Datum je bio 14. kolovoza kada je potvrđeno da dolazim u Varaždin, na tri mjeseca.
Da budem iskrena, nisam znala gdje je to točno. ‘Blizu Zagreba’, rekla bih kada su me pitali kamo idem, a onda nastavila objašnjavati i da je vrlo blizu granice sa Slovenijom te da je aerodrom u Grazu također blizu.
Bile su to informacije koje sam prikupila iz podataka koji su nam poslani preko Eurodysee programa, putem kojeg sam i stigla ovdje.
Ali, da budem iskrena, nisam zapravo znala da ću biti ‘u Europi’, sve do tjedan dana kasnije, kada sam to rekla mojoj prijateljici u Sloveniji, objasnivši joj da ću ju posjetiti i ranije nego što je možda očekivala.
‘Hej, bit ću u Hrvatskoj od rujna do prosinca’, rekla sam svojoj prijateljici u Sloveniju, kada se sve definitivno potvrdilo.
‘Super, a gdje?’, pitala je.
‘Varaždin’, odgovorila sam.
Mogla sam otići i u neko drugo mjesto, udaljenije od granice, pa bi šanse da se nađemo bile znatno manje, radi otežanih okolnosti.
I tek tada sam shvatila kamo idem. Varaždin je manje od 100 kilometara od Zagreba, slovenska granica je udaljena oko pola sata, a do Ljubljane se lagano može autobusom. Jednako blizu je i mađarska granica, do Budimpešte se lagano može vlakom, a i Austrija je blizu, ako se pogleda na kartu.
Vožnja do Ljubljane je trajala skoro četiri sata, sa zaustavljanjem u Zagrebu. Bilo je tamno i ništa se nije moglo vidjeti kroz prozore i pitala sam se kakav će pogled biti kada pređemo granicu, sat nakon Zagreba. Bit ću u Sloveniji samo kroz vikend. Petak, subota, nedjelja. Imam dovoljno vremena za preći još jednu granicu, prvi puta biti u Italiji, samo da bi ponovno stigla u Sloveniju, tijekom vožnje po Sloveniji kroz Alpe.
Geografija je zanimljiva stvar. Mi znamo (odnosno trebali bismo znati) gdje se nalaze zemlje u Europi. U našim mislima čuvamo sliku zemalja obojenih različitim bojama s tamno iscrtanim granicama. Jasno nam je da zemlje postoje, ali naša svijest o tome što se u kojoj od njih događa je druga stvar.
Na primjer, iako ja znam što se događa u Španjolskoj (požari u Galiciji, proces borbe za neovisnost u Kataloniji), doživljavam sve to više kao film, nešto stvarno udaljeno što ne postoji kada prestajem čitati o tome.
Hrvatska je oduvijek bila ovdje, stisnuta između Jadranskog mora, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Ljudi su oduvijek šetali ovdje, događaji uvijek počinju nešto kasnije nego što je planirano i sve to događalo se i kada sam ja bila udaljena, no tek u rujnu, kada sam stigla ovdje, postala sam toga u potpunosti svjesna.
Za mene je svijet počeo ovdje prije mjesec i pol, kada sam autobusom stigla na autobusni kolodvor u Varaždinu.
Ovdje su granice tako blizu. Zemlje su tako blizu jedna drugoj. Možda bi me to manje fasciniralo da živim u Španjolskoj negdje blizu neke granice, ali iz mojeg kraja je najbliža zemlja udaljena vožnjom avionom ili približno sedam sati vožnje autobusom.
Možda je i to razlog zašto se Varaždin čini kao odlična početna točka za mnoge priče, također i za mnogo sati vožnje autobusum, uz neizvjesnost hoće li se pogled promijeniti (ili neće) kako prelazite granice, dok mijenjate valute i jezik.
> BORDERS Varaždin feels like a right start point for a lot of stories
