'Kino bi trebalo postojati, pa makar za petero ljudi. Petero ljudi!'

Rijetki će pamtiti riječi koje je Ivo Brešan izgovorio pred kamerom HTV-a 2002. godine na pustom trgu pred tada već zatvorenim šibenskim kinom. Riječi izrečene sa žarom i iskrenošću, tako da ih pamtim i danas.

Oskudno novinsko priopćenje o zatvaranju kina izgledalo je ovako: 'Gradska uprava odlučila je uskratiti subvenciju kinoprikazivačkoj djelatnosti jer je kino u privatnom vlasništvu, a većinski vlasnik odlučio je poslovati bez gubitaka.'

Kina kao dio kolektivne memorije

Do tad su kina u malim sredinama već dugo vodila bitku s novim trendovima. Dvorane su zjapile prazne gubeći bitku s videotekama, televizijom i internetskim sadržajima, a ljubiteljima sedme umjetnosti ostala je tek nostalgija za danima koje opisuje Tribuson na početku svog romana 'Rani dani' ili ih nalazimo kod Giuseppea Tornatorea u sentimentalnom filmu 'Nuovo cinema Paradiso', koji je ujedno i postmodernistički hommage kinu kao instituciji.

Tribuson nas vraća u prošlost na tipičan proustovski način, prisjećajući se mirisa tih prostora, a Tornatore pak u godine kad su kina bila mjesta okupljanja, socijalizacije te eskapističke zabave i koja kao takva ostaju dio povijesti i kolektivne memorije.

Film se u Hrvata ne smatra umjetnošću

Istovremeno, ako sa sentimentalnog prijeđemo na konkretno, kad se županijskom porezu od pet posto na prikazivačku djelatnost doda obavezni PDV od 22%, dolazimo do suludih 27%, što rezultira time da u kolovozu 1999. godine udruga kinoprikazivača pismeno traži od ministra kulture Biškupića (pismo je upućeno i B. Škegri te N. Porgesu) sniženje tih stopa poreza kako bi se smanjile cijene kino ulaznica.

Slijedi odbijenica, jer, po Biškupiću, kinoprikazivači spadaju u gospodarsku djelatnost, Ministarstvo kulture s tim nema veze. Iz toga proizlazi da u Hrvata film nije umjetnost.

Prihodi veći od kokica nego od ulaznica

Najnovije vijesti, od 3. studenoga 2016., još su gore: 'Najavljeno povećanje stope PDV-a na kino ulaznice s 5 na 13 posto ugrožava opstanak same djelatnosti kino-prikazivanja u Hrvatskoj i dalje investiranje, upozoravaju kino-distributeri i prikazivači. Porezni učinak ovog povećanja za proračun će iznositi oko 5 milijuna kuna na godišnjoj razini (ako ostane isti broj prodanih ulaznica i cijena), ali pod cijenu gašenja kina u malim sredinama.'

No vratimo se još malo u vrijeme kada su mala kina polako odlazila u povijest da bi ih u sklopu velikih shopping centara zamijenili multipleksi s modernom tehnologijom, blockbuster repertoarom, kokicama prženim na kokosovom ulju, grickalicama, umacima od blagog do ljutog, pijačama raznim te aktualnim figuricama (uglavnom junaka crtanih filmova), tako da je čekati u redu iza prosječne hrvatske obitelji koja kupuje recimo četiri karte za kino isto kao čekati iza nekog u banci dok podigne nenamjenski kredit.

Iz toga proizlazi da je (a to potvrđuju i u multipleksima) veća zarada od cijelog popratnog asortimana nego od kino ulaznica.

Poetika apokalipse na holivudski način

I tako na platnima multipleksa uglavnom gledamo 'poetiku apokalipse', ali ne onu Tarkovskog ili Bele Tarra u 'Torinskom konju' već, avaj!, holivudsku najgoru moguću, gdje opasnost konstantno prijeti s druge planete, središta zemlje, iz morskih dubina itd. Samo nikad od establišmenta ili Wall Streeta (vidi Batmana C. Nolana), nedajbože. Publika ruku punih jestvina kupljenih na blagajni ostavlja utisak kao da slijedi sedam gladnih godina ili armagedon.

Ono što je bilo i za očekivati je da u tako velikom centrima neće biti mjesta za malu kinematografiju, nezavisni film i, slobodno možemo reći, bilo kakvu vrstu subverzivnog filma (nedavni primjer je dokumentarac 'Gazda' Darija Juričana, film o usponu Todorića, koji su multipleksi odbili prikazivati).

Ali evo svijetla na kraju tunela, zvanog Mreža nezavisnih kino prikazivača, i nade za sve ljubitelje istinske filmske umjetnosti, europskog, azijskog, niskobudžetnog, eksperimentalnog filma, ciklusa klasika i da ne nabrajam dalje. Filma sa sloganom 'ne idem u kino zbog kokica“. Posjetitelji kina 'gladni' su uglavnom sedme umjetnosti.

Večernje toalete i samopromocija

U varaždinskoj duhovnoj metropoli umjetnost možete konzumirati na više načina: ići u kazalište, slušati baroknu glazbu u sklopu istoimenih večeri, špancirati Špancirfestom, proluftati ondatre, činčile ili hermeline u obliku bunde na nekoj izložbi, koncertu, predstavi ili večeri poezije.

Sjećam se jedne takve poetske večeri. Radilo se o drugačijem načinu izvedbe koji gledatelja ne tjera u poziciju 'sjedi, šuti i slušaj', već mu je ostavljeno na volju da sam odluči šetajući prostorom je li mu uopće stalo do umjetnosti. Publika nije shvatila koncept pa je sve ostalo više došlo do izražaja osim poezije. Nekolicina je čak bila i zainteresirana. Uglavnom, komentar koji se odnosi na večernje toalete i samopromociju nije bez pokrića.

Trash film festival - Prokrustova postelja

Varaždin ima čak i filmski festival zvan 'Trash film festival', mada bi mu više pristajao naziv 'Festival niskobudžetnog i amaterskog filma'.

Prokrustova je to postelja u koju se svašta nastoji ugurati, mahom zbog krivog koncepta i neinformiranosti. Spomenut ću da je ultimativni trash bila najava istog festivala prije par godina. Festival urbane pop kulture (trebao bi to biti) i filma nam iz gradske vijećnice najavljuju gradonačelnik, njegov zamjenik te direktor ili selektor festivala, 'trojstvo' koje camp, trash i film zanima koliko i mene malonogometna liga MZ općine Čitluk.

Hoću reći - da bismo u potpunosti shvatili pojmove trash, camp, kič ili schlock itd., bilo bi poželjno poznavati filmsku umjetnost uopće. Tek onda u pravom smislu riječi možemo shvatiti kad netko u kontekstu lošeg filma (trasha) ili campa nešto plagira, ismijava, zlorabi, ironizira.

Vanima i Varijete - špica filmskog programa

Kako stvarati filmsku publiku u gradu koji gasi kino umjesto da ga subvencionira? Gradske čelnike to ne zanima, a Trash udruga, koja je korisnik kino prostora i promicatelj pop kulture te rubnog filma, o aktualnom se problemu nije izjasnila. Sapienti sat.

Nastavak rada kina prije nekoliko godina pod vodstvom Vanime (S. Malenica, H. Selec) je eklatantan primjer stvaranja i odgajanja kino-publike kvalitetnim programom.

I ako tomu pridodamo još i cikluse klasika pod kapom udruge Varijete (G. Plantak), bila je to špica filmskog programa u Varaždinu.

Troje gledatelja na 'Još jednoj godini'

Nažalost, ta suradnja je prekinuta. Kao primjer navest ću da nas je prije sedam godina na projekciju tad zadnjeg filma slavnog britanskog redatelja Mikea Leigha 'Još jedna godina' došlo - troje.

Kino Gaj je proživljavalo svoje zadnje trzaje pod vodstvom Pučkog otvorenog učilišta, s oskudnim repertoarom, bez publike pa čak kad se radilo o tako brilijatnom filmu Mikea Leigha.

U gradu kulture od oko 50 tisuća ljudi nas troje smo te večeri čekali četvrtog gledatelja da bi se projekcija održala. Nema ga, ne dolazi. Još minuta do početka filma. U redu, kupit ćemo još jednu kartu. 'Ne treba', kaže kino-operater, 'budem vam pustio film, ionako često visite tu'.

I od tog dana do danas film 'Još jedna godina' pogledao sam šest puta, jer dobar film, kako bi rekao Stanley Kubrick, treba, kao i dobru sliku ili glazbu, pogledati odnosno poslušati u više navrata.

Grad koji se užasavao zalaska sunca

U Varaždinu - ili, kako ga ja od milja zovem, 'gradu koji se užasavao zalaska sunca', po istoimenom filmu Charlesa B. Pierca iz 1979. godine (takav je kad utone u zimsku maglu) - politika se kiti kulturom prema potrebi i uglavnom lamentira o njoj pred kamerama.

Rijetko ćete ih sresti u kino-dvorani jer nije to prvi red pred kamerama na otvaranju Baroknih večeri, zalutat će neki od njih i na filmski festival te reći u kameru ništa o ničemu.

Političke igre me ne zanimaju

Ljubitelji sedme umjetnosti ostali su uskraćeni (nadajmo se ne za dugo), mada su se sredstva za program mogla osigurati. Pad proračuna je dio političke igre u kojoj se ne mari za male kulturne potrebe žitelja 'duhovne metropole', neslavno izbačene iz prvog kruga utrke za Europsku prijestolnicu kulture. Odjel za kulturu je, ne zaboravimo, davno ukinut.

Izdvajanja iz proračuna za kino, za pretpostaviti je, nisu velika u odnosu na što se sve troši. Nagađati 'tko je tu kome smjestio i zašto' potpuno je deplasirano u ovom trenutku. Ne zanima me. 'Show must go on' i to baš sad kad se opet stvara navika odlaska u kino i kad u prosjeku po projekciji imate u dvorani oko tridesetak ljudi i više.

Ostaje za nadati se da ćemo u narednim vremenima imati kvalitetan filmski repertoar kao i proteklih sezona te veći izbor filmova sa ZFF-a ili Zagreb doxa.

Kultura košta, nekultura još i više

Mreža nezavisnih kino prikazivača u 37 gradova ovog trenutka broji 47 kina ključnih za stvaranje publike svih kategorija te filmsko obrazovanje djece i mladih.

I, kao zaključak, recimo da kultura košta, a nekultura još i više.

Što nam dakle preostaje? Ad hoc oporezivati šund i cajku po metru kvadratnom na užem gradskom području? Nije loša ideja. Bilo bi sasvim dovoljno za jedan solidan godišnji kino-program.

Nemojte ovo shvatiti ozbiljno. Mislim na porez. Šunda i cajki ima više nego prije desetak godina. To shvatite ozbiljno. Kino još nije proradilo, a ka' će, ne znamo!

Marinko Prga