Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa - 'Bogi Ivan znova'

Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa - 'Bogi Ivan znova'

Samo dva telefonska poziva građana upućena gradonačelniku Ivanu Čehoku prigodom njegovog gostovanja u kontakt radio-emisiji 'Intervju tjedna' novinarke i voditeljice Andreje Žigić Dolenec veoma su simptomatična za aktualnu varaždinsku društveno-političku svakodnevnicu.

Od toga je prvi telefonski poziv bio kritički osvrt na njegovu retoriku odnosno patroniziranje ili, kako je dotična gospođa izjavila u eteru, 'poklapanje' sugovornika riječima 'niste u pravu' ili 'niste upoznati sa činjenicama'. Nazvavši njegov način komunikacije jednosmjernim, a ne polemikom, dotična je gospođa odbila sudjelovati u razgovoru.

Gradonačelnika to, naravno, nije omelo da nekom svojom logikom zaključi kako ljude zapravo više zanimaju komunalne teme poput primjerice kanalizacije, a ne one 'rubne' teme odnosno 'tendenciozna pitanja' koja postavljaju 'neinformirani novinari'.

Indolentnost građana kulturpolisa prema 'rubnim temama i tendencioznim pitanjima neinformiranih novinara' i njihov izražen interes za komunalije odnosno pitanja fekalnog sustava i kanalizacije, kako je to naš gradonačelnik lakonski zaključio, uzet ćemo s rezervom, uvažavajući pritom onu staru varaždinsku maksimu 'ne bi se štel mešati, najte kaj zameriti'.

Zanimljivo je slušati na koji način gradonačelnik obrazlaže ili, bolje rečeno, eskivira po njemu 'tendenciozna' diskutabilna pitanja, vraćajući se nekoliko puta u toku emisije na smanjenje zaposlenih u gradskoj upravi i politiku 'šparanja', što voditeljicu nije naročito zanimalo, a sudeći po broju poziva, ni slušatelje.

Na kraju je rezimirao kako 'funkcija novinara nije da pišu laži i izmišljaju' i da on 'voli ljude koji znaju kritički misliti', a 'tendenciozna pitanja i rubne teme zadovoljavaju standarde malog broja ljudi u zajednici'.

Dakle, kanalizacija i fekalije prije svega.

Širokogrudnost i uvažavanje svojih bivših i sadašnjih političkih protivnika vrlina je gradonačelnika koji društvenu korist, stručnost i kompetenciju vrednuje iznad svega, ali kojem je također 'logično da pri zapošljavaju gradski vijećnici imaju prednost'.

Analogijom zaključuje kako su građani dotičnom izabraniku dali prednost pred konkurencijom samim time što su ga već izabrali za vijećnika i da svi ostali, bez obzira na stručnost i kompetencije, upravo zbog toga nemaju 'tu težinu'.

Orvelovskim žargonom bi se moglo reći kako su, bez obzira na jednakost, neki u zajednici ipak jednakiji od drugih.

Usput, mala digresija. Svi vi koji želite dodatno izgubiti na 'težini' imat ćete priliku uskoro prakticirati 'street workout', tj. vježbati džabe pomoću sprava na otvorenom, jer je to, saznali smo od gradonačelnika u emisiji 'Intervju tjedna', samo dijelić sportskog programa na temelju kojeg je zaposlen gradski vijećnik. Dakle, pratite sezonska sniženja i počnite polako razmišljati o ulaganju u sportsku opremu.

Sudeći po gradonačelnikovim riječima, u gradu manje-više sve štima. Čilića ćemo gledati za 50 kuna dnevno. Slijede zatim koncerti Dine Merlina i Graše. Požurite po karte za Grašin koncert, planut će brzo. Suđenje? Pa to vam nije neki problem, ne uzima puno vremena. Osim toga, nije to ništa novo, u Francuskoj je bilo slučajeva gradonačelnika koji su bili čak i osuđeni pa su i dalje vodili grad (sic!).

Tako je govorio Ivan Čehok. Sve je pod kontrolom. Nepravilnosti nema. Kruha i igara, idemo delati. Kao što bi to rekao njegov zagrebački 'brat po oružju' Milan Bandić.

U zbirci eseja Slavoja Žižeka (u engleskom izvorniku naslovljenoj First as tragedy then as farce, kod nas prevedeno kao Druga smrt neoliberalizma) susrećemo se s Marxovom ispravkom Hegelove ideje 'kako se povijesne činjenice i ličnosti nužno ponavljaju dva puta'. Marx dodaje: 'prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa'.

Prošlogodišnja izborna pobjeda Ivana Čehoka, čiji je kraj zadnjeg mandata obilježen tragičnim, još uvijek neizvjesnim, sudskim epilogom, u praksi asocira na Marxovu ispravku Hegelove ideje.

A njegov dramski nastup prigodom svečanosti obilježavanja 25. obljetnice osnivanja 7. gardijske brigade 'Puma', održane 22. prosinca 2017. godine u varaždinskom kazalištu, eksplicitno ukazuje kako je glumatanje imanentna karakteristika gradonačelnikovog, aristotelovski rečeno, političkog bića, te ga možemo analizirati s pozicije kazališne kritike.

Poput starogrčkog rapsoda (ekvivalent guslaru) gradonačelnik se prisutnima obratio s pozornice HNK-a vještinom i tehnikom Platonovog Ijona. O čemu se, naime, radi? U Platonovom djelu Ijon, raspravi između filozofa i pjesnika, dolazi do diobe mišljenja. Sokratova filozofska teza je da rapsodi ili pjesnici ne posjeduju pravo znanje u oblasti moralnog i političkog te, ako su prazni od sadržaja, postavlja pitanje na koji način onda stvaraju. Činjenica da rapsod Ijon ipak stvara i djeluje prilagođeno vrsti publike je ujedno i antiteza koja upućuje na iracionalno u govorniku-pjesniku ili, u ovom slučaju, gradonačelniku, a to je nadahnuće bez pokrića.

Dakle, uz pomoć nadahnuća i glumljene tronutosti, na sceni varaždinskog kazališta startao je u slow motionu šestominutni improvizirani monolog u kojem rapsod Ivan Čehok iracionalnom tehnikom pred auditorijem kreira prima vista, općenite, mitske slike o 'ratnim jutarnjim praskozorjima' i 'pobožnim kvartovskim dečkima koji su antiratne pjesme poput Brothers in arms, Give peace a chance, dominatnu rock kulturu i odlaske u crkvu zamijenili pjesmama koje su nas u to doba trebale ohrabriti i osokoliti'.

Zatim, trgnuvši se iz prvotne falschspielerske tronutosti, apologetski dodaje: 'pjesmama kojih se mi u ovom gradu sramiti nećemo'.

Inače, te pjesme su u vrijeme Domovinskog rata imale svoju svrhu. Recimo da ste mogli po učestalosti radijskih ili TV emitiranja Hrvatina Đuke Čajića i Thompsonovih rikanja zaključiti da je stanje na terenu ozbiljnije nego recimo onih dana kad bi se eterom orila politički korektna 'mozaik himna' 'Cro band aida' ili po narudžbi, za izvoz, brzinski sklepana Stop the war in Croatia i slični domoljubno-trash glazbeni hitovi.

Neko vrijeme sam '92. godine bio u sastavu topništva 2. bojne 'Kralj Tomislav' 114. brigade pod zapovjedništvom Ante Čatlaka u selu Grbeše pored Unešića i sjećam se da su 'ratna jutarnja praskozorja' o kojima lamentira Čehok, očito inspiriran youtubeovskim ratnim iskustvom, slična stvarnima onoliko koliko su braća iz pjesme Brothers in arms slična braći iz Škorinih i Thompsonovih pjesama. Zato ćemo tu baladu u gradonačelnikovom rockersko–domoljubnom diskursu shvatiti kao promašenu alegoriju.  

Ta je kompilacija fraza, nadahnuta Ledererovim 'banijskim ratnim praskozorjima', u kojoj gradonačelnik deklamira o rock glazbi, crkvi, domoljubnim budnicama, Krleži, špehanju cura, kartanju bele, haklanju i Bobu Marleyu, ovjekovječena i video zapisom.

Usred klimaksa dramskog nastupa gradonačelnik se sjetio, kako ga on naziva, 'najvećeg varaždinskog sina i unuka', Miroslava Krleže, i njegovog Domobrana Jambreka. Apostrofirajući hrabrost 'naših dečki Zagoraca' u Domovinskom ratu Čehok je, moglo bi se reći, 'pošpotao' Krležu koji je onomad u svojim djelima, kako kaže gradonačelnik, 'baš te varaždinske dečke nazivao kojekakvim pogrdnim imenima' iliti 'domobraniima jambrekima'.

Savršena komparacija Krležinih jambreka i heroja Domovinskog rata rezultirala je aplauzom kojeg govornik prihvaća s ministrantskom pobožnošću na licu, vraćajući se nakon toga ponovno 'varaždinskoj dominantnoj rock kulturi', žovijalno najavljujući koncert nekog cover benda čije ime nije spomenuo.

Summa summarum, u meču Krleža vs. Čehok na pozornici HNK-a u Varaždinu, Ivan Čehok je svojim 'liberalno desnim' verbalnim krošeom kresnuo 'lijevi' obraz Miroslava Krleže.

Video uradak svog scenskog nastupa, koji zbog lošije rezolucije i plavičastog svjetla podsjeća na isječak iz nekog 'trash' niskobudžetnog distopijskog SF-filma, gradonačelnik na zahtjev ratnih veterana ponosno objavljuje na svom Facebook profilu.

Samodopadno isticanje takvim šupljim retoričkim asortimanom veoma je indikativno i ozbiljno upućuje, između ostalog, na nedostatak bilo kakve samokritike.

Stoga je razumljivo njegovo negiranje svakog oblika javne kritike upućene na njegov račun, od bilo koga.

Njegova izjava, odnosno naslov objavljen na ovome portalu, koji glasi 'Neću trpjeti novinske laži, uvrede i gluposti' je općenita, jer još uvijek ne znamo na koje se to konkretno laži, uvrede i gluposti odnosi.

Pridodamo li k tome još i njegovu izjavu kako će on 'ljude sa svoje liste štititi od bilo kakve forme satire' (što god to, prema njegovom poimanju, satira bila), ono univerzalno egalitarističko 'mi' te širokogrudnost i otvorenost iz kazališno-radijskih lamentacija Ivana Čehoka postaju precizno stranački i koalicijski determinirani, daleko od njegovih populističkih predizbornih trikova (placa, škropeca, kobasica i tambura) - koji su farsa.

Ta projekcija lažnog egalitarizma i liberalnih stavova eksplicitno ukazuje na to kako je glumatanje sastavni dio njegove politike.

Tragediju smo odgledali u proteklom mandatu. Trenutno svjedočimo farsama Bogi Ivan znova i Gradonačelnik pred sudom.

No prezentnom poglavlju varaždinske društveno-političke svakodnevnice, farsi unatoč, ipak bolje pristaje parafrazirani naslov Žižekova izvornika: First as tragedy then as fart.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr.

Besplatnu Varazdinski.hr aplikaciju za Android možete preuzeti klikom ovdje, a za iPhone ovdje.

Spomenik kao uvreda?! Pokojnom generalu Koradeu odali su počast, ali su istodobno uvrijedili njegove žrtve