Sustav ni sada, bez da moraju doplaćivati inzulin, nije posložen na način da se osigura bar nekakva dostojna kvaliteta života osobama oboljelim od dijabetesa tipa 1.
Inzulin ne pripada meni, on pripada svijetu. Rekao je to kanadski
znanstvenik Frederick Banting, jedan od
najmlađih dobitnika Nobelove nagrade za medicinu
koju je dobio zbog otkrića i uspješne primjene sintetičkog
inzulina, preparata bez kojeg ljudi oboljeli od šećerne bolesti,
odnosno dijabetesa, ne bi mogli preživjeti.
Iako je i sam znanstvenik koji je otkrio sintetički inzulin
apelirao na svijet da on bude besplatan i dostupan svakom čovjeku
oboljelom od dijabetesa, čak tristotinjak tisuća hrvatskih
dijabetičara kod kojih je dijagnosticirana šećerna bolest, uskoro
bi se mogli naći u situaciji da će biti prisiljeni
plaćati preparat koji im život znači – doslovno.
Udruge i građani oboljeli od dijabetesa
upozoravaju naime ovih dana da je Povjerenstvo za
lijekove Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje
donijelo odluku, koju je kasnije i potvrdilo Upravno
vijeće HZZO-a, koja bi mogla dovesti do toga da će
hrvatski dijabetičari uskoro biti prisiljeni
doplaćivati gotovo sve vrste inzulina koje su
dostupne na hrvatskom tržištu.
Konkretno, radi se o Pravilniku o mjerilima i načinu za
određivanje cijena lijekova na veliko i načinu izvješćivanja o
cijenama lijekova na veliko koju je donijelo Povjerenstvo za
lijekove HZZO-a u studenom ove godine. Tom odlukom, upozoravaju
udruge dijabetičara i građani oboljeli od dijabetesa, smanjena je
otkupna cijena za gotovo sve vrste inzulina prema proizvođačima.
Objašnjavaju da se tom odlukom ‘na mala vrata’ uvodi doplata
za inzulin budući da HZZO proizvođačima nudi od 25 do 40 posto
manju otkupnu cijenu za gotovo sve vrste inzulina te da će, ako
proizvođači ne prihvate te cijene, a nema nikakvog opravdanog
razloga da to naprave, dijabetičari doći u poziciju da će morati
doplaćivati životno potrebni inzulin i to s iznosima od 25 do čak
275 kuna po pakiranju, ovisno o vrsti inzulina i proizvođaču.
Besplatna bi trebala ostati samo jedna vrsta inzulina, koja,
upozoravaju dijabetičari, nije prikladna za sve dijabetičare te
se uz to aplicira na staromodan način – iglom i špricom.
– Tom odlukom doslovno idemo na put kroz vrijeme i to barem 30
godina unazad – ističe Mladen Rogina, županijski
vijećnik Živog zida i djelatnik Javne vatrogasne postrojbe
Varaždin čija osmogodišnja kćer boluje od dijabetesa.
– Danas je svugdje u svijetu normalno da se inzulin aplicira
takozvanom ‘penkalom’ što je puno bezbolniji i humaniji način za
aplikaciju inzulina, pogotovo kod djece. Moja kćer, da bi
preživjela, mora uzimati inzulin 4 do 5 puta dnevno. Zamislite
sad kako je to 4 do 5 puta dnevno pikati dijete od 8 godina iglom
i špricom i kako to dijete izgleda nakon svakodnevnih uboda.
Dakle, većina dijabetičara će biti i dalje prisiljena koristiti
druge vrste inzulina koje bi se, ako ova odluka prođe, trebale
doplaćivati i to s iznosima koji predstavljaju ozbiljan udarac na
džepove oboljelih koji ni sada nisu u najboljoj situaciji budući
da im ni sada HZZO ne osigurava sve što je potrebno. Ovom odlukom
doslovno kao da nam govore: Tko nema love, nek crkne! – poručuje
Rogina.
Sustav je ‘u banani’
Njegova kćer boluje od dijabetesa Tipa 1 koji
joj je dijagnosticiran u drugoj godini života. Od tirstotinjak
tisuća oboljelih od dijabetesa u Hrvatskoj, njih oko 30 tisuća,
među njima i oko 6 tisuća djece, boluju od tog tipa dijabetesa
koji je puno opasniji od Tipa 2 od kojeg boluje većina
dijabetičara.
Dijabetes Tip 1 je kronična i doživotna bolest, autoimuni
poremećaj pri kojem čovjekov imunološki sustav, iz još uvijek
nerazjašnjenih razloga, napada beta stanice gušterače koje
proizvode inzulin čime se u potpunosti zaustavlja prirodna
proizvodnja inzulina u čovjekovom tijelu.
Inzulin je hormon koji omogućava apsorpciju hranjivih tvari u
organizmu i bez njega stanice ostaju bez energije i odumiru što
znači da bez inzulina nema života. Osoba oboljela od dijabetesa
Tipa 1 mora svakodnevno aplicirati sintetički inzulin iz vana ako
želi preživjeti. Posljedice neredovitog tretmana su doista
grozne, a uključuju sljepilo, propadanje organa, komu i smrt.
Roginina kćer zato zahtijeva 24-satnu njegu. On, supruga, njihova
starija kćer i punica cijelo su vrijeme uz nju.
– Bolest je okrenula život moje obitelji potpuno naglavačke.
Dijabetes je teška i komplicirana bolest koju i odrasli čovjek
teško prati, a kamo li dijete. Desetak puta dnevno treba mjeriti
šećer u krvi, svakih nekoliko sati, što znači da se i supruga ili
ja moramo buditi nekoliko puta tijekom noći kako bi kćeri
izmjerili šećer.
Prije svakog obroka treba što točnije izračunati koliko će
ugljikohidrata dijete unijeti u sebe jer o tome ovisi i doza
inzulina koji se mora unijeti. Sve, doslovno sve što dijete
pojede mora se analizirati i uračunati u kalkulaciju. To je teško
pratiti i odraslom čovjeku, a kamoli djetetu koje nije svjesno
svih posljedica ako pojede nešto što ne smije.
Inzulin se mora aplicirati nekoliko puta dnevno i to dvije
različite vrste, jedan brzodjelujući i jedan dugodjelujući.
Stalno na nešto moraš misliti i dijete nikada ne smiješ ostaviti
bez nadzora. Supruga stalno ima mobitel kod sebe i stalno je na
raspolaganju jer je brzina reakcije izuzetno bitna ako se nešto
dogodi – priča Rogina.
Dodaje da sustav ni sada, bez da moraju doplaćivati inzulin, nije
posložen na način da se osigura bar nekakva dostojna kvaliteta
života osobama oboljelim od dijabetesa tipa 1.
– Puno je tu problema, od toga da HZZO ne osigurava dovoljan broj
trakica za mjerenje šećera i dovoljno iglica za doziranje
inzulina da se pokrije cijeli mjesec pa cijelo vrijeme moramo
nešto dokupiti. Doduše, situacija se bila nešto malo popravila,
ali i dalje nije idealno. Prije nekoliko godina smo bili
prisiljeni trošiti dodatnih tisuću do dvije tisuće kuna mjesečno
da bi kupili dodatne trakice i igle za doziranje. Na pritisak
udruga dijabetičara su to malo popravili, ali situacija i dalje
nije idealna. Treba uzeti u obzir i niz drugih stvari. Mislim,
već sama činjenica da dijabetičari zahtijevaju redovitu i
uravnoteženu prehranu raspoređenu kroz pet obroka dnevno
predstavlja veliki izazov za većinu hrvatskih građana, a kamo li
svi ovi drugi troškovi. Zato tvrdim da je uvođenje doplaćivanja
inzulina kao pokušaj ubojstva – naglašava Rogina.
Rogina je zato uputio pisma i Ministarstvu
zdravstva, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Hrvatskom
saboru i svim klubovima saborskih zastupnika te predsjednici
Kolindi Grabar Kitarović iz čijeg su ga ureda izvjestili da su
njegovo pismo proslijedili ministru zdravstva i ravnatelju HZZO-a
uz zahtjev da se očituju na njegove navode.
– Sramota je da uopće moramo razgovarati o svemu ovome, ali nadam
se da će na kraju razum ipak prevladati – zaključuje Rogina.