Libreto prema Shakespeareu bio je Blaževiću i njegovoj ekipi dovoljno snažan i nadahnjujuć, a u dva prizora sam tekst, ispisan svjetlom na crnoj pozadini, preuzima čak i ulogu scenografije.
Što je ovo? Uvijek krv! Ništa neće smiriti kriminalni bijes u
vašim srcima! Ništa vas neće natjerati da ispustite oružje iz
vaših ruku, a ja bih trebao biti dirnut vašim svađama! Mržnja vam
je samo izgovor za neslogu i strah koji širite gradom.
Tako veronski knez, gromkim glasom basa Luke
Ortara, prekorava posvađane klanove Capuleti i Montecchi
i opisuje stanje usred kojeg je niknula i od kojeg će stradati
ljubav Romea i Julije.
Operi Charlesa Gounoda, prvi put postavljenoj i u subotu
premijerno izvedenoj u Rijeci, ne treba snažnije poveznice s
današnjicom. Redatelj Marin Blažević to
razumije, pa ne poseže ni za kakvim, a pogotovo ne za već
izlizanim ‘aktualizacijama’ poput suvremenih uniformi, oružja,
terorista i specijalaca.
Izvornik u ulozi scenografije
Libreto prema Shakespeareu bio je Blaževiću i njegovoj ekipi
dovoljno snažan i nadahnjujuć, a u dva prizora sam tekst, ispisan
svjetlom na crnoj pozadini, preuzima čak i ulogu scenografije.
Simbiozu scenografije i svjetla Alana Vukelića i
inače krasi briljantna i svevremenska jednostavnost. U praznom
crnilu pozornice stoje nepomična rešetka s reflektorima i dva
malo izdignuta podija: jedan veliki za sve masovne scene, a u
prvom planu drugi manji koji je dostatan da dočara i čuveni
balkon, i Julijinu ložnicu, i oltar, i grobnicu. Svjetlom se
stvara i jedan od najdirljivijih vrhunaca kada refletkori
pulsiraju u sve slabijem ritmu zamirućeg Julijina srca.
Potpuno u dosluhu s očito pomno promišljenim autorskim konceptom
su i sjajni kostimi Sandre Dekanić. Stilizacija
znači više posvetu nego pokušaj sugeriranja vremena radnje. Svi
su u crnom, osim Romea i Julije koji jedini za života nose
bijelo, uzdignuti iznad crnila, sve do apoteoze u smrti koja ih
oslobađa uklete krletke ispletene od mržnje. U bijelom se
pojavljuju još samo Mercuzio, Tebaldo i paž Stefano, ali
okrvavljeni, tek nakon svojih nasilnih smrti, kao duhovi. Cijela
predstava puna je takvih promišljenih, inteligentnih i suptilnih
rješenja i poruka. Lada Čale Feldman kao
dramaturginja i prevoditeljica također je pokazala duboku
zadubljenost i zaljubljenost predstave u tekst, i to upravo
jednim malim odstupanjem od njega. Kad Tebaldo potegne mač na
Romeova paža Stefana, Mercuzio ga prekorava što napada ženu, a
ne, kako piše u libretu, dijete. Jednostavnom zamjenom riječi ‘un
enfant’ s ‘une femme’ tekst je samo usklađen s činjenicom da
ulogu paža pjeva mezzosopran, pogotovo kada je to Ivana
Srbljan. I u ovako maloj ulozi, redatelj je, uz pomoć
kostimografkinje, znao iskoristiti njezinu pjevački i glumački
markantnu pojavu.
Nije u ovoj predstavi bilo lošega pjevača, a emocije gledatelja
osvajali su zadivljujućom glumom i kad ne pjevaju, poput izvrsne
Sofije Cingule dok kao dadilja Gertruda namješta
Julijino tijelo na odru. Ovo je predstava koja se izdigla i iznad
romantične i pomalo sladunjave ljepote Gounodove glazbe, a u
svemu tome prednjače sami tumači naslovnih uloga.
Anamarija Knego i Aljaž
Farasin, dvoje prvaka Opere HNK Ivana pl. Zajca u
Rijeci, bili su te večeri prvaci hrvatskog glumišta uopće.
Umjetnička veličina riječke sopranistice utoliko je veća što
Julija nipošto nije tipična uloga u koju bi se njezin glas,
scenska pojava i senzibilitet prirodno i lagodno smjestili.
Maestru manjka senzibilnosti
I Knego i Farasin potpuno su ispunili najviše kriterije i nimalo
lake zahtjeve vokalne izvedbe svojih rola. Međutim, ono na čemu
je počivala nadvremenska i svevremenska čistoća i snaga ove
predstave, njihova je suptilna i minuciozna gluma, osobito u
najdelikatnijim trenucima poput velikog dueta prve bračne noći
Romea i Julije. Riječki i zbor i orkestar bili su savršeno
uvježbani i pokazali se još jednom sposobnima za najviše domete u
najkompleksnijim partiturama. No, premda nije smetao, čini nam se
da talijanski maestro Paolo Olmi nema u svojim
dirigentskim rukama i pristupu dovoljno tankoćutnosti za duboko
muzikalno razumijevanje ovako postavljenog koncepta, s kakvim bi
nas ova predstava uzdigla u još više sfere.