Nije mala stvar razjebati državu, ali Hrvati su uspjeli i to

Nije mala stvar razjebati državu, ali Hrvati su uspjeli i to

Internetski portali najprije su objavili vijest da je Tomislav Horvatinčić oslobođen krivnje za izazivanje prometne nesreće u kojoj su život izgubili supružnici Francisca i Marinelle Salpietro

Odmah potom uslijedila je zgodna analiza o tome kako su Ivica Todorić i mahom svi dosadašnji hrvatski premijeri međusobno posuđivali i izmjenjivali direktore i ministre, grabeći iz istoga bazena, ovisno o potrebama i trenutku, kao da izmjenjuju dupliće Životinjskog carstva. 

Zatim je, tek sat ili dva kasnije, objavljeno kako je Vice Vincent John Batarelo, u pratnji povampirenih fanatika iz udruge, vitezu Željku Reineru predao otprilike stotinu i sedamdeset hiljada potpisa koji bi trebali doprinijeti potpunoj zabrani pobačaja u Hrvatskoj, naglasivši pritom kako i silovane žene imaju obavezu roditi i kako je znanstveno dokazano da silovane žene imaju manji postotak pobačaja. 

Nakon toga, par sati kasnije, jedan je etablirani novinski komentator napisao kako je Hrvatska, i dosad poznata kao sablasna karikatura od države, konačno i spektakularno propala.

Kompletna krvna slika današnje hrvatske države stala je tako u svega nekoliko novinskih naslova objavljenih u razmaku od par sati. 

Nije to mala stvar. Niti se to događa preko noći. Ne propadaju države, pa nek su i Hrvatska, tek tako. 

Riječ je o mučnom i vrlo složenom dugogodišnjem procesu koji je započeo bestidnom pljačkom i pomnom likvidacijom svih društvenih vrijednosti još devedesetih godina, a početak grandioznog finala konačnog raspada doživio je prije par godina kada je glavni državni kadrovik postao Tomislav Karamarko i kada su ljudi, kojima je dvadeset i prvo stoljeće stiglo prebrzo, počeli svoditi hrvatsko društvo na svoju mjeru.

Nije to, kažem, mala stvar. To da jedna zemlja, pa još k tome tako većinski pobožna, pored živog Vincenta Batarela i živahne Željke Markić, tako spektakularno ode u, hm, vražju mater. Mnogo se tu stvari moralo poklopiti. 

Pod broj jedan, potrebno je imati Vladu koja će sve probleme rješavati tako što će ih jednostavno pomesti pod tepih. 

Koja će bespogovorno povijati kičmu i spuštati gaće pred kaptolskom vrhuškom i osvjedočenim filofašistima. 

Koja će – kao odgovor na potrebe suvremenog života, kako nam je to lijepo objašnjeno – predlagati zakone u kojima stoji da obitelj bez djece nije obitelj i da roditelji imaju obvezu odgajati djecu u domoljubnom duhu. 

Potrebno je imati premijera koji će se većinu vremena umjesto gospodarstvom i pravnom državom baviti beatifikacijom kardinala Stepinca. 

Ministre koji će pozdravljati sa 'za dom spremni' i 'hvaljen Isus'. 

Potrebno je, recimo, da državne financije vodi Zdravko Marić. Dvije stvari, kažu, vidljive su s Mjeseca. Jedna je Kineski zid. Druga je kriminal u Agrokoru i njegova izgledna propast. 

Jedini koji ovo drugo nije vidio upravo je ministar Marić. Kada takvom čovjeku povjerite državne financije, svaki scenarij osim skore propasti u rangu je znanstvene fantastike.

Pod broj dva, potrebno je imati predsjednicu čiji će cijeli mandat biti točno onakav kakav je bio od prvoga dana - još od inauguracije na kojoj su glavne zvijezde bili Perković, Merčep, Bujanec, Glogoški i rečeni Horvatinčić – dakle spektakularno skandalozan. 

Od izuzetne je važnosti imati državnicu koja će se poput ofucane šiparice slikati pred tuđim ogradama tvrdeći pritom kako državu pretvara u globalnog lidera.

Upravo je nužno za državnim kormilom imati jednu takvu vizionarku koja će vas najprije posvađati gotovo sa svim susjedima, a zatim zaploviti na valovima inicijative Tri mora - što će, nota bene, dugoročno imati nesagledive posljedice u bilateralnim odnosima s Njemačkom, Italijom i Francuskom – stavljajući tako Hrvatsku rame uz rame antieuropskim i antidemokratskim društvima poput mađarskog i poljskog. To je naš svijet, rekao bi veliki Arsen. Kakva demokracija, kakvi bakrači.

Pod broj tri, potrebno je imati obrazovni sustav koji će umjesto na egzaktnoj znanosti biti utemeljen na vjerovanju i petparačkoj indoktrinaciji. Baš ništa se tu ne smije prepustiti slučaju. Indoktrinacija mora krenuti od najranije dobi. Ako ne može prije, zadnje u vrtiću. 

Ovih smo dana tako saznali da biskupi nisu zadovoljni stanjem vjerskog odgoja u javnim vrtićima zbog nedostatka pravovaljano educiranih odgajateljica. 

Ako ste se slučajno zapitali zašto je Jokićeva reforma obrazovnog sustava neslavno propala, odgovor nudi Ivica Kostović: 'Oni su htjeli djeci u školi reći da Bog ne postoji, a zatim bi dijete došlo doma i od oca čulo da Bog postoji.' 

I što će onda jadno, zbunjeno dijete?

Djeca moraju učiti vjeronauk, objašnjava dalje Kostović, a kasnije kada sazriju neka sama odluče u što će vjerovati. Namjera je potpuno jasna. Najprije indoktrinacija, a tek onda tobožnja sloboda izbora. 

Brigu, naravno, treba voditi i o studentima. Zato su Ike Mandurić, Damir Stojić i Ivan Valentić osmislili zgodnu manifestaciju 'Isus na brucošijadi'. 

'Cilj je', rastumačio je Stojić, 'pokazati mladima kako su dio velikog mozaika, onog koji zovemo Katolička crkva. To će ih zasigurno osnažiti.' 

Jednom kada nadobudni student spozna Boga, ispiti će se polagati sami od sebe.

Pod broj četiri, potrebno je imati takav zdravstveni sustav u kojem će kvaliteta usluge direktno ovisiti o dubini vašeg džepa. Od sirotinje ionako nema neke velike koristi. 

Na čelu takvog sustava idealno je imati nekog poput Milana Kujundžića.

Nekog dakle tko je dosadna predavanja na kongresu gastroenterologa u Madridu kratio posjetama Pavelićevu grobu.

Nekog tko će mrtav hladan izjavljivati kako jedan svećenik u bolnici vrijedi više od dvadeset liječnika.

Pod broj pet, potrebno je imati pravosudni sustav u koji povjerenje, i to ne bez opravdanih razloga, imaju još samo Kalmeta, Sanader i Horvatinčić. 

Potrebno je imati suce koji će abolirati tajkune ubojice zbog 'sinkopiranja', stručnjake kojima će svaki drugi predmet završiti u zastari, ali koji će zato demonstrirati uzornu ekspeditivnost svaki puta kada se na zahtjev udruge 'U ime obitelji' ukaže potreba za rehabilitacijom ustaških simpatizera i agitatora poput Stepinca ili Filipa Lukasa.

Pod broj šest, potrebno je imati medije u službi partije na vlasti i prononsirane ideološke paradigme. 

Pritom ne mislim na boraniju s portala narod.hr ili dilere s lokalnih TV postaja. Ne, mislim na pravi, veliki medij poput HRT-a. Ozbiljan pogon naspram kojeg će program televizije Laudato izgledati kao mala škola ateizma za početnike.

Potrebno je imati Kovačića i Kovačevića, jedriličarke u prime timeu i Karolinu Vidović Krišto. Uredništvo koje će Dan antifašističke borbe prigodno obilježiti prikazivanjem dokumentarca o ustaškim avijatičarima.

Pod broj sedam, potrebno je imati devastirano gospodarstvo, u potpunosti stavljeno na dispoziciju omiljenom državnom kapitalistu. Pa kada propadne kapitalist, neka propadne i cijela država.

Pod broj osam, devet, deset, dalje sad već možete i sami, potrebno je na svakom koraku imati što više ploča s pozdravom 'ZDS', svastike na stadionima, potrebno je tunele farbati minimalno sedam puta, potrebno je što više prekrajanja povijesti, potrebno je što više banaca i prosperova novaka, a što manje lezbijki, ateista i Srba, što više hasanbegovića i markića, a što manje pofuka, budena i žmegača, potrebno je što prije rastrajbati i ono malo što ovdje još vrijedi, ako takvo nešto još uopće postoji.

Kada sve to imate, a Hrvatska je svega toga, nažalost, imala za izvoz, svaki scenarij osim skore propasti u rangu je znanstvene fantastike.

Malo je kada ova država pala na tako niske grane, malo je kada bila tako ovisna i nesamostalna kao od trenutka kada je i službeno postala, je li, neovisna i samostalna. 

Nije to, kažem, mala stvar. Razjebati cijelu jednu državu. Hrvati su međutim uspjeli i to.

Uspjela je Hrvatska preživjeti Bizantince i Osmanlije, Napoleona i Mariju Tereziju, Broza i Srbe, da bi joj, eto, na kraju glave došli upravo njeni najvrliji sinovi zaogrnuti plaštom domoljublja. Oni s desnicom na srcu i krunicom oko vrata.

Besplatnu Varazdinski.hr aplikaciju za Android možete preuzeti klikom ovdje, a za iPhone ovdje.

Neslavno je prošao remont hrvatskih MIG-ova u Ukrajini: od 12 hrvatskih zrakoplova - za let spremna samo tri!