Vijesti / Gospodarstvo

ZLATA VRIJEDAN

PRIČA O USPJEHU Obitelj Moravec iz Nove Vesi više od 30 godina bavi se kozarstvom, a o odlasku iz Hrvatske ne razmišljaju

PRIČA O USPJEHU Obitelj Moravec iz Nove Vesi više od 30 godina bavi se kozarstvom, a o odlasku iz Hrvatske ne razmišljaju
Vjeran Žganec Rogulja/Pixsell

I ove godine Ministarstvo poljoprivrede i Večernji list provode projekt Zlata vrijedan. Cilj je izbor najboljeg obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva u Hrvatskoj, a svaku županiju predstavlja jedan OPG. Varaždinsku županiju ove godine predstavlja OPG Radoslav Moravec iz Nove Vesi Petrijanečke, a ovo je priča o njima.

------------------------------------------------------------------------------------------

Kad ti hobi s kojim si započeo iz nužde postane poslom, onda s pravom možeš reći da si napravio – dobar posao. A baš tako je započela priča o kozarstvu u obitelji Moravec iz Nove Vesi Petrijanečke nedaleko od Varaždina, u kraju gdje kozarstvo nije tipična grana poljoprivrede, zbog čega je selo bilo i podozrivo i podrugljivo, vjerujući kako nikada neće uspjeti. Moravčevi su im i pokazali i dokazali da ni izbliza nisu bili u pravu.

Prvi je sir bio – nejestiv

Ima već više od tri desetljeća otkako je vrsni biciklist Radoslav, tada zaposlen u tvornici namještaja, dok je njegova supruga Biserka radila u tiskari, bio obolio i liječnik je ustanovio da je alergičan na konzervanse pa stoga u prehranu treba uvrstiti prirodnu, domaću hranu te pokušati s kozjim mlijekom jer ono 'čini čuda'.

- Bilo je rano proljeće 1987. godine i izgledalo je egzotično kada su dopeljali kozu s dvama jarićima – govori Biserkin i Radoslavov sin Alan Moravec, prisjetivši se potom kakav je bio njihov prvi sir koji su napravili šest godina poslije.

- Nejestiv. Išao sam na maturalac i htjeli smo ga probati, ali nije se moglo jer nije odležao mjesec dana, kako treba, što tada nismo znali – smije se.

Danas, 26 godina nakon te početničke pogreške u preradi kozjega mlijeka, obitelj Moravec za svoje je sireve dobila već 120 što zlatnih što srebrnih plaketa, a upravo je njezin kozji sir šest puta bio proglašen šampionskim.

'Pedikura' za koze

Proizvedu ga 13,5 tona godišnje. U stadu kao snijeg bijelih koza sanske pasmine sada je 136 životinja, stotinu ih je u mužnji, ostalo je pomladak. Prosjek stada u laktaciji je iznad četiri litre mlijeka dnevno.

- Neke daju tri, neke šest litara. Sve je to dobro - zadovoljan je Alan.

- Mužnja je strojna, dvaput dnevno, u 6 i 18 sati - objašnjava Radoslav dok iz jednoga boksa namijenjenog kozama viri glava njihova njemačkog ovčara, pastira Ringa.

- Koze koje imaju obilježenu crtu na glavi bile su na 'pedikuri'. Obilježim ih da znam kojoj sam uredio papke - kaže Radoslav vodeći nas prema dijelu farme u kojemu su jarci koji su mu neposredno prije našega dolaska bili pobjegli pa ih je cijela obitelj morala loviti.

- Jedan jarac u sezoni može oploditi 25 pa i 30 koza - tumači Alan. Moravčevi strogo vode računa o rasplodu, pomlatku, krvnim linijama...

Planovi za budućnost

Namjeravaju proširiti i staju i stado u kojemu će biti od 150 do 180 koza te napraviti novu, veću siranu, za što imaju i projekt i dozvolu.

- Bili smo ustrajni, puno smo radili, ponavljali recepte, educirali se u Austriji, surađivali sa Slovencima... I uspjeli. Naposljetku sam dala otkaz i sada smo svi posvećeni ovome poslu - govori Biserka Moravec.

- Imao sam sreće pa sam 2001. godine išao na studijsko putovanje u Dansku gdje sam vidio kako farma koza može dobro izgledati. Tu sam vidio i svoju budućnost - kaže Alan, 39-godišnjak sa završenom višom ekonomskom školom, koji je u poljoprivredi već 21 godinu, od punoljetstva.

Bez kredita i fondova EU

Sve što imaju Moravčevi su postigli bez kredita i fondova EU, investirajući onoliko novca koliko su imali i uzdajući se u vlastite snage. Uz Biserku, Radoslava i Alana je i Alanova supruga, fitofarmaceutkinja Jasmina. Napajajući jariće, baki i djedu pomažu Jasminini i Alanovi sinovi Aleks i Emil, uskoči i Alanova sestra Manuela. Imaju i troje zaposlenih - na farmi, u sirani i u prodaji.

- Teško je kaj se tiče radnika. Nemreš ih baš naći. A posla ima za sve. Kad imamo jariće, prva dva-tri dana hranimo ih na dudu. Svi se iz familije uključimo pa brže budemo gotovi - govori Biserka dok se njezin unuk Emil zadovoljno smijulji jer je sada na ljetnim praznicima pa može s bratom još više uživati na farmi.

Taj je dječak završio drugi razred. U učionici je bilo svega osmero đaka. Kada je njegov otac išao na nastavu, u selu ih je bilo dvadeset i četvero. Prošlih godina mnogi su iz ovoga kraja otišli put Njemačke. Alan i njegova obitelj takve planove nemaju.

Koze jedu domaće krmivo

Na 19 hektara svoje zemlje imaju livade, kukuruz, zob i ječam, s njih ubiru hranu za životinje.

- Ne dajemo im smjesu - kaže Radoslav.

Koza se hrane isključivo domaćim ekološkim krmivom i žitaricama pasu svježu travu na otvorenim pašnjacima, a za takvu brigu vlasnicima uzvraćaju visokokvalitetnim mlijekom koje Moravčevi u svojoj maloj sirani prerađuju u dvadesetak vrsta mliječnih proizvoda koje prodaju na zagrebačkim tržnicama Dolac i Kvatrić te na kućnome pragu.

- U kilogram polutvrdoga sira ide od 10 do 12 litara mlijeka - tumači Biserka.

Jedna od odlika ovoga sira jest i svježina jer OPG ne proizvodi zalihe, već pravi onoliko kolika je potražnja. Od kozjega mlijeka pravi svježi, mekani, polutvrdi, dimljeni sir, sir u vosku, jogurt, kefir, skutu, feta sir... U svomu poslu svi žele biti najbolji, a priznanja koja su dobili za kvalitetu pokazuju da su na pravome putu. Posebnost je njihovih proizvoda, naglašavaju, i u začinima iz varaždinskoga kraja – sir oplemenjuju hrenom, bučinim uljem i košticama te vlascem. Posebno su ponosni na sir u vosku, koji u Hrvatskoj jedino oni proizvode. Receptura je, naravno, tajna.

Što se tiče Radoslavove alergije, zbog koje je uspješna obiteljska priča o kozarstvu u obitelji Moravec i započela, nakon godinu i malo više dana otkada je počeo piti mlijeko svoje prve koze, ona je nestala, kao rukom odnesena.

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!