Probudite se, budale, iz svog tisućljetnog sna

Probudite se, budale, iz svog tisućljetnog sna

Za početak sklopite oči i pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Ionako su vam već prilično dugo zatvorene pa to neće predstavljati neki naročit problem. Slične metode suočavanja sa zločinom i istinom dobro su poznate, između ostalog, iz literature, psihologije, sudske prakse i filma. Nešto smo veoma nalik tome, uostalom, svojedobno već bili isprobavali i na ovome mjestu.

Zamislite, primjerice, da imate četrdesetak godina, ženu dvije, tri godine mlađu ili stariju, starije dijete neka ima desetak godina, mlađe, uzmimo, tri.

Prva je polovica devedesetih, živite mirnim, obiteljskim životom, recimo, negdje u srednjoj Bosni. Može bilo gdje, ali uzmimo za ovu prigodu srednju Bosnu. Donedavno ste radili u nekoj od lokalnih fabrika, starije dijete pohađalo je osnovnu školu u obližnjem gradiću i život se, sve u svemu, činio vrijednim življenja.

Zamislite onda, da skratim, kako ste se jednoga jutra, mogla je biti sredina travnja, probudili oko pet sati i shvatili da vam kuća gori. Napolju su se čule detonacije i pucnjava.

Uzimate još nerasanjeno dijete u naručje, supruga drugo i hitro trčite van. Odjednom shvaćate da se nalazite na brisanom prostoru i tražite zaklon. Prije nego što ga uspijete pronaći, pred vama se stvori nekoliko naoružanih muškaraca. Vojnika koji stvaraju državu u čijim ste vizijama budućnosti vi – iako nedužni i skroz nezainteresirani za bilo kakve ratove i države - posve suvišni.

Žena sa starijim djetetom izmiče iz vidokruga i trči u stranu, prema najbližoj kući. Nakon nekoliko sekundi odjekne prvi rafal. Odmah zatim i drugi. Padate na tlo, pokraj vas, na blatnjavoj cesti, u lokvi krvi, leži vaše dijete, posred prsiju presječeno šavom od rafala. Zatim gubite svijest.

Zadnje što će vam ostati u sjećanju od toga dana bit će mrtvo lice i ugasle oči vašeg djeteta u glibu razrovane seoske ceste. Posljednji krik vašeg malog anđela za sva vremena parat će vam uši.

Nekim čudom uspjeli ste preživjeti masakr i sada, eto, sudjelujete u ovom nastranom eksperimentu. Možete li to zamisliti? Ok.

Ako pretpostavimo da ste mentalno zdrava osoba, a ne neki bolesnik zatrovan nacionalizmom i tisućljetnim snovima o vlastitoj državi, metodom heurističkog razgovora ubrzo bismo mogli doći do nekih zaključaka koji će vas nemalo iznenaditi.

Za početak, pitam vas, smatrate li da bezumne zvijeri što su vam likvidirale ženu i djecu, baš kao i oni koji su zločin isplanirali ili ga nisu spriječili unatoč tome što su bili u poziciji to učiniti, zaslužuju biti izvedeni pred lice pravde i propisno kažnjeni?

Svakako, odgovarate. Davno je još Dostojevski zapisao kako nitko nema pravo na smijeh sve dok postoje dječje suze. U skladu s tim, smatram kako je nadživjeti vlastito dijete najgore što čovjek može zamisliti. Počinitelji i naredbodavci moraju biti kažnjeni.

Možete li onda, barem na trenutak, zamisliti da je vaša sudbina zadesila nekog drugog nedužnog čovjeka, naprimjer, pripadnika neke druge nacije ili vjeroispovijesti, i da je zločin počinjen u vaše ime?

Naravno, smatram to neizrecivom tragedijom. Svi oni koji su ubijali u moje ili, ako hoćete, u naše ime moraju biti najstrože kažnjeni.

Da li bi pravda, po vašem mišljenju, mogla biti ostvarena na domaćim sudovima?

Teško, ovdašnje pravosuđe nije doraslo takvom zadatku. Valjalo bi se stoga za pomoć obratiti nekom međunarodnom tribunalu.

Dobro, a hoće li taj, kako kažete, međunarodni tribunal opravdati svoje postojanje, i hoćete li ga gledati istim očima, u slučaju da neke od presuda neće ići na ruku službeno prononsiranoj politici nacije kojoj i sami pripadate?

Apsolutno, ukoliko takav međunarodni sud osudi barem jednog zločinca, tim više ako je ubijao u ime države čiji sam državljanin, on će svakako opravdati svoje postojanje.

Stvarno to mislite?

Da, nikada nisam bio sklon argumentaciji tipa jesmo, klali smo, ali su nas klali više. Nijedan zločin u tom smislu ne može se pravdati drugim. Ne zanima me virkanje u tuđa dvorišta, zanima me društvo u kojem živim, ako ono želi biti zdravo, mora se prvenstveno posvetiti zbrinjavanju vlastitog krupnog ljudskog otpada.

Vrlo ste hrabri, moram priznati.

Ne bih to nazvao hrabrošću, prije razboritošću.

Neki se međutim ne bi složili s vama.

Naprimjer?

Pa evo, ima ovdje nekih perverznih likova što se oblače u halje i balave po okrvavljenim rukama pravomoćno osuđenih zločinaca. Što mislite o njima?

Vrlo jednostavno, smatram ih besprizornim i bešćutnim imbecilima. Riječ je o moralnim strašilima.

Recite mi, kada ste počeli razmišljati na takav način?

Evo, gore, prije nekoliko trenutaka, kada ste me protiv moje volje stavili u poziciju nevine žrtve.

Što ćemo, rekoh vam da će vas neki zaključci iznenaditi. Svaka država, kažu, ima svoju cijenu. Smatrate li nakon svega da je bilo koja država vrijedna ijednog ljudskog života?

Naravno da nije. Nijedna država ne može biti vrijedna ljudskog života. Problem je u tome, dobro je nekidan primijetio jedan revni splitski kroničar, što je našu državu nemoguće ekskulpirati od opačina koje su počinjene u njeno ime. Dakle, nemoguće ju je distancirati od zločina kojima je ona bila oficijelni razlog.

Tvrdite dakle da je državni vrh države u kojoj živite išao tako daleko da je čak isplanirao kako će vlastiti teritorij etnički očistiti od pripadnika drugih nacija?

Ne samo vlastiti, vježba je organizirana u tuđoj državi, a grandiozni finale odigran je godinu i pol kasnije u vlastitoj. Pritom valja istaći kako je čišćenje bilo vrlo temeljito. Stotine hiljada njih bilo je primorano pobjeći iz zemlje. Oni koji nisu pobjegli, ostali su, kao što znate, u zemlji. I to dva metra ispod njene površine.

Ako sam dobro shvatio, vi sad ovdje implicirate postojanje nekakvog udruženog zločinačkog pothvata?

Ne, ne, krivo ste me shvatili, ne impliciram to ja, to je utvrdio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju.

Dobro, kako onda komentirate izjave vašeg premijera, predsjednice, ministara i ostalih da je takav zaključak Suda neprihvatljiv, nevažan i nepravedan?

Smatram to prvoklasnom pizdarijom. Jedno je, naime, kada neuki pojedinac u svojoj glavi gaji isprazne nacionalističke iluzije, to je njegova privatna stvar i malo kome šteti, ali kada takve iluzije gaje - ne poštujući pritom odluke suda i manifestirajući čitav niz pobrkanih klišeja i katastrofalno loše pojmljenih povijesnih lekcija - viđeniji predstavnici državnog vrha, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da se nad time zgrozimo i takve fantazmagorije proglasimo društveno opasnima.

Na tom tragu, moram vas pitati kako doživljavate činjenicu da se danas notornim ubojicama i apologetima zločina organiziraju komemoracije po koncertnim dvoranama?

Smatram to izrazom ognjištarskog primitivizma. No, nije to ništa čudno, u proteklih četvrt stoljeća stvorili smo društvo koje je potpuno nespremno pojmiti tuđu muku i tuđa stradanja, društvo u kojem se ordinarni zločinci proglašavaju martirima.

Kako vidimo, mir ovdje trenutačno nije nikome na pameti. Kada bi se za deset godina, pretpostavimo, ovdje ponovno bacale ruže na tenkove, i kada bi se vaša država opet našla u situaciji da bude napadnuta, ili da napada, kao što je to bio slučaj prije dvadeset i pet godina, biste li bili spremni, da tako kažem, u ime nacije pucati u nekoga tko vam nije učinio ništa nažao? Ubiti nečije dijete, ženu, kao što su, recimo, vaši bili ubijeni u prvoj polovici devedesetih?

Dobro, to je sad hipotetsko pitanje. Nije teško pretpostaviti kako će nam opet vješati puške o ramena, ali što se mene osobno tiče, mogu kazati kako nisam spreman mrziti i ubijati. Pogotovo ne u ime nekakve države ili nacije. No, toga se, ustvari, i ne trebamo bojati. Za deset godina – zahvaljujući svim onim mamlazima otprije dvadeset i pet godina, onima u grobu i onima preživjelima, kao i ovim današnjim mamlazima koji se u njihove marifetluke kunu – za deset godina ovdje neće imati tko ratovati. Za deset godina, kako je krenulo, više će stanovnika brojati jedna mahala na Marsu nego ova država.

Bojim se da ste u pravu. Što biste onda za kraj poručili onima koji još i danas sanjaju tisućljetni san o samostalnoj, etnički čistoj, katoličkoj Hrvatskoj, po mogućnosti u granicama nekadašnje Banovine?

Rekao bih im – probudite se, budale.

Besplatnu Varazdinski.hr aplikaciju za Android možete preuzeti klikom ovdje, a za iPhone ovdje.

U Zadru veliki skup podrške Petrini kojeg tuži sutkinja koja je oslobodila Horvatinčića