Vrijedni Varaždinci više se ne crvene kad ih pitaju što imaju domaće ponuditi, a gosta će rado zagrijati i domaćom medenom rakijom...
Čak 13 poljoprivredno-prehrambenih proizvoda
zaštićeno je u Varaždinskoj
županiji, gdje se ne moraju crvenjeti kad ih turisti
upitaju: ‘A što nam možete ponuditi od lokalne hrane?’
Pa domaćini stanu nabrajati: varaždinsko zelje, vidovečki
gibanik, meso zagorskog purana, varaždinski klipič, trnovečka
makovnjača, purek z Bednje, zagorski puran z varaždinskog kraja,
kučanski koščičjak, varaždinsko bučino ulje, varaždinski
medenjaci, domaća prirodna medena rakija i vabučin.
Dovoljno? Na popisu zaštićenih poljoprivrednih proizvoda je,
recimo, i ludbreški rozetlin, vrsta cvijeta pelargonije koji se
ne jede.
– Stanovnici Varaždinske županije čuvaju dugogodišnju tradiciju
proizvodnje domaćih proizvoda i jela, pri čemu bogatstvo okusa i
ukusa predstavlja plod truda i rada uz korištenje znanja
obogaćenih specifičnim povijesno-geografskim uvjetima prostora.
Posebnost upravo takvih tradicionalnih proizvoda otkrili su
ponajprije kao gostoljubivi domaćini, koji su oduvijek nastojali
dati više dragom gostu koji bi sjedao za njihov stol – kažu u
Varaždinskoj županiji, koja koristi svaku priliku za isticanje
plodova rada vrijednih poljoprivrednika i kuhara.
Varaždinsko zelje
Zelje svijetlo maslinastozelenih listova, s ne prevelikom, vrlo
čvrstom, tvrdom sploštenom glavom težine od jednog do tri
kilograma, zaštićeno je na europskoj razini oznakom izvornosti,
unatoč protivljenju Slovenaca. Po proizvodnji te namirnice
najpoznatija je općina Vidovec, gdje prehranjuje
generacije obitelji koje su otvorile OPG-ove. Tamo s ponosom za
sebe kažu da su zeljari. Zelje ima i svoj spomenik u Varaždinu.
Vidovečki gibanik
Iako dolazi iz Vidovca, vidovečki gibanik nema zelje među
sastojcima. To autohtono jelo vidovečkog kraja izrađuje se od
heljdina brašna, tikve ili repe i sira. U Vidovcu vele da svaka
ulica ima svoj recept i način pripreme, no osnova je jednaka. U
pripremi te slastice koristile su se sezonske namirnice poput
buče ili repe. U nekim obiteljima su gibanik imali za glavno, čak
i težačko, jelo, a ne desert kao danas.
Trnovečka makovnjača
Ponosni na svoj autohtoni kolač, u Trnovcu Bartolovečkom ispekli
su 161 metar dugu trnovečku makovnjaču. Žene iz udruge
Trnovečko srce nisu zvale komisiju za Guinnessovu knjigu
rekorda, no za njih je to bila najveća makovnjača na svijetu. Od
2008. je zaštićena. Priprema se već više od 200 godina od
vučenog tijesta, kao za savijaču, i važno ga je razvući tako da
bude što tanje. Za nadjev se koriste mljeveni mak, mlijeko,
kiselo vrhnje, maslac i šećer. U selu kažu da si nekad zbog
siromaštva nisu mogli priuštiti druge kolače osim onih od maka.
Varaždinski klipič
Klipića u pekarnicama ima na stotine vrsta, no samo je jedan
varaždinski klipič. To je ručno rađeno pšenično mliječno pecivo s
posipom od sjemeniki kumina. Ima hrskav okus koji na nepcima prvo
ostavlja dojam mekoće, a potom se topi u ustima, i
mliječno-kiselkastog je okusa. Začeci su mu u 18. stoljeću. Za
pripremu treba 1 kg glatkog brašna, pola litre mlijeka, dvije
žličice soli, dvije žličice šećera, pola svježeg kvasca i jedan
suhi kvasac (ili dva suha kvasca) i jedno jaje za premazivanje.
Tijesto se mora jako dugo i dobro mijesiti da bude rahlo, a onda
ga staviti da se diže. Napravi se 25 komada koje složimo u
hljepčiće koji se razvaljaju na dužinu od otprilike 20 cm.
Tijesto se počne zamatati od dolje prema gore i usput se rasteže
tako da klipiči budu dugi 25 cm. Peku se na 220°C 10 do 12 minuta
i posipaju kuminom.
Varaždinski medenjaci
Mekani ko’ duša, slatki kao šećer. Tako opisuju varaždinske
medenjake, slasticu koja se, kao što i samo ime govori, priprema
od meda. O njoj ima jako malo dostupne literature, možda i zato
jer domaćice čuvaju recepte i ne žele ih otkrivati.
Kučanski koščičjak
Riječ je o tradicijskom jelu koje se priprema od hajdinog brašna,
hajdine kaše, koštica bundeve i bučina ulja, u obliku gibanice
koja se ne savija već se slaže u redove. Heljda ili hajdina kaša
se na sjeveru Hrvatske koristi od 14. stoljeća, a na glasu je kao
zdrava i ljekovita biljka. Bila je i cijenjena, pa su je
Varaždinci nekad umjesto novca koristili kao sredstvo plaćanja, o
čemu, kažu u Varaždinskoj županiji, postoji i zapis iz 1588.
godine, u kojem piše da je plaća varaždinskom sucu Blažu
Škrinjariću isplaćena u obliku heljde. Danas je heljda
popularna i zbog toga što ne sadrži gluten. Tradicijsko jelo
kučanski koščičjak pripremalo se u Kučanu i Zbelavi uglavnom za
Badnjak.
Bučino ulje
U varaždinskom kraju bučino ulje proizvodi se više od sto godina,
a u prehrani se vrlo često koristi u salatama od graha u
kombinaciji s octom. Bučino ulje dobiva se prešanjem sjemenki
tikve ili buče. Koristi se i u jelima od povrća, tjesteninama,
mesu i kao dodatak kolačima. Zanimljiv specijalitet je i sladoled
preliven bučinim uljem. Nedavno je Varaždinska županija
predstavila i originalnu bocu za ulje ‘Premium sto posto čisto
bučino ulje Varaždinske županije’ s posebno dizajniranom
etiketom.