Marija Terezija je vjerovala u vještice, no sumnjala je u vjerodostojnost mnogih slučajeva. Stoga je svaki slučaj, pa tako i neke iz Varaždina, odlučila provjeriti sama uz prisustvo njenog osoblja.

'Smrt jednog čovjeka je tragedija. Smrt milijuna samo statistika’
(nepoznati autor)

Više mrtve nego žive, doslovno polomljene, isprebijane, istegnutih udova, polomljenih kostiju, otvorenih rana, žene koje su preživjele torturu inkvizicije čekala je posljednja stanica – lomača. 

Sadržaj se nastavlja...

Što se Varaždina tiče, pouzdano se zna za jednu lokaciju, onu u naselju Brezje. To su mjesto u svojim opisima navodili brojni putopisci koji su, putujući prema gradu, a prolazeći kroz to naselje gledali razne strahote – obješena ili spaljena tijela na netom dogorjelim lomačama. 

Vezana vijest:

PIŠE: KRISTIJAN PETROVIĆ VRAŽJE VARAŽDINKE (1) Gorjele su na lomači jer su ‘škodile ljudima i blagu magijskim sredstvima i činile štetu poljima’

U trenutku pisanja ovoga teksta još uvijek tražim podatke i informacije o kojim se to točno putopiscima onoga razdoblja radi, a gotovo sam siguran da je jedan od njih poznati Janez Vajkar Valvasor, slovenski povjesničar, putopisac, etnograf, kartograf pa čak i član Londonskog kraljevskog društva za unapređenje prirodnih znanosti, čovjek koji je zabilježio priču Juraja Granda – prvog hrvatskog vampira.

Druga je lokacija vjerojatno bila na današnjem Vidovskom trgu, negdje između crkve i autobusnog kolodvora, s obzirom da se navodi da su tamo bile galge, odnosno vješala na kojima su svoje živote skončali brojni kriminalci, sitni lopovi i ostali osuđenici. No čini se da je vješanje u mnogočemu bolje od – paljenja.

Vezana vijest:

PIŠE: KRISTIJAN PETROVIĆ VRAŽJE VARAŽDINKE (2) Naspram svega što je prethodilo lomači, vatra je bila očekivani spas

Kada pričamo o inkviziciji, prva slika koja nam pada na pamet je ipak taj najokrutniji način pogubljivanja, žena koja urla u nezamislivoj agoniji dok ju proždire plamen. U većini slučajeva je tako i bilo. No bilo je i slučajeva u kojima se osuđenicama ukazala milost pa bi ih prije spaljivanja udavili ili im odsjekli glavu mačem. Budimo iskreni, s obzirom na lomaču to i je bilo milosrdno smaknuće. 

Takva je 'milost' primjerice ukazana Varaždinkama Bari Štrigarić i Dori Topolči, koje je sud 1718. osudio na smrt na lomači. No ipak su im se smilovali i na nagovor njihovog ispovjednika prvo im odrubili glave, a potom zapalili. 

Zapravo, postojao je dobar razlog za to. Naime, njihov je ispovijednik ishodovao 'blažu' kaznu jer je mislio i pred sudom izrekao kako postoji mogućnost, kada bi ih žive spaljivali, da bi one u tom slučaju mogle svoje duše još više upropastiti pa da je ipak bolje biti što je moguće efikasniji i brži. Nisu sve bile te sreće.

Vezana vijest:

PIŠE: Kristijan Petrović VRAŽJE VARAŽDINKE (3) O lokaciji varaždinske tamnice još uvijek se povjesničari ne mogu dogovoriti

Neke 'vještice' baš nisu imale sreću. Osim što su čekale da ih se spali, imale su čak i nezgode u toj nesreći. Tako je jedna žena u selu kraj njemačkg Wittenberga čekala na smaknuće i u trenutku kad je zapaljeno poslagano drvo i granje – počela je padati kiša. Krvnik je morao intervenirati i na zadovoljstvo krvoločne okupljene svjetine – odrubio joj glavu. 

Druga, koju je vatra već dobro zahvatila, uspjela se osloboditi jer je pregorjela užad kojom je bila vezana. Ta se ljudska buktinja zaletjela u gomilu koja ju je doslovce – raščetvorila. 

Na Zagrepčanki Anici Pauković čak su i eksperimentirali. Osuđenoj 1748. da bude spaljena na lomači probali su skratiti muke, ali ne odsijecanjem glave, već su joj oko vrata vezali vreću s barutom. U najmanju ruku – originalno. 

Bilo je tu i eksperimenata sa samim ogrjevom. Ukoliko su, kako se kaže, 'uzeli pik na vas', pripremljeno bi drvo malčice ovlažili s ciljem da gori duže. Ako im se baš taj put i nije dalo uživati u smaknuću – drvo bi premazali smolom i u trenu bi izgorjeli. 

Vezana vijest:

PIŠE: KRISTIJAN PETROVIĆ VRAŽJE VARAŽDINKE (4) Naprave za mučenje: Od 'španjolskog magarca' i 'papine kruške' do 'željezne djevice'. A to je tek dio popisa

Ogrjev, krvnika, njegovu užinu i popijeno vino, a u nekim slučajevima i sam sudski proces – plaćala je rodbina osuđene.

U 18. stoljeću - razdoblju mnogih otkrića i brojnih izuma, kao što su parna mašina, parni brod, termometar, bicikl, baterija, aparat za gašenje požara i brojni drugi, u doba industrijalizacije, Francuske revolucije i ostalih povijesnih događaja – polako se ali sigurno počeo mijenjati i stav prema natprirodnom pa tako i prema općem pojmu vještičarenja, pojave koju je sve educiranija javnost počela karakterizirati kao – besmislicu. 

Tome je svakako doprinijela Marija Terezija, jedina žena koja je vladala Habsburškom monarhijom i koja je 1756. donijela zakonsku odredbu po kojoj sve presude u slučajevima protiv vještica te tu i tamo pokojeg čarobnjaka imaju poslati njoj osobno na uvid i potvrdu. 

Dakle, da se razumijemo, Marija Terezija je vjerovala u vještice, no sumnjala je u vjerodostojnost mnogih slučajeva. Stoga je svaki slučaj, pa tako i neke iz Varaždina, odlučila provjeriti sama uz prisustvo njenog osoblja. Naravno, dodatak je bio i taj da ukoliko se neku ženu željelo smaknuti, trebalo ju se dovesti na njen dvor i, naravno, platiti troškove putovanja i pregleda Marijinih stručnjaka. 

Vezana vijest:

PIŠE: KRISTIJAN PETROVIĆ VRAŽJE VARAŽDINKE (5) Da bi mučenja stala, trebale su biti što maštovitije

Tu odjednom drastično opada broj smaknutih, ali i osuđenih žena. Progonima se nazire kraj. Posljednju strahotu takvog karaktera je na vlastitoj koži okusila Križevčanka Magda Logomer zvana 'Herucina'.

Herucina je 1757. optužena da spravlja raznorazne otrove i napitke od kojih neki liječe, ali neki – ubijaju. Za tzv. 'ljudomorce' Herucina se našla pred optuženičkom klupom te dalje po već uhodanom planu i progamu. Tamnica i tortura tijekom koje je priznala sve samo da se riješi muka. Priznala je i da je spavala s Vragom i da je svojim napicima trovala i ubijala ljude. 

I ova bi priča završila kao i sve do sad da se nije umiješala Terezija i njen zakon. Naređeno je da se Herucina hitno dovede u Beč na pregled. Za tu je priliku Marija Terezija odabrala svog osobnog liječnika Gerarda van Swietena, istaknutog profesora na bečkom medicinskom fakultetu. Van Swieten je tijekom pregleda samo ustvrdio da se žena nalazi u iznimno lošem stanju zbog pretrpljene torture i da će je biti teško izliječiti. 

Herucinu Terezija oslobađa, pod posebnom je zaštitom vraća u Križevce i nakon toga se više o njoj ne zna ništa. Tek podatak kako je upravo sudbina Magde Logomer potaknula Mariju Jurić Zagorku da napiše svoje besmrtno djelo, 'Grička vješticu’, u kojem Heucina postaje junakinja Kontesa Nera.

Nakon toga se stišavaju urlici u tamnicama, lomače se gase. Prestaju progoni i u Hrvatskoj – posljednjoj državi u Europi u kojoj je Crkva palila žene. Petstotinjak godina terora, histerije, osuđenih i pobijenih ljudi, smaknutih na najsvirepiji mogući način, uz prethodnu upotrebu najrazličitijih naprava za nanošenje neopisive boli, rezultat je jednog bezumnog razdoblja, razdoblja straha i panike za koju se eto, jedne nedjelje, 12. ožujka 2000. godine, sa svog balkona papa Ivan Pavao II. ispričao.

Teško je baratati brojevima onih koji su svoje živote skončali na lomači ili u tamnicama diljem Europe. U pitanju je također i skliski teren. Neki će reći kako ih je tijekom tog perioda spaljeno nekoliko milijuna, neki kako je tek riječ o par tisuća. Točne podatke i brojeve – na žalost, nećemo nikada znati.

Danas, 260-ak godina kasnije, tek se tu i tamo može pročitati poneki članak o tim strahotama, ali i nakon toliko godina još se uvijek nađu oni kojima ta povijest smeta, a ima čak i onih koji tvrde da se nikad nije ni dogodila. Doduše, postoje i ljudi koji i danas tvrde da je zemlja ravna ploča.