Malo Varaždinaca i ostalih njihovih europskih i američkih vršnjaka zna da su i u Varaždinu postojale vještice, barem u očima onih koji su ih osuđivali i palili na lomačama, kao i u očima njihovih susjeda.

I dok pišem ovaj tekst, milijuni malenih Amerikanaca s nestrpljenjem očekuju jedan od njima najomiljenijih praznika u godini. 

Na tisuće i tisuće klinaca te će se noći prerušiti, maskirati u najomiljenije im likove iz filmova, stripova, bajki i urbanih legendi. Na vratima, za tu prigodu, posebno dekoriranih kuća i stanova opetovano će se tjekom te noći čuti ‘Trick or Treat!’

Sadržaj se nastavlja...

I one obitelji koje su odabrale ‘treat’ proći će bolje, podijelit će klincima slatkiše. One pak obitelji koje će nekim čudom odabrati prvu varijantu, imat će drugo jutro prilčno posla oko čišćenja pobacanih rola wc papira na krovove njihovih kuća i ribanja prozora te ulaznih vrata od tragova bačenih jaja. 

Milijunske zarade

Takav je Halloween u Americi i djeca ga vole. No ne vole ga samo maleni – voli ga i industrija koja na tom prazniku zaradi astronomske milijunske iznose, zahvaljujući raznim tematskim parkovima, maskama, filmovima i svim ostalim proizvodima vezanim uz ovu jedinstvenu noć. U nekim saveznim državama novac zarađen na ovoj noći uvelike premašuje čak i također komercijalizirani Božić.

Iako Ameri, ali i Kanađani, Australci, Novozelanđani, Englezi, Irci i Škoti taj praznik zovu Halloween, što dolazi od ‘All Hallows Eve’ ili, u nekom slobodnijem prijevodu, ‘Noć svih svetih’, ni ostale države, čini se, nisu ostale imune na čari te noći pa tako ni Hrvatska, odnosno Varaždin, u kojem se sramežljivo i pomalo prve izdubljene tikve pojavljuju u ugostiteljskim objektima sredinom 90-ih godina u sklopu organiziranih tervenki pod nazivom ‘Noć vještica’.

Histerija duga 500 godina

No ono što malo mladih Varaždinaca i ostalih njihovih europskih ali i američkih vršnjaka zna jest činjenica kako su i u Varaždinu postojale vještice, barem u očima onih koji su ih osuđivali i palili na lomačama pa čak i u očima njihovih susjeda.

Malo njih zna kako je gotovo 500 godina na prostorima tadašnje Hrvatske vladala histerija koja je u brutalnu smrt odvela brojne žene, ali i pokojeg muškarca.

Malo ih zna za rad i djelovanje inkvizicije. I, srećom, nikad neće doznati kako zvuči osoba koja je živa spaljena.

Malo pisanoga traga

Još uvijek ne postoje cijeloviti podaci koji bi povjesničarima ili onima koji se žele baviti poviješću varaždinskog progona vještica bili dostupni. Tek se jedan manji dio može pronaći u varaždinskom Državnom arhivu i u varaždinskom Gradskom muzeju. 

Teško je za povjerovati da je toliko malo pisanog traga ostalo iza toliko godina sustavnih progona i kažnjavanja. Možda se jedan dio krije u nekoj od biblioteka varaždinskih crkvi ili pak u samostanu. No to su tek puka nagađanja.

Vezana vijest:

PIŠE: KRISTIJAN PETROVIĆ VRAŽJE VARAŽDINKE (2) Naspram svega što je prethodilo lomači, vatra je bila očekivani spas

Ono čime se raspolaže ipak daje kakav takav uvid u vjerovanje i procesuiranja varaždinskih ‘coprnica’, koje svojim zlodjelima nisu nimalo zaostajale za svojim europskim kolegicama.

Inkvizicija u Hrvatskoj od 13. stoljeća

Inkvizicija se u Hrvatskoj, zahvaljujući sačuvanim samostanskim dokumentima, spominje već u 13. stoljeću, kada, iako se ne zna točna godina, papa Grgur IX. ustupa Dominikanskom redu inkvizitorska prava.

Od tog momenta počinju kažnjavanja i proganjanja svih onih koji se svojim dijelima ili mišlju suprotstavljaju Crkvenom nauku. 

U samom su početku kazne bile blage, financijskog karaktera, bičevanjem te raznim javnim osramoćivanjima i čini se kako su kažnjavani bili podjednako i muškarci i žene. 

Malleus Maleficarum

S vremenom su pojedini crkveni dostojanstvenici i mislioci počeli isticati ženu kao potencijalni problem, a što se posebno ističe u svojevrsnom udžbeniku za proganjanje vještica, zloglasnoj knjizi ‘Malleus Maleficarum’, ilitiga ‘Malj za vještice', kojeg potpisuju dominikanci Henrich Institoris i Jacob Sprenger, izdanu 1487. godine.

Tim teološkim (ne)djelom započinju stravična zlodjela nad ženama. Mizoginija raste i uzima do tad neviđene užasne razmjere.

Prvi slučaj iz Varaždinskih Toplica

Najstariji sačuvani dokument jednog sudskog procesa protiv vještica s ovog područja nije vezan uz Varaždin, već uz Varaždinske Toplice. Proces se 1585. godine vodio protiv čak tri žene: Urše Bešenić, Dore Golubice i Kate Kavničijanke. 

Navedene je za ‘čaranje’ i ‘savez s vragom’ optužio njihov sumještan Matija Škof, koji je tom prilikom izjavio kako ga je jednom kada se vraćao kući iz svog vinograda zahvatio snažan vjetar od kojeg je toliko onemoćao da je tri dana bio nijem. Odmah je posumnjao na navedene dame, koje su, prema njegovim riječima, i od prije među pukom poznate po sličnim nedjelima. 

Suđenje nije trajalo dugo, ubrzo su spaljene na lomači.

U jednoj godini četiri žene na lomači

Nešto je blaža kazna, iste te godine, snašla njihovu sumještanku Jelu Suštić, optuženu da je prorekla smrt nekom djetetu. Ona ja za razliku od svojih sumještanki, tek protjerana iz Toplica. 

Što se Varaždinskih Toplica i njihovih coprnica tiče, 1699. je bila godina kada su na lomači gorjele: Ana Kos, Magdalena Longin, Doroteja Osefić  Katarina Prpić, optužene da su ‘škodile ljudima i blagu magijskim sredstvima i činile štetui poljima’.

Varaždinska priča iz 1709.

Varaždinska priča o coprnicama, barem što se dostupnih dokumenata tiče, počinje tek 1709. godine, iako je progona, kažnjavanja i torture kojom su se iznuđivala priznanja, zasigurno bilo i prije u ovome gradu. 

Dokumentirana priča toga suđenja u najmanju je ruku – bizarna. Naime, navedene godine je krčmar Ivan Špoljarić optužio Katarinu Cik i Margaretu Vidmar da su coprnice zato jer su ga napale i pretukle.

Da bi dojam o vješticama bio potpun, dodao je još i da su čarale nad njim. Obje su žive spaljene. 

'Dizala je oluju i širila pošasti'

Tri godine nakon tog suđenja, 1712. godine je spaljena Elizabeta Valek, jer je ‘pravila tuču, dizala oluju, širila pošasti i ubijala ljude’. 

Vezana vijest:

PIŠE: Kristijan Petrović VRAŽJE VARAŽDINKE (3) O lokaciji varaždinske tamnice još uvijek se povjesničari ne mogu dogovoriti

Godine 1718. u najgorim su mukama u plamenu svoj život skončale Barbara Štrigarić, Dora Topolča, već iduće godine Magdalena Topolča, dok je Barbara Horvat Požirak umrla u gradskoj tamnici, vjerojatno od posljedica mučenja. 

Desetak se sudskih procesa vodilo protiv žena u tzv. Belskoj župi. Sve navedene žene, bez obzira koliko banalana optužnica bila, dijelile su sličnu sudbinu kao i ostale optužene diljem Europe, u kojoj je pošast inkvizicije u to vrijeme polako ipak jenjavala. 

Nakon optužbe, a prije gotovo uvijek poznate presude, ove su nesretnice prolazile nezamisliv užas. Ispitivanje i mučenje...

(nastavlja se)