanku na bol egzistencije
HNK u Varaždinu / Dražen Krešić

Velike priče, baš kao i one male, osobne, kako se u predstavi sugerira, izgrađene su na lažima, iluzijama, koje nam pomažu da se nosimo s vlastitim životom i životima drugih.

'Ljubav uči vidjeti drugog čovjeka, a ne samo sebe', jedna je od misli koje gotovo već na početku predstave na samrtnoj postelji muž izgovara ženi kako bi joj zahvalno položio račun prije smrti.

Monolog je snažan, potresan, brižan, prepun dubokih misli kakve se mogu naći na ručno izrađenim majicama hipstera, memovima na društvenim mrežama ili magnetima na frižiderima sveučilišnih profesorica koje žive s mačkama, ne odviše sentimentalan da bi skliznuo u patetiku, nego onakav kakav se traži u dobroj književnosti, kakav i jest dramski tekst ruskoga dramatičara Ivana Viripajeva, prozvanog Čehovom ovoga vremena, po kojem je i postavljena predstava varaždinskoga HNK u režiji Julije Klier i Dražena Krešića.

Na samom početku na scenu izlaze četiri lica, odnosno dva bračna para, i najavljuju da će svatko ispričati svoju priču. Prvi monolog je upečatljiv i gledatelj lako pomisli da je muž, Danny (Katarina Arbanas), rekao o ljubavi sve što se može reći i ostalim licima ukrao igru. Međutim, kroz ostale priče poput klupka raspliću se odnosi četvero prijatelja i njihove priče podrivaju Dannyjevu 'veliku priču' i pozivaju na preispitivanje svega onoga što je u bujici emocija ustvrdio.

c4cd81d1ec60df6c900ab829f77b63c3.jpg?v=2

Čovjek je najiskreniji pred smrt, tada si to može dopustiti jer nema što izgubiti, no u sudaru pojedinačnih priča dva prijateljska bračna para kao da se mogućnost iskrenosti, kao i spoznaje ili istinskog poznavanja drugoga, stavlja pod znak upitnika. Tekst, odnosno govor, prepun je aluzija na temeljne književne motive; poput Dedala i Ikara u razgovoru Dannyja i Alberta kad mu ovaj prvi otkriva da voli njegovu suprugu, a ovaj ga očinski tješi da je to ljubav, pri čemu Danny, kao pandan Ikaru spaljenih krila koji se survao u more doživljava živčani slom i pada u nesvijest.

Obrisi mita o Narcisu ili Orfeju i Euridiki ocrtavaju se u karakteru Alberta jer zbog sebeljublja gubi suprugu Margaret, a sudbine Sizifa i posljedice otvaranja Pandorine kutije naslućujemo u odnosima Dannyja i Sandre. Propituju se pojedinačni identiteti i sjećanja (Sandra: Život se sastoji od nekakvih sitnih i raznobojnih krhotina, u životu ne postoji ništa cijelo nego samo sitni, okrhnuti komadići), ali i kazališni prostor.

193243715a409b955e7a873a8837f060.jpg?v=2

O vremenu postmodernizma voli se govoriti da je vrijeme u kojem su sve velike priče propale, i to s pravom, jer nas povijest uči da sve velike priče propadaju, priče o nacijama, federacijama, o kulturama i civilizacijama, i što je veća priča, to je veći i bolniji pad. Velike priče, baš kao i one male, osobne, kako se u predstavi sugerira, izgrađene su na lažima, iluzijama, koje nam pomažu da se nosimo s vlastitim životom i životima drugih.

U temelju predstave kao da leži neprestana potraga za razrješenjem velikih priča malih života, a želja redatelja i glumaca kao da je da te priče prorade u što većoj interakciji s publikom. Prisniji dodir s publikom ostvaren je raspolovljivanjem velike pozornice kazališta, koja služi i kao scena i kao improvizirano gledalište, dok je prostor gledališta s ložama prazan i služi kao druga scena, iza leđa gledatelja, za glumačku igru u pojedinim epizodama komada.

0e16ef2f370465ee9c993a76a8fe5510.jpg?v=2

U pozadini svih odnosa tinja neutaživa potreba za stalnošću, želja da se definira ljubav, no stalnost i stabilnost neprestano izmiče, što se otkriva kroz lik Margaret i njenu oproštajnu rečenicu ispisanu bezbroj puta u oproštajnom pismu: Postoji li barem nekakva stalnost u tom svemiru koji se mijenja?

Svemir je jedan od ključnih motiva na sceni. Preko cijelog zida u pozadini kao u planetariju projiciraju se slike zvijezda i ostalih nebeskih tijela. Beskrajni, vječni i zastrašujući kozmos kontrastiran je mikrokozmosu plahih, smrtnih, krhkih i nesigurnih intima.

Pripovijedna struktura također je neobična, kao i dob glumaca koji igraju parove koji su prešli osamdesetu. Glumci su istovremeno i sveznajući pripovijedači – koji ponekad djeluju kao da izgovaraju didaskalije, što ne oduzima šarm igri – i likovi.

Razlika između dvije naracije u tekstu je uspostavljena obezličenim imenovanjem uloga: Prva žena, Druga žena, Prvi muškarac, Drugi muškarac, a u izvedbi se pripovijedači u lica pretapaju promjenama tona i boje glasa, pokreta i gesti te oslovljavanjem osobnim imenima: Sandra (Katarina Arbanas), Margaret (Tena-Antonija Torjanac), Danny (Nikša Eldan) i Albert (Mirta Polanović).

a8d2bccd49e2b1e330e4c7fd8a0cc546.jpg?v=2

Međutim, i ta je podjela proizvoljna i porozna, jer gledatelj ponekad ima dojam da su likovi fluidni, kao da glumci neprestano između sebe mijenjaju lica, što je vidljivo u Albertovu luđačkome monologu u kojem riječi namijenjene Margaret izgovara nasumično, mahnito se okrećući prema svim licima i publici, a kakofonija glasova ostalih likova i zbrka na pozornici u harmoniji je s kaosom zvijezda projiciranima nad njihovim životima i sudbinama.

Ponekad je dojam, ako se ne fokusiramo samo na mladost glumaca i njihovu igru, da je predstava poput tople sekularne molitve i živahne utjehe ne samo bližnjima koji pred kraj pokušavaju sagledati život, nego i onima kojima se kraj života čini dalekim. Boga zamjenjuje nepregledno nebo, ispovjednika zamjenjuje voljena osoba s kojom smo proveli život, a kazalište postaje supstitucija za crkvu. Likovi govore o neispunjenim žudnjama i neostvarenosti, svjesni su nedaća u kojima se nalaze, nedostataka i poraza, no svejedno pristaju na bol egzistencije.

Neobičnosti predstave pridonosi činjenica da smo ansambl ove predstave navikli gledati na manjim scenama u manjim produkcijama, u Rogozu ili u Centru za mlade, u posve drugačijim ulogama: mladalačkih buntovnika, Brechtovih junakinja, kao pupetare u lutkarskim fantazijama o prijateljstvu i odrastanju, čak i tirana koji žude za moći; a ovom su nam predstavom pokazali nova lica iluzija i dopustili si izazov upuštanja u nepoznato, u stvarnom životu još nedoživljeno i slobodu da se malo više razmašu svojim talentima. Ako su predstave poput primjerice Vladimira mali, dobro sliveni bombončići s jakim alkoholnim punjenjem iznutra koji nas dobro protresu, onda je ova predstava – puna kombinatorike i kakofonije, malo prpošna, malo tugaljiva, malo mahnita, bez čvrstog uporišta – kao razasuta vrećica Mamba s različitim okusima.

7d1d55157ff792de6f6dcca013d69f9f.jpg?v=2

Odgovor na pitanje što je ljubav, neuhvatljiv je kako licima tako i gledateljima, ali u neprestanoj i živoj igri četvero glumaca kao da se može nazrijeti obris onoga što bi ljubav mogla biti.

'Ljubav uči vidjeti drugog čovjeka, a ne samo sebe', rečenica s početka predstave korespondira sa scenama koje navješćuju kraj, koji pak pobuđuje reminiscencije na pjesmu Ursule K. Le Guin How It Seems To Me u kojoj tematizira slobodnu dušu kao dio kozmičke igre s maglicama, stijenama i svjetlošću iz koje se rađa sebstvo koje stvrdnjava dušu dok se ona ponovo ne oslobodi i ne vrati u beskraj i pretvori u svjetlost.

Predstava je nastala kao dio projekta Čipka iluzija u sklopu natječaja Umjetnost i kultura 54+, kojim se nastoji prevladati socijalna isključenost ljudi koji žive u ruralnim područjima. Obuhvaćeno je lepoglavsko područje, a dodatni šarm i srdačnost predstavi donosi pojavljivanje polaznika dramskih radionica, žena i muškaraca iz Lepoglave, u ulogama Sandre, Margaret, Dannyja i Alberta u poznim godinama.

Iluzije, Ivan Viripajev

Ansambl predstave:
Katarina Arbanas
Tena-Antonija Torjanac
Nikša Eldan
Mirta Polanović

Redatelji: Julia Klier / Dražen Krešić

Dramaturginja: Vesna Kosec-Torjanac

Skladatelj: Nigel Osborn

Dizajner zvuka i suradnik za scensku glazbu: Davor Rocco

Kostimografkinje: Žarka Krpan / Yulia Subbotina

Scenografi: Dražen Krešić, Julia Klier, Yulia Subbotina

Dizajner video projekcija i rasvjete: Martin Šatović

Inspicijent: Sanjin Rožić

Fotografije: Dražen Krešić

Dizajner plakata: Jovan Tarbuk

S ruskog jezika prevela: Irena Lukšić

 

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!