Vijesti / Kultura

Zašto kod nas subverzivnost redovito kaska za aktualnim političkim trenutkom

Zašto kod nas subverzivnost redovito kaska za aktualnim političkim trenutkom

Si potrebbe dedurre che l'unica soluzione per uno scrittore borghese che non è più cattolico e non può essere comunista è un violento anticomformismo.  / Može se zaključiti da je za pisca građanske klase koji više nije katolik, a ne može biti komunist, jedino rješenje - nasilni nonkonformizam.

Pier Paolo Pasolini (1922-1975)

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Prilikom jednog slučajnog susreta i razgovora s Vojom Šindolićem, književnikom, prevoditeljem i urednikom nekadašnjeg Džuboksa, popularnog glazbenog časopisa u ex-Jugoslaviji, spomenuo sam usput kako je Pasolini svoje subverzivno djelovanje i sukobe sa centrima moći platio životom, misleći pritom na njegov zadnji, najkontroverzniji film 'Salo ili 120 dana Sodome', alegoriju kapitalizma smještenu u doba vladavine fašizma.

Radi se o kritici fašizma, totalitarističkog režima. Pasolini u svom književno–filmskom opusu kritizira fašizam i centre političke moći Italije, pritom ne zaobilazeći ni crkvu. Problem moći, kojeg se Pasolini dotiče u svojim djelima, definirat ćemo kao političku, kulturnu ili religijsku prevlast pojedinca ili grupe u odnosu na drugog pojedinca ili grupu.

Kao objašnjenje odnosno razlog misteriozne Pasolinijeve smrti, u našem kratkom diskursu o pjesniku, nametnula se njegova homoseksualna opredijeljenost.

Naime, do danas se ne zna što je presudilo velikom pjesniku i redatelju. Problematična umjetnikova seksualnost odnosno sukob s njegovim intimusom Pinom Pelosijem te kobne večeri ili njegovo subverzivno djelovanje putem umjetnosti te udar na centre moći.

Nekako sam više sklon vjerovati da se radi o ovom drugom, jer prva i službena verzija umanjuje smisao postojanja i djelovanja ovog kontroverznog i problematičnog pjesnika, redatelja.

Zbog neslaganja s vladajućom politikom ili režimom kontroverzni, problematični umjetnici bili su proganjani, zatvarani i diskreditirani na razne načine.

Lazara Stojanovića je film 'Plastični Isus', u kojem relativizira totalitarističke ideologije te ruši kult ličnosti Josipa Broza Tita, osim što je odrobijao, koštao karijere.

'Crveni Peristil', umjetnička intervencija u prostoru, bila je izraz nezadovoljstva političkom i umjetničkom scenom te društvenim okolnostima krajem 60-ih. Akcija te umjetničke frakcije također podliježe sankcijama i osudi javnosti.

Kako bi konture ancien régimea u sprezi s ekscesivnim umjetničkim djelovanjem bile jasnije, dovoljno je spomenuti kako ste 70-ih godina prošlog stoljeća zbog režije nekih drama Antuna Šoljana ('Brdo', 'Galilejevo uzašašće') bili na meti za odstrel tadašnje Partije već samim time što ste postavili Šoljanovu dramu u njenom originalnom obliku bez odstupanja i dodataka.

Sjećam se dobro riječi jednog mog profesora s Akademije dramskih umjetnosti, koji je rekao da su poslije premijere Šoljanovog 'Brda' svi bili u strahu i neizvjesnosti. Čekala se reakcija tadašnjeg režima.

Nije bilo potrebe dodatno intervenirati i na scenu staviti nekog iz ondašnje nomenklature vlasti, nabiti mu magareće uši, rogove, rep ili staviti svinjsku glavu te ga potpisati imenom i prezimenom.

Da ste, pretpostavimo, imali hrabrosti za takvu vrstu teatarskog egzhibicionizma, završili biste na Golom otoku, dok danas u demokratskom društvu za režiju ovakve politički nekorektne predstave možete eventualno dobiti još jednu režiju na Brijunima.

Zbog recentne satirične kazališne 'svinjokolje' najviše je, sudeći po informacijama iz prve ruke, problijedio ravnatelj kazališta Duško Ljuština, sad već pri kraju mandata, koji je htio cenzurirati diskutabilne dijelove predstave, na što redatelj i glumci nisu pristali.

Nažalost, šteta je što se Satiričko kazalište Kerempuh na čelu s Ljuštinom oštrom političkom satirom nije bavilo i 90-ih godina, u jeku Tuđmanove vladavine. Umjesto toga, zabavljali su narodne mase populističkim hitovima 'Spikom na spiku', 'Vježbanje demokracije' i sličnim, ne samo u matičnoj kući nego uzduž i poprijeko cijele Hrvatske.

Dok su iza kulisa grada Zagreba 'naši dečki' obavljali prljave poslove, nacija se smijala simpatičnim likovima balkanskih 'war lordova'. Uz obavezni izostanak svakog ozbiljnijeg ili oštrijeg kritičkog diskursa, kazalište 'nije talasalo'.

U to doba na glavama kerempuhovskih glumaca nisu bile svinjske glave, već maske naših nacionalnih voždova, rađene po uzoru na popularnu britansku seriju 'Spitting image'. Radilo se o zabavnim, politički korektnim, veselim populističkim dramoletima, gdje je svaka opasnost od reakcije društva i mogućih posljedica po autore već unaprijed isključena.

Što bi se događalo da se Kazalište Kerempuh tada u jeku Tuđmanove vladavine oštrije i ozbiljnije obračunavalo s nacionalizmom te da je na scenu zalutala i poneka svinjska glava (doslovno ili metaforički), možemo samo pretpostavljati.

Možda su zbog takvog propusta akteri tih satirički laganih projekata u teškim vremenima danas mogli svojom fotografijom participirati na donjem rublju u jednoj od Frljićevih predstava? Lako moguće, ako griješiti propustom tretiramo jednako kao i griješiti rječju i djelom.

Ili se možda ipak radi o selektivnim principima kad je u pitanju pozivanje na odgovornost za djelovanje odnosno nedjelovanje u javnom medijskom prostoru?

Ne znam, ali zaključak je da subverzivnost i oštra politička satira barem kod nas u Hrvatskoj uglavnom kaskaju za aktualnim političkim trenutkom, da se u 'svete krave' ne dira i da su ideološko-kritički svjetonazori redatelja Pirandellove drame i ravnatelja Kerempuha dijametralno suprotni, kao što je i drama 'Šest lica...' bez redateljskog ekscesa suštinski dijametralno suprotna očekivanjima i ukusu kerempuhovske publike.

Kako god, prašina se digla, sve glave, uključujući i svinjske, ostale su na ramenima. Sad konačno znamo tko šmrče kokain, ali još uvijek ne znamo tko ga kontejnerima uvozi u Hrvatsku.

Danas u kontekstu 'mlade hrvatske demokracije', da se tako izrazim, tanka je linija između subverzivnog i konformizma. Razlika između subverzivnog tada i danas je poput razlike između bojišta i paintball poligona.

Subverzivnost ili kontroverza s protekcijom određenog političkog krila (bilo lijevog ili desnog) koja ne udara na centre moći umjetniku 'subverzivcu', srećom, ne šteti, niti barem minimalno koči ekspanziju nacionalizma, nažalost.

Unutar okvira parlamentarne demokracije lako je subverzivno i kritički djelovati, a naročito ako ste ravnatelj kazališta kojeg financira grad ili država, a zaleđe vam je lokalna samouprava.

Valja usput spomenuti i 'kontroverzne' hrvatske filmove Dalibora Matanića, koji se bave gorućim temama, a rađeni su mediokritetski, s istančanim osjećajem za političku korektnost te se stoga neće zamjeriti apsolutno nikome.

Eklatantan primjer redateljsko-umjetničke 'kontroverzne' nedosljednosti i podvijanja repa bilo je odustajanje od koncepta plakata Gavelline predstave 'Fine mrtve djevojke', samo zbog toga jer je netko s pozicije moći priprijetio prstom kad se umjetnik 'zaigrao'.

Ukoliko želite pogledati relevantne kontroverzne i to 'low budget' filmske uratke, preporučam opus austrijskog redatelja Ulricha Seidla. Zamjerio se svima kojima se želio zamjeriti. Austrijskom malograđanskog sloju društva, Crkvi, Bogu i Državi.

To su filmovi s izrazito oštrim i ubojitim sadržajem i, kao što sam već naveo, produkcijski jeftini.

Donekle kontroverzan i odličan hrvatski film 'Crnci' nije se mogao dogoditi u doba Glavaševe najveće političke moći. Uostalom, to mi je potvrdio u razgovoru i jedan od dvojice autora filma, tako da je film, uz svu savršenost, ipak post festum aktualnog političkog trenutka.

Da iza suprotstavljenih ideoloških tabora u Hrvatskoj, kako u kulturi, tako i u ostalim segmentima društva, stoje interesne skupine, nije nikakva novost. Kao i politički oportunizam i konformizam, uostalom.

Dokle god je društveno prihvaćen modus operandi kojim politički podobni (lijevi ili desni) opstaju, a slobodno misleći autsajderi bivaju diskreditirani, dotle će cvasti laž i oportunizam.

Dokle god kao lidere biramo premijera kojeg se sumnjiči za primanje mita, gradonačelnika klerikalca s 'fetom pršuta  na čelu' ili 'liberalnog rokera' uhvaćenog s prstima u pekmezu, isto nam se piše i dotle su kazališne 'svinjske glave' isključivo u funkciji likovanja i naslađivanja te međusobnih obračuna lijevih i desnih interesnih skupina, odnosno 'mrzitelja svega hrvatskog' i 'klerofašista', kako si jedni drugima međusobno tepaju.  

Naravno, bez značajnijih posljedica ili pomaka za društvo, koje ekonomski i moralno tone.

Civilizacijski iskorak bit će kad shvatimo da nacionalni i vjerski antagonizam bacaju u drugi plan sve veće klasne razlike u društvu te da taj antagonizam pogoduje vladajućima. Iluzorno bi bilo očekivati da će pompozno-ekscesni kazališni čin utjecati na ozbiljnije kritičko preispitivanje nacionalističkih stavova ukorijenjenih u društvu, dok se odluke koje stopiraju razvitak i ekonomski prosperitet društva u Saboru donose praćene medijskom tišinom. Iako je daleko od modernih kazališnih tendencija, takva satira je neminovna.

Za kraj ostavljam posljednju rečenicu iz Pasolinijeva citata. Vratite se na početak teksta i povežite ih. 'Oppure (o insieme) in un moralismo di specie empirica' / Ili (zajedno s tim) moralizam empirijske vrste'. I zaključite kako je takav kôd djelovanja u eri društvene hipokrizije čista utopija.

Preostaje nam, dakle, da se zbog vlastite indolencije i konformizma, hranimo lažima i uvoznom GMO hranom.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!