Vijesti / Gospodarstvo

KAKO JE NESTAJAO RADIO VARAŽDIN

NEMA GA VIŠE Andrea Žigić-Dolenec: 'Radio Varaždin uništili su ljudi golemog ega i sićušnog znanja'

NEMA GA VIŠE Andrea Žigić-Dolenec: 'Radio Varaždin uništili su ljudi golemog ega i sićušnog znanja'
Varaždinski.hr, Radio Varaždin

Posljednja glavna urednica Radio Varaždina, danas na burzi, govori o problemima s kojima se ova medijska postaja hrvala godina, dok se redakcija sve više osipavala. Sve do samog kraja tog 2. svibnja, kad je program zauvijek ugašen...

Radio Varaždin 2. svibnja prestao je s radom. Program ove županijske radio postaje ne dolazi više do slušatelja, tehnička oprema je raspremljena...

Nakon pokretanja stečaja 12. travnja odluka o gašenju programa bila je ona koja je zabila taj posljednji čavao u lijes tvrtke koje se s financijskim problemima borila godinama.

Gašenje Radija izazvalo je veliku žalost kod brojnih žitelja Varaždinske županije. Riječ je o radio postaji koja bi u srpnju navršila pune 74 godine djelovanja. S druge strane, bilo je i mišljenja da se Radio Varaždin jednostavno nije uspio prilagoditi tržišnim okolnostima i da za njime stoga ne treba žaliti.

Porazgovarali smo o toj temi s Andreom Žigić-Dolenec, poznatim radijskim glasom s ovih prostora, koja je uz Radio Varaždin vezana punih 28 godina, a posljednje dvije godine obnašala je i funkciju glavne urednice.

Kada počinje tvoja veza s Radio Varaždinom i što si sve prošla tijekom tih godina?

Došla sam na Radio 1991. godine. Radila sam oko godinu i pol kao vanjska suradnica, a zaposlili su me '93. I od tada sam stalno zaposlena. Radila sam sve, počevši od poslova koje rade početnici, od prvog javljanja s tržnice, preko svih stepenica do mjesta glavne urednice, što sam radila zadnje dvije godine.

Dakle, pune 28 godine vjernosti Radiju?

Da, to je moje prvo radno mjesto i jedino za sada. Ukupno 28 godina, a radnog staža točno 26 godina minus 7 dana.

Možeš li usporediti ta vremena početkom 90-ih s ovim danas, kako se tada radilo na Radiju, što se u medijima općenito promijenilo kroz to vrijeme?

Redakcija je tada imala 10 novinara, a vođeni program trajao je od 9 do 12 sati, ostalo je bila glazba, vijesti, županijska kronika te dnevnik i vijesti Hrvatskog radija. Za razliku od danas, kad smo imali redakciju od troje novinara, a vođeni program je bio od 6 do 17 sati, s time da je i navečer još bilo snimljenih emisija, dakle možemo govoriti o cjelodnevnom programu. S našim tehničarem, koji je ujedno bio i voditelj, taj je program proizvodilo četvero ljudi.

Vremena su se mijenjala, mijenjao se pristup novinarstvu, došli su novi mediji, nove tehnologije...

Da, puno toga se promijenilo. U jednom trenutku, na svome vrhuncu, radio je imao 23 zaposlenih. To je bilo negdje 2005. ili 2006. godine.

U kojoj mjeri se mijenjala pozicija Radio Varaždina u medijskom prostoru? U kojoj mjeri se uspio prilagoditi tržištu na koje su došli i novi mediji?

Mislim da se ni drugi radiji nisu prilagođavali, a koji i danas posluju uspješno. Mislim da nije bilo presudno to jesmo li se mi prilagodili ili nismo. Presudno je bilo to što su nama prihodi padali, slušanost padala i što su financijske obveze bile takve da ih u trenutku kad je 2008. izbila kriza Radio više nije mogao ispunjavati.

Je li to počelo u vrijeme kad je uzet kredit za obnovu zgrade u Preradovićevoj ulici?

Da, kredit je uzet negdje 2004. Mi smo uselili u nove prostore 2005. Tad se još činilo da je sve u redu.

Tada je direktor bio danas pokojni Branko Ostrički... Koji je tada bio poslovni motiv za ulaganje u tu zgradu? Je li to već tada bili rizično ili se problematičnim pokazalo tek kasnije?

Neki od djelatnika su već tada govorili da je to rizična odluka. Međutim, Radio Varaždin je tada imao namjeru postati regionalni radio, dakle radio s regionalnom koncesijom, ono što je danas Radio Kaj. Imao je sve preduvjete za to. I tehničke, i kadrovske, i prostorne. To je bio plan, međutim, od 2008., kako je on otišao u penziju, počeli su otkazi, broj ljudi se smanjivao, prihodi su padali, slušanost je padala, direktori su se mijenjali, a nijedan nije imao rješenje.

Misliš li da je bilo rješenja, samo ih imenovani direktori nisu pronašli?

Mislim da je bilo. U smjeru da je trebalo više raditi na prodaji, na promidži, na programu... Kad je broj zaposlenih pao na 5 ili 6, to naprosto više nije bilo moguće, jer mi više nismo bili konkurentni. Županijski radio koji zapošljava 5 ili 6 ljudi nije konkurentan čak ni lokalnom radiju koji zapošljava 10 ili 11 ljudi. Dakle, bilo je jasno da nešto ne štima.

Što je presudno što nije funkcioniralo? Spominješ prodaju...

Problem je ako imaš u prodaji osobu koja to radi usput, zajedno s još nekim drugim poslovima. Pa imaš direktore koji ne smatraju da je njihov posao sklapati poslove. A ja mislim da je upravo direktor taj koji otvara vrata suradnje i kontaktira s drugim direktorima te tako uspostavlja suradnju s novim tvrtkama, potencijalnim oglašivačima. Sve skupa, kad to pogledaš, to je donosilo premalo prihoda za jedan radio koji ima godišnje troškove veće od milijun kuna.

Radio Varaždin je županijski radio. Koje obveze proizlaze iz županijske koncesije?

One koje si sam zadaš, u trenutku kad se javljaš na natječaj za koncesiju s određenom programskom shemom. Imaš određen postotak informativnog programa, programa za djecu i mlade, kulturnog, sportskog, vjerskog, promidžbenog kojeg moraš odraditi. To je zadano i to se mora ispuniti. Mi u jednom trenutku nismo to ispunjavali, jer programska osnova je rađena za puno veći broj ljudi nego što smo imali. Zbog toga smo dobili opomenu i kaznu 2016. godine. I zbog te kazne se iduće dvije godine više nismo mogli javiti na natječaj za novac iz Fonda za pluralizam medija. Nama je to bilo po 360.000 kuna na godinu. Čak ni za zadnji natječaj ove godine se nismo javili, jer direktorica je rekla da smo prezaduženi da bismo se mogli javiti.

Može li se uspoređivati situacija na županijskom radiju s onima u lokalnim radio postajama?

Imati županjski radio veća je financijska obveza nego kad imaš lokalni radio. Imaš veća izdvajanja za ZAMP, više plaćaš koncesiju, više za odašiljače... Lokalni radiji nemaju tolike obveze, ali lokalni radio poput Radio Megatona, ima više zaposlenih i slušaniji je od Radio Varaždina. Međutim, je li Radio Varaždin mogao puštati glazbu kakvu pušta Radio Max, koji je najslušaniji u županiji? Znači, morali smo pronaći neki drugi način.

U kojoj mjeri slušanost tu bila presudna?

Nismo bili najslušaniji, ali je slušanost i dalje bila visoka. Za tu razinu slušanosti mi smo morali imati dovoljno prihoda. Bez obzira što slušanost nije najveća u Županiji, ona nije bila ni toliko mala da se ne bi moglo dovoljno zaraditi. Sama činjenica da imaš županijsku koncesiju donosi ti novac od marketinških agencija. Neke s objavom reklama ni ne idu ispod razine županijske koncesije.

Zapravo dobrim dijelom pričamo o stvarima iz domene uprave, a ne glavne urednice... No što bi rekla onima koji kažu da vam je presudilo tržište?

Mislim da je tu najviše presudio niz loših odluka kroz godine. Odnose se ne samo na investicije, nego i na marketing, na kadrovsku politiku, na programsku politiku. Sve je bilo pogrešno.

Kako je tekla privatizacija tvrtke? Većinski vlasnik danas je Termoplin s oko 80%. Varaždinska županija ima 7%, ostale tvrtke ostatak.

Da, Termoplin je do tog postotka došao dokapitalizacijom. Kad je nedostajalo novca, dao je pozajmicu, a onda to pretvarao u udio u vlasništvu. Sve do sada, s time da je sada pojedinačno najveći vjerovnik, Radio najviše duguje Termoplinu.

Može se steći dojam, promatrajući sa strane, da se vlasnik pomalo i indolentno odnosio prema Radiju. Je li dovoljno učinjeno da se u upravu postave ljudi koji mogu riješiti probleme?

Mislim da jednostavno bolje nije znao. Pa kad niste u toj branši, onda teško da možete reagirati na pravi način u pravom trenutku. A ako u 11 godina promijeniš 8 direktora, onda znači da nešto jako ne štima. Sama ta činjenica pokazuje da je i on sam bio nezadovoljan tim direktorima. A takve promjene destabilizirale bi i stabilnu tvrtku. Jer sa svakim direktorom mijenjali su se i glavni urednici, mijenjala se glazbena i programska orijentacija i to naprosto nije bilo dobro.

Podsjetimo se, nakon odlaska Branka Ostričkog u mirovinu Radio je privremeno vodila šefica računovodstva Vilma Mrak, a onda su dolazili redom Siniša Kalajdžija, Kristina Androlić, Zlatko Mehun, ponovno Kristina Androlić, Darija Sakač, Anica Sakač-Kociper i na kraju Sanja Vlašić. Sada je stečajni upravitelj Dragan Čemerin. Ti si objavila prilično oštar komentar u trenutku gašenja Radija. Evo ga u cijelosti: "Nema ga više. Uništili su ga ljudi golemog ega i sićušnog znanja, oni koji vole biti direktori, ali ne vole raditi, pravocrtni plivači u jatu, kalkulanti koji ne znaju značenje riječi moral, mikro duše s mega idejama, ignoranti raznih vrsta, ostavljači 'upečatljivih' dojmova bez pokrića, kompetitivni precjenitelji vlastitih mogućnosti i podcjenitelji vrijednosti, 'entuzijasti' s koncentracijom kućne muhe, prepotentni pozeri i samouvjereni bleferi, čije je pogonsko gorivo ambicija, koja daleko nadilazi njihove sposobnosti. Jeste li sada napokon sretni?" Nisi navela pritom nijedno ime, no iza svake odluke uvijek se krije ime i prezime...

Pa to su ti direktori, oni koji donose odluke. Jer ako sam ja loše radila svoj posao, onda je meni trebalo dati otkaz. Zašto su me držali cijelo to vrijeme?

Bilo je govora i da su direktori postavljani političkim odlukama.

Ne znam jesu li bili politički postavljeni, ali da su bili nedorasli funkciji, jesu. Ljudi bez iskustva u vođenju firmi.

Kako si rekla, malo vas je ostalo na kraju, svega četvero u ... Ti, Dunja Benković, Mirta Takač i Dario Graš.

A gdje ćeš naći ljude koji bi pristali raditi tu količinu posla za plaću koja kasni? Tu mogu raditi samo entuzijasti.

Jesu li vam isplaćena sva potraživanja?

Ne, ja sam dobila dio plaće za siječanj. Poslije toga ništa.

Prije nekoliko godina isto je bila situacija da nekoliko plaća zaredom niste dobili...

Da, to smo dobili na kraju, u jednom danu dobili smo pet plaća. Bilo je to 2014.

Većinski vlasnik Radio Varaždina je Termoplin, a većinski vlasnik Termoplina je Grad Varaždin. Ako to prevedemo u brojke, onda je Grad indirektno 40%-tni vlasnik Radija. Postoji li odgovornost i Grada u ovome slučaju?

Pa, evo, gradonačelnik Ivan Čehok je rekao da ne postoji. Ja mislim da brojke govore za sebe. To je činjenica. Mislm da ne bi bilo dobro politički utjecati, ali da je trebalo na vrijeme reagirati i voditi brigu, trebalo je. Mi smo bili u gradskom prostoru. Ta zgrada u Preradovićevoj je gradski prostor, dakle Radio je uložio u tuđu zgradu, gradsku. Na više načina bili smo povezani s Gradom. Da je trebalo biti više interesa od strane Grada, da je netko trebao ranije pokazati više zanimanja za ono što se događa na radiju, trebalo je.

Kako je bilo s prijašnjom vlašću, jesu li bili zainteresiraniji po tom pitanju?

Ne, nisu bili. Svojevremeno, prema mojim informacijama, dolazili su ljudi iz HRT-a u vrijeme kad je Zlatko Mehun bio prokurist. Njegova ideja bila je da Radio Varaždin uđe u sustav HRT-a. Tad sam razgovarala s bivšim gradonačelnikom Goranom Habušem, koji mi je rekao da od toga ionako ne može biti ništa jer je donesena politička odluka da HRT bude u Čakovcu, a ne u Varaždinu.

Misliš li da su i sami djelatnici mogli reagirati i nešto postići?

Djelatnici Radija i jesu reagirali. Bilo je to 2014. godine, kada smo održali press-konferenciju u vrijeme kada je Radio bio u blokadi, a blokirao ga je većinski vlasnik. No mi nismo mogli utjecati na izbor uprave.

Što je bilo cilj konferencije, što ste poručili?

Mi smo rekli ako vlasnik nema interesa, ako je blokirao vlastitu tvrtku, neka nas proda. To je bila naša poruka, da je možda onda bolje pronaći novog vlasnika. No većinski vlasnik je u više navrata rekao da nije bilo zainteresiranog kupca.

Posljednja direktorica bila je Sanja Vlašić. Ona vam je dala informaciju o tome da se ide u stečaj?

Da, rekla je da je to način da se možda Radio spasi kroz pronalaženje strateškog partnera. Ona ja dala otkaz 11. travnja, dan prije proglašenja stečaja. Kako piše i u odluci Trgovačkog suda, ona je pokrenula stečaj zbog neisplate plaće za siječanja i dala je izvanredni otkaz.

Je li vam se obratio netko iz redova skupštine, većinski vlasnik?

Ne, nije nam se obratio.

Tko vam je službeno dao informaciju da će se ugasiti program?

Mi smo mislili da se neće ugasiti. No došao je stečajni upravitelj, koji je rekao da su troškovi takvi da on naprosto ne može nastaviti raditi i da je u dogovoru s Termoplinom odlučeno da se radio ugasi.

Ima li Radio kakvu imovinu?

Prema informacijama stečajnog upravitelja, imovina Radija je oko 120.000 kuna. Tehnička oprema, jedan auto... Prostor nemamo, bili smo u najmu. Dakle, šanse da od prodaje opreme dobijemo zaostale plaće i otpremnine su male. Dobit ćemo od državne Agencije za osiguranje radničkih tražbina minimalac za tri mjeseca i vjerojatno pola otpremnine, kako propisuje Zakon o radu.

Dakle, to je to? Nema natrag?

Nema natrag. Radio je poslao obavijest da se odriče koncesije, naprosto zato da ne bi dalje stvarali troškove. Demontirana je sva oprema i to je kraj. Koncesija je slobodna, slijedi eventualno raspisivanje natječaja za koncesiju, na koju se može javiti bilo tko.

Trebali ste u srpnju proslaviti 74 godine, Radio Varaždin je, uz Varaždinske vijesti, najdugovječniji županijski medij.

Da, ali mislim da tu ne treba biti previše sentimentalan. Puno se govori o tome da je to varaždinski brend. No ja sam više sentimentalna zbog slušatelja koji su očekivali da će Radio raditi i dalje.

Misliš li da im je bitno da postoji baš Radio Varaždin?

Mislim da je. To se vidjelo i po reakcijama na Facebooku, i po porukama koje smo dobivali privatno.

Rekla si da ne treba biti sentimentalan, no emocije su tu. Je li u pitanju tvoja emotivna vezanost uz Radio ili je to zbog egzistencijalnih razloga? U kojoj mjeri osjećaš lojalnost tvrtki?

Svojevremeno sam radila honorarno na više mjesta, imala sam mogućnosti otići. Više puta. I nisam otišla. Nije stvar u tome da se identificiraš s tvrtkom, nego jednostavno se na tome mjestu dobro osjećaš. Osjećaš da je to posao koji ti je lijepo raditi.

Što dalje?

Svi smo na burzi sada. Hoću li nastaviti raditi u medijskom prostoru, ne znam. Rado bih nešto drugo, ali s toliko godina iza sebe, mislim da nemam baš puno izbora.

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video