S obzirom da smo navrat-nanos uletjeli u tržišno gospodarstvo i shvatili ga doslovno, kriteriji su nam se u mnogočemu stubokom promijenili u odnosu na vrijeme kad komercijalizacija svega ne samo da nije gledana benevolentno, nego čak proglašavana neprijateljem duše radničke klase. To što se danas masovni mediji i kultura gledaju kroz prizmu gledanosti, slušanosti - dakle kroz zaradu - odraz je duha vremena u kojem se izostanak dobrog ukusa sasvim neprimjereno opravdava slobodom izbora i poslovicom da se o ukusima ne raspravlja. Danas je sve relativno i nema društvene volje da bude drugačije. Intelektualne elite su šutljive, a političke elite se natječu u tome kako se dodvoriti masi, niskim strastima i masovnom (niskom) ukusu, a počesto su političari i veći primitivci od vlastite biračke baze.

Nije ni čudo što je danas riječ šund iščezla iz javnog prostora, jer je šund u našoj hibridnoj verziji demokracije i kapitalizma dobio puno pravo građanstva. Iz nekog razloga jednopartijski sistem trudio se usmjeriti mase prema visokoj kulturi, osnivao razne komisije za šund koje su određivale što je zadovoljava određene kulturne kriterije. Dakako, tako se provodila i određena ideološka kontrola, zabavna ali kulturno malo vrijedna literarna i glazbena djela su valjda u sebi skrivale potencijalnu opasnost da mladima i starijima zatruju um sadržajima koji nisu na partijskoj liniji.

Sadržaj se nastavlja...

Pa ipak, takvi se sadržaji nisu zabranjivali, samo su se osuđivali i – dodatno oporezivali. Naišli smo na zanimljiv tekst iz lokalnih novina od prije pola stoljeća koji otkriva dio motiva zašto je socijalistički sustav bio alergičan na šund.

„Akcija, zločin i seks“ , Karlovački tjednik, 2. listopada 1969.

To je „kulturni“ sadržaj za koji Karlovčani daju godišnje više od 45 milijuna starih dinara. Veličinu te sume možemo bolje predočiti ako znamo da karlovačke knjižare prodaju godišnje samo za 6 milijuna starih dinara djela ozbiljnijih domaćih i stranih pisaca, a vlastiti prihodi Kulturnog centra u Karlovcu iznose godišnje oko 11 milijuna starih dinara.

Kod skupljanja ovih podataka u šund smo uvrstili razne dječje stripove, kaubojske i kriminalističke romane, časopise gotovo ispunjene golotinjom i slične štampane publikacije u kojima nema na umjetnički način datih životnih istina. Granica između šunda za djecu i odrasle je dosta neodređena. Mnoge stripove namijenjene djeci čitaju odrasli. S druge strane i desetogodišnjacima se nađe katkad u rukama primjerak „Roto-romana“ ili popularnog „Luna kralja ponoći“. Djeca i omladina najviše „gutaju“ stripove i kaubojske pričice. Za to u Karlovcu odlazi godišnje oko 20 milijuna st. dinara. Neki govore kao pronicljivi i duhoviti junaci stripova kao Miki Maus i Paja Patak ne djeluju štetno. Oni bude maštu, potiču na razmišljanje i stvaraju naviku čitanja. To je samo donekle tačno. Vjerojatno zbog „prevelike pronicljivosti“ mladi čitaoci „Ponija“ ili „Bisera vesterna“ ne vide šematizirane priče koje se prenose iz romana u roman. Izmijenjena su samo imena lica i opisi mjesta na kojima se događa radnja. U stripovima dijete biva od svojih prvih susreta sa štampanom riječi odvraćeno od životne stvarnosti. Likovi su u tim stripovima nedopustivo pojednostavljeni, tako da djeluju ili uvijek kao dobri ili kao apsolutni predstavnici zla. Najčešće glavni junak nadnaravnim sposobnostima s lakoćom rješava sve teškoće. Ako zataje sposobnosti tada nastupa sreća. Super-ljudi stripova nikad ne sumnjaju u sebe i ne doživljavaju poraze. Laž i beskrupulozno ubijanje normalna je stvar. Smišljeno obnažena Barbarela i golotinja u ostalim stripovima je svojevrstan začin kojim se uzbuđuju pubertetlije.

Kada uprošćeni likovi i limunadaste pričice sa sretnim završetkom jednom postanu djeci i omladini glavno mjerilo vrijednosti nekog štiva, tada nestane razumijevanja za nešto ozbiljnije i životu bliže. Svako umjetničko djelo u kome glavni junaci doživljavaju neuspjehe, ponašaju se nesigurno i nelogično ili upadaju u situacije u kojima su nemoćni biva okvalificirano kao loše i dosadno. Prije ili kasnije upast će mnogi mladi ljudi u razne životne teškoće koje su mogli izbjeći da su zanimljivo tražili u djelima koja se bave finim nijansama svakodnevnice oko njih. Umjesto lakih pobjeda poput revolveraša tvrdih crta lica mnogi će mladi čovjek doživjeti pravi potres prvog dana rada u poduzeću. Gutajući velike pustolovine s dekorativnim ljepoticama zelenih očiju mnogim mladim ljudima promaći će da život može biti lijep i s „običnom“ djevojkom ili s „običnim“ mladićem ako obje strane imaju u sebi dovoljno bogatstva i nesebičnosti. Imajući pred očima klišeizirane strip i vestern junake mnogi neće vidjeti kako nespretni, nesnalažljivi i tvrdoglavi ispadaju u najjednostavnijim situacijama. Kod šunda za djecu i omladinu naglasak je na pustolovinama, a kod šunda za odrasle nalazimo s akcijom vješto pomiješani zločin i seks. Godišnje odlazi u Karlovcu na „krimiće“, vestern romane i časopise koji graniče s pornografijom više od 25 milijuna st. dinara. Sadržaj šunda za odrasle je takav da izaziva napetost, strah i seksualno uzbuđenje. Tko nije doživio napetost kada Džon Lidl ostavlja za sobom trag posut mrtvim gangsterima, ili kada Nero Volf mirišući orhideje razmrsuje odjednom tuce ubojstava. Koga da ne uzbudi svlačenje ljepotice savršenih oblika pred Mike Špilejnom, ne bi li mu odvratila pažnju….

Kako smanjiti broj čitalaca šunda? Mjere koje bi donijele brze rezultate u tom smislu ne postoje. Administrativne zabrane ne dolaze u obzir jer bi bile neefikasne. Glavni pravac borbe bi trebalo biti nametanje umjetnički vrjednijih djela. Budući da su knjige te vrste jako skupe, glavni teret borbe sa šundom morale bi nositi javne knjižnice. Najvažnije je djelovanje na omladinu. U školama su dosada takve akcije bile svedene na verbalno napadanje, oduzimanje svezaka i eventualno kažnjavanje posjednika šunda. Na nastavi bi trebalo biti više nego dosada uvjerljivog i zornog isticanja nadmoćnosti vrijednih književnih djela nad šundom.

Pripremio Tihomir Ivka