Nikad se nemojte žaliti da vam je nešto teško, jer uvijek može postati teže. To apsolutno vrijedi za moje iskustvo u teretani!

Istina, tjedan prije sam malo popustila pod izlikom posla, ali se Nikola zato dobrano potrudio da ovaj tjedan sve nadoknadim i još za svaki slučaj odradim i malo unaprijed, ono, kao, 'tko želi znati više'. Ja ne.

Sadržaj se nastavlja...

Nikola je očito dečko koji lako oprašta, barem ako je u pitanju buđenje prerano ujutro na neradni dan, jer moj trening u ponedjeljak ipak nije bio smrtonosan (recimo). Čak sam dobila na biranje spravu na kojoj se hoću zagrijavati.

Nikolini ponuđeni izbori često izgledaju kao izbori u nekim lošijim političkim sustavima – imaš pravo izbora, ali tvoj izbor je najčešće izbor nadređenih (Nikole), a u slučaju da nije, onda ne znaš koja je od ponuđenih opcija gora.

Nakon početnih dvadesetak minuta zagrijavanja vratili smo se u dvoranu u kojoj me već čekao cijeli poligon. Vježbe su se ovaj tjedan sastojale od ponavljanja na više različitih 'stanica' bez pauze između. U jednom krugu odrade se vježbe za cijelo tijelo, od čučnjeva do sklekova i trbušnjaka i, naravno, svih vrsta naskoka i doskoka (moja bolna točka). Nakon završenog kruga moj divan trener nagradi me s minutom pauze pa onda opet u akciju i tako 4-5 puta. Nije uopće strašno. Ni malo.

Budući da sam ovaj tjedan u Kinezisu bila više od jednom, imala sam se prilike bolje upoznati s Nikolinim načinom rada. Recimo, prvo kaj sam naučila je odgovarati na pitanja. Nikola kad postavi pitanje očekuje samo jedan odgovor. Ustvari je pitanje tu samo reda radi.

-Ti je teško?

- Ma nije, ni slučajno, evo mogu još tri kruga.

- Pa kaj ti to visi?'

- A to, ma to mi je samo ispalo plućno krilo još u prošloj seriji, ali bez brige, mogu još tri odraditi, nije problem.

Tak otprilike.

Probala sam sve da mi bude lakše. Naravno, pribjegla sam i pokušaju nuđenja mita, ali ne da se Nikola tak lako. Progutala sam natrag svoje plućno krilo (mislim da je desno bilo u pitanju) i nastavila s čučnjevima. Nikola mi je objasnio da se ovaj način vježbanja zove HIIT (naravno, kratica za... nemam poima kaj), a meni je nakon toga trebala jedino HIITna.

Prošli tjedan sam se žalila na traku smrti (onu za trčanje), a sad sam saznala da je ta traka ustvari mala beba naspram ovom čudu na kojem sam završavala treninge. Ukratko: dođeš i počneš hodati po stepenicama i nikad više ne staneš. Ako na traci pokušavaš pobjeći od smrti, a ne možeš jer trčiš na mjestu, tu se osjećaš ko da te smrt uhvatila pa se sad penješ do svojeg odredišta, ali ne ide pa ne ide.I to radiš tak dugo dok Nikola ne veli da je gotovo, a to nije riječ koja mu je česta u riječniku.

Treninge po istom principu odradila sam tri puta prošli tjedan. Znam da je to samo tri, ali umirala sam sto puta dnevno, isplatilo se!

Prošli tjedan sam rekla da budem počela mjeriti centrimetre. Ipak ništa od toga. U ovoj divnoj gužvi, učenju i poslu, uspjela sam negdje zagubiti divni papirić s prvim mjerama (ako možda negdje naiđete na žuti post-it s četiri broja, nemojte s tim uplaćivati loto) pa sad eto nemam kaj za usporediti. Divno, znam.

Iako se trenutno nemam čime pohvaliti jer sam neorganizirana, mislim da je tjedan bio uspješan, budući da me nekoliko ljudi razveselilo s 'pa vidi ti se' izjavom. Držim se ja i dalje svoje vage, jer to ne mogu izgubiti, ali možda, moooožda, ovaj tjedan bude taj kad ne budem izgubila papirić s novim brojkicama.

Svakom Varaždincu današnji dan označava prvi dan jeseni. Gotov Špancirfest, a samim time više i nema izlika za nevježbanje ili ne držanje dijete. Danas počinje moj zadnji tjedan u Fitness centru Kinezis. Zanima me kaj Nikola ima u planu za oproštajku.