Vijesti / Društvo

Jesu li šutnja i pokornost budućnost hrvatske prosvjete?

Jesu li šutnja i pokornost budućnost hrvatske prosvjete?

OK, već smo zaključili da TeVe ne gledam jer mi svi programi vrijeđaju inteligenciju, novine ne kupujem jer mi prosvjetarska plaća ne dozvoljava taj luksuz (Ono: zašto prosvjetari trebaju naočale s velikom dioptrijom? Pa kad god pogledaju u novčanik ne vide ništa. Eventualno im je luk u novčaniku jer im oči uvijek zasuze), povremeno se informiram o svijetu oko nas putem interneta, kad se baš hoću uzrujati i kad mi padne tlak.

Pa čitam: 'Roditelji osnovnoškolaca lani napisali 269 prijava protiv učitelja.' Ma bravo! Svaka vam čast dragi roditelji. Sve pet!
Pa čitam: Poznati psiholog o odgoju: 'Zadaću ne treba raditi s djetetom, torbu mu ne treba spremati, je li nešto zaboravilo – nije vaš problem!' Zar djeca više ne rade sama svoje zadaće? Usputbudirečeno, to nam je tema sljedeće kolumne, danas više neće biti mjesta za to.
Pa čitam: kolegica, prijateljica, s kojom sam davno, davno studirala za učiteljicu piše na svom FB profilu, a meni šalje u inbox sva ojađena, tužna i revoltirana sljedeći tekst (dobila sam dozvolu da ga prenesem):

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Kako su se mehaničari izborili za svoj posao ili gdje je prosvjetarski poklopac?

'Koja je razlika u društvenom statusu automehaničara, liječnika i učitelja u posljednjih 30 godina, iliti, u što se svijet pretvorio...
Sjećam se tih motora u automobilima. Razgolićeni, oku i rukama dostupni, sve je u njima i na njima bilo jasno, pristupačno i popravljivo svakom kretenu. Čak i meni. Mogla sam provjeriti kleme na akumulatoru, 'Peglicu' sam palila nekom šipkom koju sam ugurala na točno određeno mjesto, ispuhala neke cjevčice ako je prilikom isisavanja benzina u nju ušla mrvica nečisti. Mnogi su muževi u garažama svakodnevno održavali mašine tih automobila dokazujući da se možeš u isto vrijeme oženiti za dvije/dvoje - i ženu i auto. Na gubitku nisu bile samo žene. Bili su na gubitku i automehaničari. Na red su dolazili tek kad je 'zaribala' mašina. Jer, koja budala još plaća taj posao?

Istina, i neimaština je tjerala ljude na svašta. Da budu i ličioci, i poljoprivrednici, i stolari, i zidari, i električari... pa onda i automehaničari.
Samo nisu bili učitelji. Ni liječnici. Em za to nisu imali vremena (pa pobogu, kad bi nakon svih zanimanja koja su imali nakon što bi se vratili s posla?), niti dovoljno novaca za kupovinu literature iz koje bi učili. Sva su gore navedena zanimanja na neki način doskočila sveukom i naširoko obrazovanom narodu. Neka donošenjem zakona koji te tjeraju da ih trebaš (certificirani plinski, električarski itd. majstori jer bez njih se ne možeš spojiti ma mrežu/e, obveza isticanja obrta koji izvodi građevinske radove...), a druga dosjetkama koje su nam onemogućile dostupnost onome što bismo radili. Materijali koji zahtijevaju posebnu tehnologiju ili preskupe strojeve i alate. Svemu tome doprinio je i povećan standard, ali i očekivanja od samog proizvoda ili produkta rada. Nećemo u kuću staviti bilo što. Niti će to izgledati bilo kako.

A što su učinili automehaničari, tj. proizvođači automobila? STAVILI SU NA MOTORE POKLOPAC! To je dovelo do revolucije. Ne one u struci, koliko sociološke. Odjednom je automehaničar, onaj 'nem ja njemu plačal kaj bu on malo predrbo po mojemu autu da ja to morem som' postao - Gospon mehaničar: 'A vas lepo prosim, bi mi pogledali auta denes, ja ga tak hitno trebam? Jaj, fala vam lepa, nigdar vam to nem pozabil. Do kraja života zahvalen. Do groba.' Jedan poklopac na mašini auta donio je revoluciju. I drago mi je zbog toga. Jer, svatko bi se morao baviti onim za što je školovan. I svaka bi žena/muškarac trebali imati jedno drugo. Ne u garaži,već u onih sedam sati odmora i sedam sati spavanja.

O učiteljima i doktorima vrlo kratko. Oni nisu uveli poklopac. Kako se nitko više ne bavi majstorskim poslovima, svi se bave učiteljskim i liječničkim poslom. Imaju vremena. A i literatura je postala dostupna i jeftina. Na internetu je sve i internet zna bolje od navedenih niškoristi. Zato se k liječnicima ide s dijagnozom i spiskom lijekova koje on treba samo ukucati, a učiteljima se govori što i kako treba raditi ili ne raditi. Zato što nisu stavili poklopac na mašinu. Međutim, poklopac dođe sam. Donese ga život. Najčešće kad je kasno. Kak bi Tomić rek'o, sve je to zbog toga kaj se u dva u semestra završi faks na fejsu.'

Autorica ovog teksta je Roberta B., iskrena Međimurka, (skoro pa kao Robi K.), vrsna učiteljica s trideset godina staža, majstorica dramskog rada s djecom i mladima. Sve je rekla.

Ti zli učitelji

A sad da se nadovežemo na tekst pričom o prijavama, anonimnim pogotovo. Kao što je Roberta napisala, nekad je bio pojam biti učitelj. U selu su bili glavni svećenik, liječnik i učitelj. Nisi naučio i dobio si jedinicu? Mogao si računati da ćeš još i kod kuće dobiti batine zbog jedinice. Učitelj je uvijek bio u pravu. Danas, dobije li dijete jedinicu, razbjesnjeli roditelj juri u školu, viče na učitelja i prijeti prijavom inspekciji. Dijete ne smije dobiti jedinicu. Za jedinicu je kriv učitelj, nikako dijete! HELOU! Danas su dijete i roditelj u pravu. Crv ima viši društveni status od učitelja, crv ima Društvo za zaštitu životinja, učitelj nema ni to. Nagradno pitanje glasi: tko štiti učitelje / profesore? (Samo molim ne odgovarati 'sindikati' jer time gubite bodove). Prosvjeta je postala čista uslužna djelatnost, kakav odgoj i obrazovanje, kakvi bakrači – kupac, gost i učenik/učenikov roditelj su uvijek u pravu.

Tužakanje je postalo IN, fensi, rekli bi po novonobl hrvatski. Klinac ti nije neodgojen i zločest. On ima adehade. Klinac ti nije lijenčina. On ima poteškoću u učenju. Ne uvažavaš li sve njegove 'poteškoće', slijedi tužakanje. Jer si zao učitelj. Nemaš razumijevanja. Jer svršavaš kad daješ jedinice. Tužaka se ravnateljima, stručnim službama, susjedi, ekipi u kvartu, u župnoj zajednici nakon meše, na društvenim mrežama.

Saznala sam da pojedini roditelji idu tako daleko da osnuju dvije grupe na društvenoj mreži Facebook: u jednoj tagiraju učiteljicu i ispituju je kod svakog zadatka iz zadaće koje zlato ne može riješiti 24/7, a u drugoj ogovaraju na sve moguće i nemoguće načine tu istu učiteljicu (zmija, koliko je zadaće zadala, kakvi su to kriteriji? 76 posto samo trojka? Naučiti 4 stranice za ispit? pa jel' ona normalna? itd.).

Tužakanje AZOO (Agencija za odgoj i obrazovanje, druga stanica nakon Ministarstva magije) je već viši stupanj bezobrazluka, poglavito tužakanje 'bez imena i prezimena', anonimno. To je najniži stupanj tužakanja kad netko, može to biti i zla susjeda iz ulice koju niste pozdravili odgovarajućom intonacijom, smješta učitelju psinu. Inspekcija leti na teren i na temelju anonimne prijave protiv učitelja.

Lani ih je bilo 75. Reći će neki da što se učitelji imaju bojati prijave ako su nevini. Aman ljudi, inspekcija dođe i traži. A dobro se zna da tko traži, taj će i naći. Nema, ali neeeeeeeeeema savršenog učitelja. I savjetnici/inspektori su samo ljudi: možda im učitelj nije simpatičan, možda su na dan nadzora ustali na lijevu nogu, možda mrze sami sebe što to moraju raditi i ta daaaaa – tko nastrada? Učitelj.

Pouka

Koja se poruka šalje mladima? Pa zna se: bježite iz prosvjete glavom bez obzira. Oni pametniji će shvatiti. Jer, ma koliko se trudili i bili dobri, svakog učitelja jednom može stići 'kletva povampirenog roditelja'.

Osim toga, što će nam škola kad možeš biti konzul u 'Ameriki' sa završenom srednjom školom? Magistri struke ionako konobare.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Vezani članci

Reci što misliš!