O problemima u varaždinskom HNK malo se govori u javnom prostoru. Godišnje izvješće o radu i izbor nove intendantice dobra je prilika za to ispraviti...

Pred vijećnicima varaždinskog Gradskog vijeća u ponedjeljak 27. svibnja naći će se čak dvije teme vezane uz Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu.

Vijećnici će tako odlučivati o prihvaćanju izvještaja o radu za prošlu godinu, a kasnije i glasovati o izboru nove/stare intendantice. Naime, Kazališno vijeće na natječaju je izabralo Jasnu Jakovljević, koja bi, ako taj izbor potvrdi Gradsko vijeće te kasnije i Ministarstvo kulture, u 68. godini nastavila voditi Kazalište tijekom još jednog mandata. Na toj funkciji nalazi se od 2006. godine.

Vezana vijest:

Ravnateljica kazališta NOVA-STARA INTENDANTICA Kazališno vijeće izabralo Jasnu Jakovljević za intendanticu HNK u Varaždinu

Izbor intendanta tako značajne kulturne ustanove kao što je HNK mogao je biti dobra prilika da se otvoreno u javnosti progovori o brojnim temama vezanima uz daljnji rad i viziju razvoja kazališta. No ta je prilika propuštena, trenutak je prošao mimo interesa i medija i javnosti.

Vezano uz rad varaždinskog HNK postoje mnoga nezadovoljstva koja s vremena na vrijeme stižu do medija, no malotko je spreman javno istupiti. Jedna od rijetkih osoba koja je spremna govoriti o problemima u kazališnoj kući je Vesna Kosec-Torjanac, dramaturginja varaždinskog HNK.

Kritički je, kaže, istupala i ranije. Ne misli da je prije bilo sjajno, a sada ništa ne vrijedi. Drži da treba iznositi činjenice i stavove, iako je kritične mase sve manje, a šutnje sve više. Isto tako, napomenula je, ne radi se o osobnoj kritici usmjerenoj prema aktualnoj intendantici Jasni Jakovljević, kojoj je bila protukandidatkinja na natječaju, nego o sagledavanju problema kako bi se oni eventualno riješili i kako bi time HNK bolje funkcionirao.

Vezana vijest:

'Među zaposlenicima HNK vlada ogromno nezadovoljstvo, ali se to ne usude reći'

Prije nekoliko godina o problemima u Kazalištu u javnosti je govorio Ladislav Ilčić, tada kao gradski vijećnik. Intendantica Jasna Jakovljević tada nam je bila rekla da je spremna javno govoriti o tim temama, ali intervju na kraju nikad nije realiziran. Vjerujemo da će Jasna Jakovljević nakon reizbora progovoriti i o nekima od problema koji se spominju u nastavku.

U jednom članku objavljenom na portalu Teatar.hr stajalo je kako se varaždinski HNK polako pretvara u centar za kulturu. Ta je tvrdnja temeljena na brojkama o programima iz vlastite produkcije u odnosu na brojke vezane uz ostale programe. Stoji li ta tvrdnja?

Najprije trebamo istaknuti razliku između centra za kulturu i kazališta. Centri za kulturu rade na promicanju svih oblika kulturnih djelatnosti, od prikazivanja filmova, organizacije kazališnih predstava, izložba i drugo, a često se bave i edukativnim programima za pučanstvo. Pri nekom kulturnom centru mogu se, osim organiziranja gostovanja, raditi neke predstave, kao što je to slučaj u čakovečkom Centru, u kojem djeluju Pinkleci. No centri za kulturu nemaju zaposlene umjetnike, već za cilj imaju zadovoljiti kulturne potrebe građanstva što raznovrsnijim programom. Kazalištima je primarna djelatnost ostvarivanje umjetničkog programa, scenske izvedbe dramskih, opernih, baletnih i drugih djela. U kazalištima ima i ostalog kulturnog programa, ali on ne može biti brojniji i prioritetniji. Mi smo jedino kazalište koje na svom rasporedu ima navedene sve programe, dakle i one koji nisu u organizaciji kazališta, već su najmovi prostora trećim osobama. Sva kazališta na svom rasporedu navode samo svoje predstave i one koje su u njihovoj organizaciji, gostovanja primjerice kazališta su sufinancirana za izvedbeni program. Izvješća javnih ustanova su javna, pa tako i naše, kazališno. U izvješću za 2018. tako stoji da je na repertoaru bilo 10 repriznih i 10 premijernih naslova, što je respektabilan broj. Ukupni broj izvedbi tih naslova je 112, a te predstave je gledalo 20.118 gledatelja. Uz to, naveden je broj ostalih programa. U njih spadaju najam interijera, produkcije Kazališnog studija mladih, gostovanja drugih kazališta, gostujući glazbeni program, izložbe, književne večeri, Lidrano... Takvih programa bilo je 189. Program koji nije u našoj produkciji je brojniji, pa tvrdnja da postajemo centar za kulturu nije daleko od istine.

Sa čime usporediti brojke koje ste naveli? Što znači 112 predstava, je li to mnogo ili malo? Isto tako, je li brojka od 20.118 gledatelja zadovoljavajuća? Govori se i o tome da je preveliki broj premijera u jednoj sezoni...

To se može procijeniti samo iz konteksta ostalih godina i/ili drugih kazališta. Bavila sam se time pa za HNK u Varaždinu posjedujem podatke od 1989. do danas. Statistika, naravno, nije pokazatelj kvalitete, no ipak nam govori mnogo o radu kazališta. U proteklih 30 godina mnogo se toga promijenilo. Bilo bi zanimljivo napraviti studiju o promjeni društvenog okruženja preko kazališnih naslova, broja izvedbi, analizi publike… Kazalište je zaista odraz društva. Izvješće za 2018. se po broju publike može usporediti samo s ratnom 1991. godinom. Tada je bilo 20.090 gledatelja, a godinu prije i poslije 30-ak tisuća. Što se tiče broja izvedbi, dvije su godine slične: 1991. i 1994. No od 1995. brojke se naglo penju pa je od kraja 90-ih do 2005. bilo oko 200 izvedbi našega repertoara, s oko 40-ak tisuća gledatelja. Godine 2006. je pao broj izvedbi na 139, ali je prikazan porast broja publike, na 45.000, što znači da je bilo više publike no što kazalište ima sjedala. Od 2007. do 2013. vidi se strelovit rast i broja predstava i publike, na više od 60.000. U odnosu na ranije, broj premijera je veći. Trenutno je prosjek 10 premijera, ranije ih je bilo 6 do 7, pa je u tom kontekstu problematičan ovakav pad repriza u posljednje vrijeme.

Rekli ste da statistika nije pokazatelj kvalitete. Naravno da nije, no možete li detaljnije razložiti što ste pod time mislili?

Vrlo jednostavno. Ako postavljate komediju, ona će zasigurno imati više repriza i brojniju publiku. To ne znači da je u estetskom smislu kvalitetnija, ali ni manje vrijedna, od npr. suvremene europske drame, koja nije u školskoj lektiri, pa će 'podnijeti' tek nekoliko izvedbi u Varaždinu. No to ne znači da treba raditi samo komedije. Komedije svakako da, ali HNK u Varaždinu je repertoarno kazalište i žanrovski treba imati raznolik repertoar. Treba znati što s predstavom poslije premijere, koja je ciljana publika, koji su domaći i inozemni festivali adekvatni za koju predstavu. Mi smo u tome prilično tanki. Premijera je mnogo, repriza premalo. Predstava se radi po nekoliko mjeseci s velikim umjetničkim angažmanom, ali i financijama, a potom se odigraju tri ili četiri reprize, čast izuzecima!

Grad Varaždin je lani iz proračuna za HNK izdvojio 9,2 milijuna kuna. Od toga je 8,4 milijuna utrošeno na plaće i materijalne troškove za programsku djelatnost, dok je oko 850.000 kuna bilo namijenjeno za investicije. Istovremeno, ukupni vlastiti prihod je oko 2 milijuna kuna, a unutar toga prihod od ulaznica 520.952 kuna. Što govori ta brojka?

Znam da se do 2013. prihod od ulaznica nije ni bilježio, jer je bio evidentiran kao 'vlastiti prihod – program', tako da se nije moglo znati koliko se od tog prihoda odnosi na ulaznice, na najam prostora, sponzore… Od 2014. se vodi evidencija i do danas je taj prihod oko 500.000 kuna. Za toliki broj predstava i publike, prihod je realan. Za ranije razdoblje, do 1996., nemam evidenciju, a nakon toga je taj iznos bio oko 1 do 1,2 milijuna godišnje.

HNK u Varaždinu 2013. godine dobio je nacionalni status. Što se točno time promijenilo?

Dobili smo dvoje nacionalnih prvaka Drame.

A u financijskom smislu?

Vlasnik i osnivač je Grad Varaždin. On je i glavni financijer. Ova garnitura koja je sada na vlasti povećala je sredstva za program. Ministarstvo nas financira po sistemu godišnjeg natječaja za program, kao i prije (u 2018. godini 662.076 kuna, op.a.). No kao da se osjeća nekakva stabilnost u zraku, jer status je ipak – status. Vezano uz njega, trebali bismo se prilagoditi Zakonu, jer je nacionalno kazalište dužno imati intendanta, umjetničkog ravnatelja Drame te poslovnog ravnatelja, ali posljednju dvojicu nemamo. Uz to, trebali bismo prilagoditi sistematizaciju radnih mjesta, ali to u prvoj petoljetki nismo napravili.

Koju funkciju onda obnaša Ozren Prohić, kako se točno zove ta funkcija? I je li ona određena Zakonom?

Ozren Prohić nije zaposlen kod nas, dakle nije ravnatelj Drame. Kako točno glasi njegov ugovor, ne znam, niti nam je ikada rečeno. Baratamo nazivom: honorarni savjetnik intendantice za repertoar.

Kako stoje stvari po pitanju ansambla i općenito broja zaposlenih? Kako su se tu mijenjale brojke kroz godine?

Broj zaposlenih je povećan od 2006. godine, dakle već prije nego što je 2013. dobiven nacionalni status. Prije 2006. je bilo 54 zaposlenika, onda je broj povećan na 65, pa i više, da bi se u posljednje vrijeme smanjio na 60.

S obzirom da ima više premijera, za očekivati bi bilo da je povećan broj članova ansambla...

Ne, povećanje je u administraciji, a ansambl je pao s dvadesetak glumaca, koliko ih je desetljećima bilo, na 17. I to s tendencijom smanjenja, jer je prosjek starosti glumaca preko 50 godina, glumica 55 godina. Teško je napraviti podjelu pa se angažiraju honorarni glumci po predstavi. Naravno, postoje modeli kazališta bez ansambla. Zašto ne? Pitanje je vrlo kompleksno i potrebno je dati odgovor. Kazalište bez vlastitih glumaca može proizvoditi predstave, ali nije riječ o proizvodnji. Mislim da grad bez umjetnika i kulturnjaka nema prosperitet. Od kada je otvorena ova prelijepa kazališna zgrada 1873. prošla su desetljeća u nastojanju da se u Varaždinu oformi stalni ansambl. On je, kao i drugi umjetnici, sustvaratelj kulturnog identiteta grada i svaka promišljena kulturna politika zna da pečat razvijene zajednice daju umjetnici.

Očigledno je da se koriste brojni glumci izvan ansambla. Evo, ako se pogleda zadnja premijera, predstava 'Tramvaj zvan žudnja', vidi se da je od osmero glumaca samo dvoje iz matičnog ansambla. Može li se uzimanje vanjskih glumaca opravdati iz financijske perspektive? Je li tako jeftinije?

Nije jeftinije. U ovom izvješću piše da je trošak repriza preko 800.000 kuna. To je trošak honorara za vanjske suradnike. Za taj iznos moguće je zaposliti 10 mladih glumaca! Tada je moguće povećati broj repriza, a onda i vlastitog prihoda. Nitko ne mora strepiti od uhljebljivanja, jer se po Zakonu o kazalištima glumci zapošljavaju na određeno, na dvije ili četiri godine. Ako uzmete nekoga na honorar, on ima i druge predstave u drugim kazalištima, snimanja, sinkronizacije - tržište je okrutno. Nije mu prioritet varaždinski HNK, kao što je zaposlenim glumcima, pa je teško organizirati predstave i zbog toga. Nameće se pitanje zašto drugi gradovi imaju svoje ansamble, zašto ih imaju zagrebačka kazališta? A najviše imaju dostupnih glumaca.

Posljednje pomlađivanje ansambla je bilo prije dvadesetak godina kada je zaposleno desetak mladih umjetnika željnih pozornice. Ta silna kreativna energija dotakla je i starije kolege, pa su upravo stoga devedesete jedno od najplodnijih razdoblja varaždinskog kazališta.

Osim što očigledno ima glumaca koji dobivaju plaću, a ne dobivaju priliku igrati, vjerojatno ne svojom krivnjom, zanima me što za glumca znači to da ne igra. Iz glumačkih krugova čuo sam da je to loše jer jednostavno izađu iz 'glumačke kondicije'. Je li to točno?

Kad glazbenik ne bi uzeo u ruke svoj instrument godinu, dvije, tri, bi li mogao kvalitetno svirati? Glumčev instrument je njegovo tijelo, glas, cijelo biće. Baviti se sobom i cijelim svijetom zasigurno je najljepši posao na svijetu. Ali ima svoju cijenu, nosi sa sobom niz mogućih loših posljedica. Ne biti biran u podjele može biti vrlo frustrirajuće za glumca. S obzirom na to da je naš ansambl dobno ujednačen, a repertoar se ne planira u odnosu na zaposlene glumce, događaju se podjele u kojima su domaći – gosti.

Dotaknimo se malo i vječite teme, a to je Kazališno vijeće. Koje su njegove ingerencije?

Kazališno vijeće nije tu da špota zločeste ravnatelje i umjetnike – ono je posrednik između osnivača i uprave s dobrom vjerom u dobro poslovanje. Uvijek postoje usponi i padovi i bitno je da sami uočimo razloge eventualnih padova, da ih kritički promotrimo i nađemo rješenje za bolji rad. I Kazališno vijeće ima sličnu funkciju: ono je vanjsko stručno oko - nadzire, savjetuje i pomaže. Njegove ingerencije su određene Zakonom o kazalištima i Statutom HNK u Varaždinu: razmatra i usvaja godišnje programsko i financijsko izvješće, izvješće o ostvarenju protekle kazališne sezone, usvaja godišnji program rada, prati ostvarivanje programa te njegovo financijsko i kadrovsko izvršavanje itd. Dakle, Kazališno vijeće ima itekako odgovornu funkciju.

Postoji problem u imenovanju članova, odnosno u vezi njihove stručnosti...

Problem je ako članovi kazališnih vijeća nisu postavljeni sukladno Zakonu o kazalištima, koji kaže da članovi 'moraju biti umjetnici ili uvaženi kulturni radnici'. Ako vijećnici trebaju donijeti važne odluke o repertoaru, a to im je posve nepoznato područje, ako ne znaju kako funkcionira kazalište, kako će donositi odluke?

Trenutno to očigledno nije tako. Ako nije, jesu li odluke uopće formalno valjane?

To je bila tema među zaposlenicima i sindikata u vrijeme bivše vlasti i bivšega Vijeća, reagiralo je Kulturno vijeće Grada, ali su očito svi suglasni da tehnološka tehničarka može kao predsjednica Vijeća znati razliku između Brechta i Becketta, je li 20.000 gledatelja malo ili mnogo za nacionalno kazalište (za bilo koje kazalište!) i koja je razlika između centra za kulturu i kazališta. Pravno gledano, odluke koje je donijelo nelegitimno Vijeće nisu valjane. No kao da je to važno!

U svakom slučaju, Kazališno vijeće nije političko tijelo, je li tako? No jasno je da članove imenuje politika...

Dvoje vijećnika dolazi iz redova kazališta, a troje iz redova osnivača. Drugim riječima, osnivač uvijek ima većinu i svaka je odluka onakva kakvu želi osnivač. Ako k tome vijećnici nisu stručni, gubi svoj smisao, a rad Vijeća postaje isključivo politički.

Još jedna problematična tema su međuljudski odnosi u Kazalištu. Navodno su prilično loši. Je li to točno?

Što znače međuljudski odnosi? To je privatna kategorija, nema veze s poslovnim odnosima. Nisu propisani zakonom, ni jedan ravnatelj ne može narediti da oni budu dobri, niti mu je to posao. U kazalištu ljudi ovise jedni o drugima, od glumaca, tehnike, propagande… To je timski rad. Ako svatko radi svoj posao, nije važno tko je kome više ili manje privatno simpatičan. Ako uprava ponudi umjetnički atraktivan repertoar, a pri tome misli na ansambl, ako posao bude dobro organiziran i k tome na vrijeme planiran, svi bismo bili zadovoljniji. Volim isticati citat B. Franklina: 'Ne planirati znači planirati neuspjeh.'

O čemu je onda riječ kad se govori o tome? Navodno iz samog političkog vrha Grada prema kazališnim djelatnicima dolaze poruke neka porade na svojim međuljudskim odnosima...

Ne znam na što se misli, ali okretanje od stvarnih problema na privatnu razinu nije dobro. S druge strane, svugdje postoje problemi, a probleme je potrebno riješiti. Kad su zaposlenici tražili sastanak s gradonačelnikom, nije ih primio, već je odgovorio da je on zadovoljan programom posljednje dvije godine. Tvrdi da je riječ o problemima osobne prirode, da su vezani za međuljudske odnose: 'Očekujemo od zaposlenika ustanove da međusobno riješe osobne nesuglasice te da ne dozvole da iste utječu na rad i djelovanje HNK.' Ovo zvuči kao da postoji neki ozbiljni sukob. Zaista ne znam da postoje nesuglasice između zaposlenika, pogotovo koje bi utjecale na rad HNK. Naprotiv, postoji distanciranje između zaposlenika, odrađivanje posla, nemoć, nezadovoljstvo zbog loše organizacije i to je sve. Šutimo i radimo svoje. Ponekad je posao ugodan i izazovan, ponekad ne. Da bi posao postao umjetnost, potrebno je puno više. Tu je problem.