Vijesti / Kultura

OSVRT NIKOLE LESKOVARA

Gllugl teatar ima novu predstavu: 'Svi smo mi Vladimir!'

Gllugl teatar ima novu predstavu: 'Svi smo mi Vladimir!'
Gllugl teatar

Vladimir živi u svakome od nas i naša je odgovornost biti oprezan i držati ga pod kontrolom prije nego što izvuče pendrek.

'Svi smo mi Vladimir!' – zagrmio je jedan od posjetitelja predstave 'Vladimir' u izvedbi Gllugl teatra po njezinu završetku.

Još uvijek pod nesređenim dojmovima koje je izvedba ostavila na auditorij, u raspravi uz cigarete i smotke duhana, taj je uzvik ušutkao posjetitelje koji su se mahom identificirali s akterima koje je spomenuti Vladimir najprije volio, a zatim ih zlostavljao.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

U tišini koja je nakon toga nastupila kao da se duh predstave koji su glumci Zvonko Zečević, Katarina Arbanas, Filip Eldan i Nikša Eldan utjelovili, iz Kulturnog centra preselio u ljude koji su nazočili predstavi i posjetitelji prijemčivi za dojmove kao da su u neobaveznoj raspravi poslije izvedbe nastavili igrati obiteljsko-društvenu igru ljubavi, ljubomore, prijateljstva, sreće, tuge i nasilja.

Coming-of-age manira

Zaplet je jednostavan. U stan troje mladih u studentskoj dobi, Maše (Katarina Arbanas), Aleša (Filip Eldan) i Mikija (Nikša Eldan), u njihov ranjivi, neodgovorni, zaigrani svijet nesputane seksualnosti u kojem oni više nisu djeca, ali ni odrasli – u pomalo filmskoj coming-of-age maniri – ulazi lik šutljivog, strogog, strpljivog, empatičnog i na prvi pogled simpatičnog zaštitara Vladimira (Zvonko Zečević), koji kod njih unajmljuje sobu i uskoro ranjivim adolescentima postaje nadomjestak za očinsku figuru, naročito Alešu, čiji je otac umro.

Aleš je ujedno najzreliji od troje mladih, on jedini nije student, nego neprestano mora mijenjati poslove kako bi si osigurao egzistenciju, ali kad zatreba i pomogne prijateljima s kojima dijeli stan služeći im kao uporište. Neodgovorno ponašanje mladih i naivan pogled na svijet uskoro ih dovodi u probleme i gledatelju bude drago kad im Vladimir poput dobrog samaritanca pomogne da se izvuku iz njih.

Iako je struktura jednostavna, a možda baš i zbog toga, snažna simbolika i aluzivnost izbijaju iz gotovo svakog dijaloga, replike, geste ili upotrijebljenog rekvizita. U svakom dijelu radnje naizgled banalne svakodnevne priče kao da između redova leluja slutnja nečeg zlokobnog, neodređena univerzalna istina koju gledatelj može osjetiti u svojem biću, ali će se možda bojati prihvatiti je i u tome je sadržana potresna estetika ovoga komada.

Najzorniji primjer takve estetike je prizor Vladimira dok rezbari i polira svoje drvene kipiće ljudi nalik na one koji se dodjeljuju na Oscarima. Posvećeno glancanje kipova uskoro u gledatelju razotkriva simboliku tog čina – da Vladimir na mladež s kojom živi gleda kao da su i oni sami naprosto ništa drugo nego sirova masa gline, drveta ili željeza koju treba oblikovati da bi nalikovali na ljude odnosno gleda ih kao da su estetski objekti odnosno subjekti. Misao je to koja pobuđuje jezu. Naime, estetski subjekt je izraz kojim metodičari u umjetničkim područjima (na primjer, književnosti) u teoretskim djelima nazivaju svoje učenike i studente. Po čemu se onda ljudi koje smo u društvu podignuli na pijedestal odnosno na katedru razlikuju od Vladimira?

Bezbroj društvenih pitanja

Odgovor nije jednostavan. Predstava otvara bezbroj sličnih pitanja od kojih može zaboljeti glava i zato je možda najlakše reći: Maša, Miki i Aleš su dobri, a Vladimir je zao i mi smo na strani bezbrižne mladeži.

Atmosfera je komorna. U svijet predstave gledatelj ulazi kao u svoju kuću, u vlastitu intimu. Svaki mladi par će u strasti ili razmiricama između Maše i Aleša pronaći svoju strast, a svaki njihov prijatelj u svojem će osjećaju pomirljivog prijateljstva i lucidnih zajedljivih komentara prepoznati sebe u liku Mikija koji će buntovnički pokazivati Fuck you dok im govori da ih voli.

Kad mladalački, kreativni zanos i kaos Vladimir počne uređivati najprije sitnim gestama poput popravljanja WC-školjke i disciplinirati ih strpljivom odgajateljskom didaktikom koja se manifestira prodikama o doličnom i nedoličnom ponašanju, odnosi među mladim akterima počinju se stubokom mijenjati. Miki se užasnut nametnutom stegom iseljava, a Aleš prihvaća Vladimira kao da mu je otac i poprima njegovo autoritativno ponašanje.

Uzvik 'Svi smo mi Vladimir!' potresan je gotovo koliko i sama predstava. Ako malo pozornije gledamo, u svakom od tih mladih aktera već od početka možemo nazrijeti zametke Vladimira – u Mašinoj potrebi da seksualnošću manipulira svojim dečkom i prijateljem, u Mikijevoj želji da se svojim intelektualno-umjetničkim diskurzom i skriptama 'totalitaristički' raširi po cijelom stanu, a da nitko u njegovu slobodu ne smije dirnuti i u Alešovoj maskulinoj agresivnosti kojom pokušava kompenzirati vlastiti nered u glavi i činjenicu da ništa ne drži pod kontrolom.

Vladimir se pojavljuje kao nadomjestak za njihove slabosti, no uskoro svojom dominantnom pojavom u mladima budi otpor za tolikom kontrolom, jer se čini kao da ga se sad nakon početnih dobročinstava nemoguće riješiti. Uskoro se saznaje da je Vladimir bio primoran nedužan provesti neko vrijeme u zatvoru jer ga je skupina mladih lažno optužila za zločin koji nije počinio, zbog čega je ostao i bez vlastite obitelji.

Maša i Aleš postaju mu nadomjestak za obitelj koju je izgubio, a kad shvati da će ponovo biti odbačen, počne im se tiho i perfidno osvećivati spletkarenjem, što kulminira u sceni kad odijeva zaštitarsku uniformu nalik na policijsku i pendrekom krene na Aleša, zaveže ga lisicama za radijator, a pijanu i jezičavu Mašu istuče kožnim remenom.

Pendrek i lisice

Autor je teksta predstave, koji je nastao prije dvadesetak godina, Matjaž Župančić, a za varaždinsku izvedbu prilagodio ga je Petar Eldan. Riječ je o tekstu koji se redovito uprizoruje u kazalištima diljem Europe – u četvrtak 25. listopada u Varaždinu je izvedena hrvatska praizvedba - a taj fenomen sam autor, kako je navedeno u brošuri, ne zna objasniti – neki su u komadu vidjeli kritiku staljinizma, a neki portret nasilnog oca obitelji desničarske provenijencije...

Međutim, istina je vjerojatno puno dublja i – uzgred zahvaljujući maestralnoj glumi Glluglove postave – neprestano izmiče i u tome je vjerojatno najveća umjetnička vrijednost predstave. Zvonko Zečević doista je zastrašujuć u ulozi Vladimira. U jednom trenutku, dok su mu za pojasom zveckale lisice i kloparao pendrek, približavao se Katarini Arbanas i zastao pred njom neposredno ispod lustera nalik na Tiffany lampu, koji mu je obasjavao profil tako da se mogla vidjeti svaka pojedinost lica. U polusklopljenim očima nazirala se tuga, bol i žaljenje kao u čovjeka koji mora zatući voljenog psa jer ga je ugrizao, usne su mu bile odlučno stisnute poput lisica oko ruku Filipa Eldana, a obrazi se zgužvali kao koža kaiša. Neposredno prije nego što će udariti, s vrha nosa mu je skliznula kaplja znoja. Da je kakav fotograf uspio uhvatiti taj tren nepatvorene, spontane glumačke genijalnosti, u kojem više gledatelju nije jasno je li to što gleda gluma ili stvarnost, lako bi to mogla postati kazališna fotografija godine.

Tekst djeluje na nesvjesnu razinu čovjekove egzistencije i otvara prostor različitim interpretacijama. Vratimo se na kraju ponovo na uzvik 'Svi smo mi Vladimir!' kao ključu za nastanak ove interpretacije. Posjetitelji koji su paleći cigarete odbili ikakvu identifikaciju sa strogim, autoritarnim likom Vladimira, nisu se usudili pogledati u najdublje zakutke vlastitog bića i osvijestiti ono što je, vjerujem, spomenuti posjetitelj pokušao sugerirati – da Vladimir živi u svakome od nas i da je naša odgovornost da budemo oprezni i da ga držimo pod kontrolom prije nego što izvuče pendrek.

Autor teksta: Matjaž Zupančič

Prevoditelj: Petar Eldan

Redatelj: Boris Kobal

Skladatelj: Petar Eldan

Scenografija: Nikša Eldan, Filip Eldan

Oblikovanje svjetla: Boris Kobal

Kostimograf: Mladen Grof Jerneić Erdody

Glas s radija (spikerica): Dubravka Novak

Pjevač s radija: Stjepan Levanić

Izrada scenografije: Srečko Meić

Majstor tona: Petar Eldan

Dizajnerica plakata i programske knjižice: Matilda Lepoglavec

Fotograf: Damir Chytil

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video