Vijesti / Gospodarstvo

INTERVJU

Prof. Vladimir Andročec: 'Tehnološka zaostalost ometa gospodarski razvoj Hrvatske'

Prof. Vladimir Andročec: 'Tehnološka zaostalost ometa gospodarski razvoj Hrvatske'
Damir Humski

Kao predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske ostvario je vrlo dobru suradnju s Gospodarsko interesnim udruženjem INGRA-DET, ali i tvrtkom Tehnix iz Donjeg Kraljevca

Profesor Vladimir Andročec predsjednik je Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, član je niza domaćih i međunarodnih znanstvenih, stručnih i civilnih organizacija i društava. Kao predsjednik Akademije ostvario je vrlo dobru suradnju s Gospodarsko interesnim udruženjem INGRA-DET, ali i tvrtkom Tehnix iz Donjeg Kraljevca.

Naime, Tehnix kao podupirujući član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske s njima zajednički pokušava unaprijediti niz proizvoda, što je lijepi primjer simbioze između znanosti i gospodarstva. S Vladimirom Andročecom porazgovarao je Ivan Bota, a u nastavku donosimo intervju objavljen u Hrvatskim sveučilišnim novinama Universitas.

Hrvatskom sustavu znanosti i visokog obrazovanja predstoje pravne, organi­zacijske i financijske reforme radi preu­zimanja primjerenije razvojne uloge u društvu te usklađenijeg odnosa s trži­štem rada. U tom je kontekstu o Če­tvrtoj tehnološkoj revoluciji za Universitas govorio s član Povjerenstva za razvoj i insti­tucionalno uređenje sustava znanosti i visokog obrazovanja Sveučilišta u Za­grebu, prof. Vladimir Andročec.

U Vašim istupima u pravilu kre­ćete od „tehnološke revolucije 4.0“ . Što taj široj javnosti još uvijek nedovoljno poznati po­jam znači?

Termin „tehnološka revolucija 4.0“ najkraći je opis promje­na kroz koje upravo prolazimo ili su neposredno pred nama, a čija sveobuhvatnost i brzina nemaju presedana u ljudskoj povijesti. Početak Prve industrij­ske revolucije većina smješta u Englesku s kraja 18. stoljeća i veže uz pronalazak parnoga stroja, početke parobrodskog i željezničkog prometa, prijelaz s manualne na tvorničku proi­zvodnju te agrarnog i ruralnog društva na industrijsko i urbano.

Ako Drugu ili „tehnološku“ in­dustrijsku revoluciju smjestimo između 1870. i 1914. i vežemo uz pronalazak električne energije, masovnu, i proizvodnju na traci te stvarni početak globalizacije, Treća ili „digitalna“ industrijska revolucija započinje krajem 60-tih prošloga vijeka, a obilježena je prijelazom od mehaničkih ure­đaja i analogne tehnologije na digitalnu koju koristimo danas. Četvrta industrijska revolucija donosi umjetnu inteligenci­ju (engl: Artifical Intelligence – „AI“), kvantne kompjutere, robotiku, nanotehnologiju, IoT (Internet of things), npr, vozila bez vozača, 3D printanje… Sva­ka je industrijska revolucija tako korjenito mijenjala svijet da se činilo kao da krećemo ispočet­ka, i svaka se odvijala sve većom brzinom, u osnovi neshvatljivom za generacije koje je ‘pogađala’.

Kako biste rezimirali glavnu poruku Četvrte tehnološke re­volucije?

Glavna je poruka dosadašnjih industrijskih revolucija da ljudi mogu izmisliti nove materijale i stvoriti nove izvore energije, a poruka tekuće, Četvrte tehno­loške revolucije je da je znanje postalo glavnim razvojnim re­sursom. Znanje se pritom – za razliku od sirovina i energije – korištenjem ne „troši“ nego povećava, mijenjajući tako sve bitne značajke ljudske zajednice, čineći podjednako vjerojatnima do sada neslućene, utopijske, ali i distopijske mogućnosti…

Što to znači za visokoškolsko ob­razovanje?

Da je svaki obrazovni okvir po­trebno prilagođavati napretku znanstvenih i stručnih spozna­ja jer s jedne strane znanja da­nas znatno brže zastarijevaju, a potrebno je usvajati sve veći broj novih što je poseban metodo­loški izazov u visokoškolskom obrazovanju. Dakle, i vertikalni i horizontalni tok znanja u stu­dijskim programima treba stal­no i brzo osuvremenjivati, pri čemu je multi-inter-trans-dis­ciplinarnost važnija od svakog područja, pa bilo to i (defici­tarno) STEM područje. Utoliko prije ukoliko svijest o toj mul­ti-inter-trans-disciplinarnosti, tj uistinu integriranom obrazo­vanju studenata kod nas uopće nije ozbiljno zaživjela.

Utječe li Četvrta tehnološka re­volucija na preraspodjelu moći na globalnom planu?

Kao sudionici Četvrte tehnološ­ke revolucije, tj. do sada neviđene brzine razvoja inovacijskih teh­nologija, a posebno kibernetič­kih sustava, mi već svakodnevno koristimo sofisticiranu automa­tizaciju, umjetnu inteligenciju, industrijsku i kućnu robotiku, virtualnu stvarnost i ostalo. Taj će razvoj za 10-20 godina dosti­ći teško predvidive razmjere uz snažan utjecaj i na razvoj ljud­ske ličnosti i na sveobuhvatne društvene promjene i na global­ne moći. Jer, svjedoci smo da se razvoj novih tehnoloških susta­va i svih vrsta inovacija koji jest krenuo sa Zapada, iz mnogih razloga sve više i sve brže seli iz još uvijek najrazvijenijih zemalja zapadnog svijeta u mnogoljudne prostore Dalekog istoka.

Stoji li Europa skrštenih ruku?

Odgovorit ću Vam nešto iz po­dručja kojeg poznajem iz prve ruke. Na sastanku Uprave Me­đunarodnog udruženja akade­mija inženjerskih i tehnoloških znanosti (CAETS) čiji član je i Akademija tehničkih znanosti Hrvatske a ja kao njen predsjed­nik i član te Uprave, održanom prošle jeseni u Madridu, ozbiljno se raspravljalo o potrebi uspo­stave novog obrazovnog okvira za inženjere. Zaključili smo jed­noglasno da je današnji sustav zastario i neprimjeren današnjoj brzini razvoja i da ne daje zado­voljavajuće rezultate te da je po­trebno uspostaviti novi okvir. No kao članovi Uprave koji dolaze iz raznih zemalja, nismo se složiti kakav bi bio optimalan sustav što ukazuje na složenost problema. Prevladao je ipak stav da treba institucionalizirati periodičko studiranje, odnosno usavršava­nje inženjera, a i znanstvenika tijekom cijelog radnog vijeka, uvesti, dakle, svojevrsne osobne periodičke akreditacije.

To znači da bi se diplome, a i doktorati, u području zaposlenja povremeno trebali potvrđivati pri čemu bi način provedbe trebalo pažljivo razraditi, i to što univerzalnije radi međunarodne mobilnosti. Pri tom je jedno od najvažnijih i najtežih pitanje kompetencija nastavnika svih razina, pogotovo u pogledu ozbiljnog poznavanja metodologije nastavnog rada koju bi svaki nastavnik trebao usvojiti kroz obrazovanje u od­govarajućoj ustanovi, te stručnih kompetencija koje zamiru tokom radnog vijeka u području kojim se nastavnik bavi. To je jedan od dokaza da i uloga humanističkih i društvenih znanosti danas ite­kako raste što se u nas provin­cijalno zanemaruje pa će ospo­sobljavanje nastavnika u nas biti sve teži problem zbog otpora a i inercije sustava.

Kakvog je karaktera SAPEA pro­jekt u koji je uključena vaša Aka­demija tehničkih znanosti?

Radi se zapravo, o kod nas malo poznatom projektu koji je ugo­voren između Europske komisije i pet udruženja europskih aka­demija. To su Academia Euro­paea (akademije koje pokrivaju prirodne i društvene znanosti te umjetnost), ALLEA (sve znan­stvene discipline) čiji je član i HAZU, EASAC (savjetovanje u području okoliša, energije i bi­oznanosti), FEAM (medicinske znanosti) te Euro-CASE (pri­mijenjene znanosti, tehnolo­gija i inženjerstvo) čiji član je i Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. Ovih pet udruženja okupljaju više od 100 europskih akademija. Na temelju ugovora s Europskom komisijom kroz SA­PEA projekt eksperti pojedinih akademija uključeni su u stva­ranje dokumenata koji sadrže nezavisna znanstvena mišljenja od interesa za zemlje EU kao što su poljoprivreda, ribarstvo, ener­gija, ekologija, računalna sigur­nost, kvalitetna briga o zdravlju starije populacije i dr. Cilj je po­moći Europskoj komisiji, odno­sno njezinoj SAM grupi da stvori dokumente koji će biti „state of the art“ za pomoć vladama drža­va EU da donose kvalitetne odlu­ke odnosno nacionalne zakone u pojedinim područjima.Uprava Euro-CASEa sa sjedištem u Parizu, čiji sam član kao predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, na temelju ugovora o SAPEA projektu određuje najvr­snije znanstvenike iz redova čla­nica ovog udruženja koji će biti u radnoj grupi za pojedine ugovo­rene teme. Do sada je dovršeno nekoliko važnih dokumenata koji daju mišljenja o pojedinim pitanjima kao što su inovacijska politika, hrana iz oceana, isko­rištavanje CO2 u korisne svrhe, zagađenje plastikom i neke dru­ge. U izradi tih dokumenata su­djelovalo je i nekoliko hrvatskih znanstvenika koje je predložila naša Akademija tehničkih zna­nosti Hrvatske. Vjerujem da će ovi dokumenti biti korisni i na­šoj Vladi u donošenju kvalitet­nih odluka i zakona iz područja obuhvaćenih SAPEA projektom.

Gdje je u svemu ovome Hrvatska?

Treba imati na umu da je Hrvat­ska mala zemlja sa slabo razvi­jenim vlastitim modernim in­dustrijskim sustavom koji nema potencijal poticanja ozbiljnijeg znanstvenog i stručnog tehno­loškog razvoja.. Naveo bih samo jedan od pokazatelja: 2017. je Europski ured za patente ino­vatorima iz Hrvatske priznao 6 (šest) patenata, a zemljama us­poredivim po broju stanovnika, primjerice Sloveniji, priznata su 92 patenta, Irskeoj 429, Finskoj 1230, a Njemačka 18 813 patena­ta. Ove nas brojke i apsolutno i relativno stavljaju na začelje EU.

Prevladavajuće je mišljenje oz­biljnih analitičara da tehnološka zaostalost sprječava gospodarski razvoj Hrvatske, a time i cijeli proces uspostave boljih životnih uvjeta pa je i to jedan od razloga iseljavanja mladih ljudi. Osobito je to važno s obzirom na zabri­njavajuću činjenicu da je broj upisanih studenata u periodu od 2012.-2018. pao za otprilike 15% dok se broj visokih učilišta i studijskih programa u među­vremenu povećao pa je i stoga nužno preispitati racionalnost obrazovnog sustava.

Smatrate li da nam je „bolonja“ u racionalnijoj organizaciji obrazovnog sustava pomogla ili odmogla?

Uvođenju „bolonje“ pristupilo se dosta mehanicistički i for­malistički bez složenijih analiza potreba i mogućnosti zatečenog visokoškolskog sustava te su sta­ri sadržaji često pretočeni u novi okvir. O tome svjedoči niz zaklju­čaka dosad održanih skupova koji ukazuju na nepostizanje većine ciljeva kojima „bolonjski sustav“ teži. Takvom se zaključ­ku i sam pridružujem smatraju­ći da smo i prije „bolonje“ imali dosta dobar obrazovni sustav po­sebno u visokom školstvu koji se je mogao prilagoditi današnjim potrebama tehnološki brzo pro­mjenjivog svijeta ne prihvaćajući kruto okvir „bolonje“.

Usuđujete li se davati preporu­ke?

Prvo, značajnim pravcem djelo­vanja smatram započeto osni­vanje znanstvenih centara izvr­snosti. Ističem da bi tim putem trebalo krenuti i u našim župani­jama vezanim uz srednjoškolsko, pa i osnovnoškolsko obrazovanje jer bi učenici okupljeni po krite­riju izvrsnosti i uz mentorsko vodstvo neusporedivo brže stje­cali nova znanja i vještine, osobi­to iz područja novih tehnologija te se kvalitetnije uključivali i u više stupnjeve obrazovanja, i u svijet rada. Drugo, bilo bi krajnje dragocjeno, da ne kažem nužno, da država oformi savjetničke grupe vrhunskih stručnjaka iz zemlje i inozemstva. Napokon, ozbiljne reforme nisu moguće bez ozbiljnijih istraživanja trži­šte rada i razvojnih potreba gos­podarstva.

Što smatrate ključnim za veću harmonizaciju tržišta obrazova­nja i tržišta rada?

U rješavanju ovog ozbiljnog pro­blema nužna je sinergija države, obrazovnog i znanstvenog susta­va te gospodarstva. Ako želimo i trebamo izobrazbu stručnjaka koji će odgovarati sadašnjim i perspektivnim zahtjevima trži­šta rada, onda obrazovanje, na čiji je strateški razvoj ipak neu­sporedivo lakše utjecati nego na gospodarsku perspektivu, treba optimalno postaviti prema tim zahtjevima.

Pritom je pitanje koliko smo mi zrelo društvo, odnosno, jesmo li spremni to kvalitetno artikulirati i prove­sti jer to zahtjeva promjene i u razmišljanju i organizaciji. Tu je neusporedivo najvažnija uloga države kao glavnog financijera visokog obrazovanja. Ali po­znato je da naša država već go­dinama ne posvećuje ozbiljnu pažnju financiranju znanosti i obrazovanja jer dok su ona ne­koliko puta manja u usporedbi s drugim državama Europe nije realno očekivati bolje rezultate - zaključio je prof. Vladimir Andročec za Universitas.

Prof. Vladimir Andročec, rođen 1946. u Varaždinu, diplomirao je i doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Od 1980. je na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je redoviti profesor u trajnom zvanju. Bio je gostujući profesor na sveučilištima u Rijeci i Osijeku. Autor je više od 500 predmetnih studija, analiza, znanstvenih i stručnih tema i projekata te radova u knjigama, časopisima i na kongresima. Područja rada su mu teoretska i eksperimentalna hidromehanika, hidrotehnika, metodologija uravnoteženog modeliranja, opća hidraulika, hidrodinamika brodova i plovila. Bio je glavni direktor Brodarskog instituta, od 1990. je vlasnik i direktor tvrtke Hydroexpert d. o. o. za istraživanje i razvoj. Godine 1996. dobio je najviše hrvatsko državno odličje za znanost - Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.

Izvor: Hrvatske sveučilišne novine Universitas
Foto: Damir Humski
Odabrao i uredio: Ivan Perkov

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video