5. dan hodanja (nedjelja): Campiello – Berducedo

Prije nego smo u nedjelju krenule starom rutom Hospitales prema Berducedu, vlasnica restorana u kojem smo pile jutarnju kavu upozorila nas je da ponesemo mnogo vode jer je sljedeća 22 kilometra nigdje neće biti.

Sadržaj se nastavlja...

Rekli su nam da je ruta predivna, ali nijedna od nas nije očekivala da je baš toliko lijepa. Put kroz predivne planine s našim najvećim usponom od 1277 metara pružao je prizore kakve nikada nismo vidjele.

Prvih petnaestak kilometara odlično smo se držale upijajući pozitivnu energiju jutarnjeg sunca i predivne prirode i s oduševljenjem zastajale svakih nekoliko koraka kako bismo se divile prizorima.

Preostalih petnaestak kilometara, moramo priznati, postalo je nam je prilično teško. Sunce je zapržilo, a planine su bile prekrivene samo niskim raslinjem, tek se na svakih nekoliko stotina metara možda našlo pokoje drvce ispod kojeg smo mogle uhvatiti malo hlada.

A i staze na tom putu nisu bile previše naklonjene našim već prilično bolnim stopalima i koljenima. Kamen na kamenu po kojima smo morale hodati kao po jajima kako ne bismo izvrnule gležanj.

To je bio trenutak kada smo se napokon počele osjećati kao pravi peregrinosi – prljave, umorne, žedne, samo s krevetom i tušem u mislima. Ma kakvo traženje lijepog stana, daj nam prvi slobodan krevet u Berducedu, makar to značilo da se moramo prati u lavoru. Samo da legnemo i da satima više ne moramo napraviti ni koraka.

Otprilike osam kilometara do cilja pojavila se prva cesta kojom se moglo proći automobilom. U nama se odvijala prava borba – noge su htjele pozvati taxi, a naš je duh, iako oslabljen, htio nastaviti hodati.

Za vrijeme te borbe usred ničega pojavio se čovjek koji je prodavao hladne napitke. To nam je dalo snage da nekako izguramo preostale kilometre. Tog smo dana, ne računajući stanke, hodale devet i pol sati. Prešle smo 30 kilometara i potrošile 4242 kalorija.

Došavši do cilja jedva smo pronašle smještaj, jer je Berducedo vrlo maleno mjesto, a mnoštvo se peregrinosa zaustavilo baš ovdje. Za idući smo dan odlučile da ćemo duže spavati i uzeti manji zalogaj puta. Jednu je od nas pogodila sunčanica, dvije imaju problema sa žuljevima, jedna jedva hoda zbog bolova u koljenima. Naša peta prijateljica jedina se još odlično drži i svima nam je oslonac.

6. dan hodanja: Berducedo – Grandas de Salime

Ustale smo tek oko osam sati želeći odmorne krenuti na put. Čekala su nas samo 22 kilometra pa nismo žurile sa spremanjem. No naša prijateljica za koju smo jučer mislile da je dobila sunčanicu još uvijek se nije oporavila.

Vlasnica alberguea objasnila nam je da se ne radi o sunčanici, već o bakteriji. Plastične boce na vrućini pogodne su za leglo bakterija. Zato, kaže ona, ne bismo trebale u ruksacima nositi vodu, već aguarius, španjolski izotonični napitak.

Nakon što joj je skuhala čaj od kamilice, prijateljica je ipak odlučila krenuti s nama na put. Neispavana i iscrpljena jedva je skupila energiju za penjanje na 980 metara visoko brdo gdje smo ju na vrhu umotale u vreću za spavanje da malo odspava i skupi snage za preostalih 14 kilometara.

Za to smo vrijeme na obližnju ogradu stavile sušiti veš koji smo večer prije oprale i putem bezuspješno pokušavale osušiti noseći ga zakvačenog na ruksacima. Primijetile smo da su ovdje u Asturiji vrlo neobični klimatski uvjeti – dan traje izuzetno dugo, a temperatura se mijenja svakih nekoliko kilometara.

Naša peta prijateljica koja dosad nije osjećala nikakve tegobe također je danas zaradila žuljeve. Nešto sporije, s nešto manjim osmijesima na licima nastavljamo svoj put za Santiago.

7. dan hodanja: Grandas de Salime – Fonsagrada

Jučer smo zbog kasnog kretanja hodale po najvećoj vrućini. Shvatile smo da što kasnije krećemo, imamo manje energije. Prvo nas je čekao uspon, a potom silazak s 980 metra na 220 metara. Naša oslabljena koljena i gležnjevi te žuljevima izranjavana stopala to su jedva preživjela.

Nakon 15 kilometara bolnog koračanja ugledale smo mnoštvo kuća koje su, po svemu sudeći, bile napuštene i prazne. Već smo više puta prolazeći tim malim mjestima zaključile da podsjećaju na sela duhova.

Na kraju tog mjesta, pet kilometara prije našeg cilja, ugledale smo život – restoran s prekrasnim pogledom na jezero. Žedne i iscrpljene odlučile smo stati i na vratima smo ugledale natpis Albergue. Pogledale smo se i znale da je to naše prenoćište za danas.

Sjele smo na terasu, izule cipele i nogu prljavih kao nikad u životu upijale zrake polako zalazećeg sunca. Zaključile smo da iako je odlično što nas je pet jer smo odlično društvo, isto je toliko puno veća šansa da nekoj od nas tog dana ne bude dobro i da ćemo zbog toga hodati kraće ili puno sporije. Camino je počeo pokazivati i svoju trnovitu stranu.

Sada smo na putu za Fonsagradu, tridesetak kilometara od našeg alberguea. Tko zna hoćemo li danas uspjeti.