Vijesti / Društvo

U ZASLUŽENU MIROVINU

OMILJENI UČITELJ Vlatko Đakulović otišao u zasluženu mirovinu: 'U svojim sam učenicima gledao samo najbolje'

OMILJENI UČITELJ Vlatko Đakulović otišao u zasluženu mirovinu: 'U svojim sam učenicima gledao samo najbolje'
Zvonko Lončar

Još jedan varaždinski učitelj otišao je u zasluženu mirovinu. Nakon 43 godine staža, Vlatko Đakulović završio je svoj uspješan rad u Drugoj osnovnoj školi u Varaždinu...

Varaždinska Druga osnovna škola od ove je godine siromašnija za jednog učitelja. Mnogi će istaknuti kako u ovom slučaju ispred riječi 'učitelj' treba dodati 'omiljen', što je on svakako i bio brojnim generacijama učenika koje je podučavao fizici, informatici i, onome što ističe kao svoju najveću ljubav, tehničkoj kulturi.

Riječ je o 66-godišnjem Vlatku Đakuloviću, rođenom u mjestu Ilača u Općini Tovarnik, kojeg je život malo pomalo vodio prema Varaždinu. Glavnu ulogu, kako to često biva, odigrala je ljubav, supruga Varaždinka bila je razlog što je Varaždin dobio jednog iznimnog pedagoga, a uspjesi njegovih učenika na državnim natjecanjima, kao i brojne nagrade koje je sam primio te višegodišnje vršenje funkcije člana ocjenjivačkog povjerenstva na državnom nivou, najbolje govore o značaju njegova rada.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

- Prvi posao učitelja dobio sam u Osnovnoj školi Mihovljan u Općini Zlatar Bistrica, proveo sam tamo jako lijepih osam godina, a nakon toga došao sam nešto bliže Varaždinu, u Sračinec. Sljedeća postaja, gdje sam i dočekao mirovinu, bila je Druga osnovna škola u Varaždinu, tu sam stigao godine 1984. - prisjeća se Vlatko svojih početaka.

'Djecu morate cijeniti'

A recept, ne samo za uspješan rad, već i rad koji čovjeka čini sretnim, za Vlatka je jednostavan.

- Najljepše je kada u životu radite ono što volite, a ja volim raditi s djecom. Klinci i ja brzo se povežemo, njih ne možete prevariti, oni su lakmus papir, ili vas vole, ili vas ne vole. Uvijek sam im davao drugu šansu, nikad mi nije bio cilj da učenik dobije negativnu ocjenu, već da nauči. U svojim sam učenicima gledao samo najbolje, pozitivne, ne negativne stvari. Na kraju krajeva, najvažnije je da dijete u školu ide veselo, ne s grčem u želucu,vi kao profesor morate cijeniti djecu kako bi ona cijenili vas.

Nije nikakvo čudo što je Vlatko Đakulović već kao osnovnoškolac osjetio 'poziv' za učiteljskim zvanjem, pri čemu mu je tehnička kultura uvijek bila na prvom mjestu.

- Najviše sam radio tehničku kulturu, to mi je bilo prvo radno mjesto i prvi izbor. Završio sam i fiziku, ali tehnička kultura mi je uvijek bila draža, puno je praktičnog rada i djeca to vole, svi žele pokazati što znaju.

Iako su njegovi učenici i u Sračincu odlazili na državno natjecanje iz tehničke kulture, upravo u Varaždinu Vlatko je svoju ljubav prema podučavanju i tehničkoj kulturi podigao na jedan nivo koji je urodio brojnim odlascima i rezultatima na državnim natjecanjima.

3ec000a355af916da8e9feaa5e55b089.jpg?v=2(Slika iznad: Gradonačelnik Ivan Čehok primio Vlatka Đakulovića koji je dobio nagradu Hrvatske zajednice tehnicke kulture 2009. godine; Foto: Marko Jurinec/Pixsell)

Od nagrada koje je primio za svoj rad ističe Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić (2002.), nagradu Zajednice tehničke kulture Grada Varaždina (2007.) te nagradu Hrvatske zajednice tehničke kulture (2009.), a ističe kako je za te nagrade više no zaslužno Društvo pedagoga tehničke kulture Varaždin.

Era informatike

No vremena se mijenjaju pa je na velika vrata u škole, kao i u srca brojnih učenika kojima je to bilo novo, neistraženo područje, ušla informatika.

- Godine 1987. počelo je s informatikom u Varaždinu, a kako sam bio među najmlađim profesorima u školi, ja sam preuzeo informatiku, koja je tada bila slobodna aktivnost. Dobili smo dva računala Orao, a moglo se programirati samo u Basicu. No ubrzo se pokazalo se da to klinci jako vole.

Na mjestu učitelja informatike Vlatko je bio od 1987. do 2000. godine i u svim tim godinama njegovi su učenici bili stalni sudionici na državnim natjecanjima.

- Nevjerojatno je kako su se učenici prijavljivali za tu informatiku. Već sljedeće godine, 1988., dobili smo donaciju od Fakulteta organizacije i informatike, 16 Orlova, i tad više nisam mogao sam to raditi.

Ističe kako je Druga osnovna bila svojevrsna velesila u informatici, no s vremenom su i druge škole uhvatile korak. Tako je, primjerice, velika 'prijetnja' na natjecanjima bila sadašnja pomoćnica ministrice obrazovanja Lidija Kralj.

- Ona mi je bila strašna konkurencija. Da biste došli na državno, morali ste pobijediti Lidiju Kralj, a ona je stvarno inteligentna osoba. Ipak, pobijediti Drugu osnovnu bilo je jako teško. Do 2000. godine nemoguće. Mi smo bili uhodani, ja sam imao staža, no bilo mi je jasno da će dalje biti sve teže pobjeđivati.

Status informatike danas je ipak drugačiji, a potvrđuje to i Vlatko. Dok su nekad imali previše kandidata za natjecanja iz programiranja, danas, u eri dostupnosti računala svake vrste, programiranje zanima tek rijetke.

- Ne znam što se promijenilo. Do 2000. učenici su bili ludi za programiranjem. Mislim da takav entuzijazam kakav je bio u počecima informatike kod nas više nikad neće biti. Mi smo živjeli za informatiku, praktički se živjelo za školu.

Počeci robotike

Dugogodišnja ljubav prema tehničkoj kulturi i prema informatici urodila je još uspjehom na još jednom području – robotici.

- Začetnici robotike u Varaždinskoj županiji bili smo kolega Stjepan Androlić i ja! Godine 2002. državni prvak iz robotike bio je moj učenik Nikola Stilinović. Biti državni prvak u robotici danas, kao što je danas Ivica Kolarić, to je vrh vrhova.

No već i ranije Đakulović i Androlić 'bacili' su se na robotiku pa su tako već 1997. napravili robota koji je bio 'pravo čudo'.

- Krenuli smo raditi robota od lego kockica i Fisher tehnike, a upravljanje robotom bilo je na daljinu, glasom. To ni Japanci nisu imali! To sad glupo zvuči, no 1997. mi smo s tim robotom išli u Nürnberg na sajam inovacija. Čovjek koji u Njemačkoj proizvodi Fisher tehniku nije mogao to vjerovati što smo izradili. Robot se zvao GSN97, prema učenicima koji su ga izradili: Nikoli Gmajniću, Siniši Čohu i Goranu Kanižaju.

Godina 2001. donijela je još promjena pa je informatika umjesto slobodne aktivnosti postala izborni predmet. Vlatko Đakulović morao je stoga odabrati – ili informatika ili tehnička kultura. A ponovo je prevladala prva ljubav pa je predavao tehničku kulturu, dok je informatika prešla u ruke drugih učitelja.

Najbolje obrazovanje u Hrvatskoj

Među brojnim učenicima koje je Vlatko Đakulović pripremao za natjecanja bila su i braća Srpak, Ilija i Marko.

- Godine 2014. postao sam državnim prvak iz fizike s Ilijom Srpakom. No još sam veće uspjehe postigao s Markom Srpakom, u automatici on je dvije godine bio u samome vrhu!

Sve te nagrade, ističe Vlatko, bile bi nemoguće da nemate dobre učenike, no mnogo znači i kvalitetan obrazovni sustav u Varaždinskoj županiji.

- Župan Radimir Čačić je u pravu, školstvo u Varaždinskoj županiji daleko je razvijenije od ostatka Hrvatske. Bio sam nedavno u Maruševcu, škola je fantastično opremljena za tehničku kulturu i pročelniku Upravnog odjela za prosvjetu i kulturu Varaždinske županije Miroslavu Huđeku skidam kapu. Da je prosvjeta u cijeloj Hrvatskoj kao u Varaždinu, mi bismo bili vrh Europe.

'Fali nam majstora'

A tehnička kultura je danas i više no potrebna, mišljenje je Vlade Đakulovića, naročito na tragu reforme koje provodi ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak.

- Podržavam ministricu Divjak, mislim da nam fali majstora. Ja sam za njemački model, da se već u šestom razredu bira jesu li učenici za strukovnu školu ili gimnaziju. Puno je učenika koji nisu zainteresirani za gimnaziju, a fantastični su kad treba nešto raditi. Pa neka učenici odaberu ono što žele, umjesto da ih se maltretira.

A baš mu je ta zainteresiranost učenika za strukovna zanimanja bila od iste važnosti kao i nagrade s državnih natjecanja.

- Uvijek sam cijenio kad bi se učenici odlučili za električara ili stolara, mi trebamo majstore. Kad se učenici zainteresiraju za strukovne škole, to je za mene uspjeh.

Novo vrijeme, novi izazovi

Izazovi za nove generacije učitelja, smatra Vlatko, leže u tome da u djece ponovo probude strast.

- Nije važno što se radi, važno je da se klinci zainteresiraju i da se robotika i informatika na taj način razvijaju. Uvijek sam poticao djecu da jedni drugima pomažu na tehničkoj kulturi. Djeca sve imaju na Internetu, čemu štrebanje, to je najgore za njih, tehnička kultura je rad.

Nakon 43 godine staža Vlatko Đakulović morao se oprostiti od Druge osnovne škole, a učiteljski posao sad će, kaže Vlatko, zamijeniti rad u vrtu. Također će ostati aktivan i u Društvu pedagoga tehničke kulture Varaždin.

- Sad kad sam otišao u mirovinu, mogu reći da mi je žao što više ne radim u školi – zaključio je Vlatko Đakulović.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Reci što misliš!